I Kž-686/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 686/1995-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr. Branka, kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana, Gudelj Milana, Klarić-Baranović Senke i Garačić Ane, kao članova vijeća i više savjetnice Drakulić Milene, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P. D. zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 29. lipnja 1995. K-11/95, u sjednici održanoj 7. studenoga 1995., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pulišelić Petra,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. P. D., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. P. D. zbog krivičnog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, činjenično opisanog u izreci te presude, te je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju mu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 17. prosinca 1994. pa nadalje.

Protiv te presude optuženik je podnio žalbu "zbog svih razloga iz čl. 363. ZKP", s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi optužbe ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Žalba nije osnovana.

U prilog tvrdnje da je ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP žalitelj ističe prigovor da pobijana presuda nema razloga o odlučnim

I Kž 686/1995-3

činjenicama, odnosno da su ti razlozi nedovoljni, nejasni i u suprotnosti s izrekom presude, te da postoji znatna proturječnost između razloga presude i činjenica utvrđenih u postupku.

Izloženim žalbenim navodima ne ukazuje se na postojanje navedene postupovne povrede, već ti navodi predstavljaju puko parafraziranje zakonskog teksta, bez ikakve argumentacije i konkretizacije, a kako ispitivanjem pobijane presude ovaj sud nije utvrdio postojanje takvih ili drugih postupovnih povreda na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP, to žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka nije osnovana.

U odnosu na činjenično stanje i povredu krivičnog zakona žalitelj ne iznosi ništa novog što nije bilo predmetom raspravljanja i ocjene od strane suda prvog stupnja, niti navodi koju odlučnu činjenicu sud prvog stupnja nije utvrdio ili je pogrešno utvrdio, već naprotiv izričito ističe da ponavlja ono što je optuženik iznio u svojoj obrani tijekom postupka, te u skladu s takvom obranom izvodi zaključak, da je optuženik postupao u nužnoj obrani, a kako je sud prvog stupnja optuženika oglasio krivim, smatra da je time pogrešno primijenjen i krivični zakon.

Protivno izloženim žalbenim navodima, sud prvog stupnja obranu optuženika temeljito je analizirao i ispitao, dovodeći je u vezu s drugim izvedenim dokazima, prije svega podacima iz zapisnika o uviđaju, nalazima i mišljenjima sudsko-medicinskog, psihijatrijskog i toksikološkog vještaka, te je na temelju savjesne ocjene rezultata dokaznog postupka, s pravom obranu optuženika otklonio kao neosnovanu i za to je u obrazloženju svoje presude dao u svemu iscrpne, uvjerljive i logične razloge, koji nisu uspješno dovedeni u sumnju žalbenim navodima.

Naime, upravo kad se pravilno interpretira obrana optuženika da je između njega i oštećenika došlo do svađe i naguravanja oko toga da li će popiti i zadnju bocu vina, kako je želio optuženik, a čemu se protivio oštećenik, uz činjenicu da je optuženik u tom fizičkom obračunavanju bocom udario oštećenika, neovisno o daljnjem tijeku sukoba, u takvoj situaciji optuženik se u odnosu na oštećenika od početka nalazio u ulozi napadača i kao takav nije ni imao potrebnu svijest da se brani, pa se i ne može pozivati na nužnu obranu.

Radnja optuženika koji više puta ušicama sjekire udara oštećenika u području glave i nanosi mu smrtonosne povrede nakon što ga je prethodno udario bocom, ne može se smatrati kao potrebna obrana od napada oštećenika koji se navodno počeo dizati i prijetiti optuženiku, a još manje kao neophodno potrebna obrana u smislu čl. 7. st. 2. OKZRH, ako se ima u vidu i pravilno ocijeni nalaz i mišljenje vještaka za sudsku medicinu, prema kojem je oštećenik za čitavo vrijeme zadobivanja smrtonosnih ozljeda bio nepokretan, s glavom na čvrstoj podlozi.

Kako, dakle, u ovom slučaju nije postojala situacija za nužnu obranu u krivičnopravnom smislu, pa prema tome ni za prekoračenje te obrane, sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno je primijenio odgovarajući propis krivičnog zakona kad je optuženika oglasio krivim za krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona.

I Kž 686/1995-3

Kako žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona, podnesena u korist optuženika, u smislu čl. 369. ZKP sadrži i žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji, ovaj sud je pobijanu presudu ispitao i