Court dismisses employment claim where oral termination ended the contract, making continuity claims inadmissible.
Legislator summary
AI generatedThe Court of Appeal overturned the lower court's decision to confirm an employment relationship and award unpaid wages. The plaintiff failed to prove a written termination notice, and the court found that an oral termination legally ended the contract, rendering the relationship non-existent. Consequently, the declaratory claim was rejected as time-barred, and the wage claim was dismissed because the employment relationship no longer existed.
Legislator headnote
AI generatedZakon o radu (Zaradno pravo); Zakon o parničnom postupku (ZPP): An oral termination of an employment contract legally ends the relationship, and failure to seek protection for the right to a written notice results in the loss of the right to claim continuity of employment.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
6 Gž-1247/10-2
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Mirjane Macure, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. B. iz Z., zastupane po punomoćniku Z. V. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika Z. d.o.o. Z., zastupanog po direktorici T. B., a ova po punomoćniku I. B., odvjetniku u Z., radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3051/07 od 26. ožujka 2010. godine, u sjednici održanoj dana 8. veljače 2012. godine,
p r e s u d i o j e
Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3051/07 od 26. ožujka 2010. godine i sudi:
1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice B. B. koji glasi:
„I. Utvrđuje se da postoji radni odnos na neodređeno vrijeme između tužiteljice: B. B., rođ.: … 1958. godine, iz Z., … i tuženika: Z. d.o.o., Z., ….
II. Dužan je tuženik, Z. d.o.o., Z. isplatiti tužiteljici B. B., rođ.: … 1958. godine, iz Z., …, na ime neisplaćene plaće, bruto iznose i to:
- za 3. mjesec 2008. god. iznos od 5.360,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama od 15. travnja 2008. god. do isplate.
- za 4. mjesec 2008. god. iznos od 5.360,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama od 15. svibnja 2008. god. do isplate.
- za 5. mjesec 2008. god. iznos od 5.360,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama od 15. lipnja 2008. god. do isplate,
pa do dana zaključenja glavne rasprave 12. ožujka 2010. godine, mjesečni iznos od 5.360,00 kn bruto, sve sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa (s tim da se kao dan dospijeća za protekli mjesec uzima 15. dan slijedećeg mjeseca), pa do isplate, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.
III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.070,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 26. ožujka 2010. godine, pa do isplate, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
2. Nalaže se tužiteljici da nadoknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.198,00 kn u roku od 8 dana.
Obrazloženje
Uvodno označenom presudom suđeno je:
„I. Utvrđuje se da postoji radni odnos na neodređeno vrijeme između tužiteljice: B. B., rođ.: … 1958. godine, iz Z., … i tuženika: Z. d.o.o., Z., ….
II. Dužan je tuženik, Z. d.o.o., Z. isplatiti tužiteljici B. B., rođ.: … 1958. godine, iz Z., …, na ime neisplaćene plaće, bruto iznose i to:
- za 3. mjesec 2008. god. iznos od 5.360,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama od 15. travnja 2008. god. do isplate
- za 4. mjesec 2008. god. iznos od 5.360,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama od 15. svibnja 2008. god. do isplate
- za 5. mjesec 2008. god. iznos od 5.360,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama od 15. lipnja 2008. god. do isplate,
pa do dana zaključenja glavne rasprave 12. ožujka 2010. godine, mjesečni iznos od 5.360,00 kn bruto, sve sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa (s tim da se kao dan dospijeća za protekli mjesec uzima 15. dan slijedećeg mjeseca), pa do isplate, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.
III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.070,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 26. ožujka 2010. godine, pa do isplate, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
Protiv citirane presude žali se tuženik i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe, u bitnom, da je izreka presude u toč. II. nerazumljiva i u cijelosti proturječna razlozima presude, jer je ono što se u razlozima presude navodi u suprotnosti s izvedenim dokazima. Također, da je u toč. II. izreke prekoračen tužbeni zahtjev na njegovu štetu, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da radni odnos između nje i tuženika postoji, a iz sadržaja povjesnice tužbe proizlazi da je radni odnos prestao danom kada joj je direktorica tuženika osobno donijela i predala radnu knjižicu, odjavu s mirovinskog osiguranja i obavijest o otkazu. Jedino pitanje jest je li otkaz zakonit ili nezakonit, a nipošto postoji li radni odnos koji je nesporno prestao. Tužiteljica precizira da nikada nije dobila pisanu odluku na kojoj bi pisalo otkaz s obrazloženjem, ali ne negira da je zaprimila obavijest o otkazu.
Tvrdi da je pogrešno utvrđeno da radni odnos između stranaka postoji, da tužiteljica nije primila obavijest o otkazu i da se u konkretnom slučaju ne bi radilo o fiktivnom ugovoru, jer iz iskaza tužiteljice i svjedoka D. B. slijedi da je tužiteljica kroz čitavo vrijeme trajanja tobožnjeg radnog odnosa radila u kući u stanu, brinula se o odgoju djece, kuhala ručak za supruga i povremeno dočekivala prijatelje i poslovne partnere na ručku u stanu u kojem je živjela sa suprugom i djecom, ali postojanje radnog odnosa, radnog vremena, radnih zadataka i ostalih elemenata radnog odnosa nije mogla potvrditi jer nikada nije faktički radila u firmi. Navodi da je na pogrešno utvrđeno činjenično stanje došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, zahtijevajući trošak za sastav žalbe.
Na žalbu nije odgovoreno.
Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 - u nastavku ZPP), jer je pobijana presuda u cijelosti, dakle i u toč. II. izreke, razumljiva, nema proturječnosti između izreke i razloga presude, a nema ni drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
Također, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, na koju određeno upire tuženik, jer u odluci o naknadi plaće prvostupanjski sud nije išao ultra et extra petitum, dakle nije prekoračio tužbeni zahtjev.
Konačno, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tako da žalba tuženika iz toga žalbenog razloga nije osnovana.
Predmet spora su zahtjevi tužiteljice:
- da se utvrdi da postoji radni odnos na neodređeno vrijeme između stranaka i
- da se naloži tuženiku da joj isplati naknadu plaće za razdoblje od ožujka 2008. godine do zaključenja glavne rasprave 12. ožujka 2010. godine.
U postupku je utvrđeno:
- da su stranke zaključile ugovor o radu dana 1. ožujka 2002. godine na neodređeno vrijeme, kojim je zasnovan radni odnos na radnom mjestu domaćice te određeno da će poslove i radne zadatke tužiteljica obavljati na terenu prema potrebi i zahtjevu direktora poduzeća (radilišta na području RH), a i određena je plaća zaposlenika u iznosu od 4.167,28 kn bruto mjesečno,
- da je radni odnos između ugovornih strana započeo 1. ožujka 2002. godine, a u radnoj knjižici je zaključen s danom 14. studenoga 2007. godine,
- da je tužiteljica dana 27. studenoga 2007. godine od strane direktorice tuženika primila radnu knjižicu sa zaključenim radnim stažom s danom 27. studenoga 2007. godine i primjerke odjave sa H. z. z. z. o.,
- da tužiteljici toga dana, a ni kasnije nije uručena pisana Obavijest o otkazu od 11. studenoga 2007. godine.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da tuženik nije dokazao postojanje činjenice izvanrednog otkaza ugovora o radu, odnosno postojanje pisanog oblika izvanrednog otkaza ugovora o radu, a kako je osobno zaprimanje otkaza jedan od preduvjeta pravovaljanosti otkaza propisanih čl. 118. st. 3. Zakona o radu (Narodne novine, broj 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 - u nastavku ZR), te kako tuženik nije dokazao činjenicu postojanja pisanog oblika otkaza ugovora o radu, to nije došlo do prestanka radnog odnosa jer ne postoji pravovaljana odluka iz čl. 118. st. 1. – 3. ZR koja bi dovela do prestanka radnog odnosa između ugovornih strana, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev u deklaratornom dijelu na utvrđenje postojanja radnog odnosa i u kondemnatornom dijelu usmjerenom na isplatu naknade neisplaćene plaće.
Po ocjeni ovoga suda, ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Prema odredbi čl. 133. st. 1. ZR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.
Ako poslodavac u roku petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. toga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom (st. 2.).
Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. toga članka (st. 4.).
U konkretnom slučaju tužiteljici je 27. studenoga 2007. godine, uručenjem radne knjižice u kojoj je naveden dan prestanka radnog odnosa i odjave sa H. z. z. z. o., dat usmeni otkaz ugovora o radu, pa budući da otkaz nije dat u propisanom pisanom obliku takvim otkazom je povrijeđeno njezino pravo iz radnog odnosa.
U takvoj situaciji radnik može zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred sudom u roku propisanom odredbom čl. 133. st. 2. ZR, a ako to propusti učiniti dolazi do gubitka tog prava te se više ne može utvrđivati nedopuštenost otkaza kojim je ono povrijeđeno. Dakle, suprotno zaključivanju prvostupanjskog suda i otkaz ugovora o radu koji nema pisani oblik (usmeni otkaz ugovora o radu) ima za posljedicu prestanak ugovora o radu, zbog čega se takav otkaz ne može smatrati nepostojećim.
Budući da tužiteljica ne traži utvrđenje nedopuštenosti predmetnog otkaza kojim joj je usmeno otkazan ugovor o radu, pitanje dopuštenosti otkaza, koje je od prejudicijelnog značaja za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje postojanja radnog odnosa stranaka, više se ne može ocjenjivati te s obzirom da nije riječ o nepostojećem otkazu, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio osnovanim kako zahtjev za utvrđenje postojanja (kontinuitet) radnog odnosa stranaka, tako i zahtjev za isplatu naknade plaće.
Dakle, tužiteljica je propustila zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava u skladu s odredbom čl. 133. ZR, te je na taj način odluka o otkazu ugovora o radu postala konačna.
Tužba radi utvrđenja postojanja radnog odnosa je u konkretnom slučaju dopuštena, ali s obzirom da je radni odnos prestao konačnom odlukom o otkazu ugovora o radu, to je pravilnom primjenom materijalnog prava (čl. 133. st. 1., 2. i 4. ZR) tužbeni zahtjev tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovan u deklaratornom dijelu, a s obzirom da je postojanje radnog odnosa preduvjet za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva za isplatu naknade plaće, i u kondemnatornom dijelu usmjerenom na isplatu naknade plaće (čl. 93. st. 3. ZR).
Izloženo pravno stajalište o postojanju usmenog otkaza ugovora o radu i posljedicama takvog otkaza korespondira s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. listopada 2007. godine, koje je našlo praktičnu primjenu u odlukama toga suda broj Revr-763/2007 od 21. studenoga 2007. godine i Revr- 902/2007 od 5. studenoga 2008. godine.
Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP uvažiti žalbu tuženika i preinačiti pobijanu presudu te odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, tj. odlučiti kao u toč. 1. izreke ove drugostupanjske presude.
S obzirom na preinaku prvostupanjske odluke na temelju čl. 166. st. 2. ZPP valjalo je odlučiti o troškovima cijelog postupka, koji pripadaju tuženiku sukladno njegovom uspjehu u ovom sporu.
Visina parničnog troška kojega je tužiteljica u obvezi naknaditi tuženiku (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP) sastoji se od po 50 bodova za zastupanje na ročištima 14. prosinca 2009., 13. siječnja i 12. ožujka 2010. godine te za sastav obrazloženog podneska od 8. siječnja 2010. godine i 60 bodova za sastav žalbe, ukupno 260 bodova koji s pripadajućim PDV-om iznose 3.198,00 kn, slijedom čega je odlučeno kao u toč. 2. izreke ove presude.
U Zadru, 8. veljače 2012. godine
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Katija Hrabrov, v.r.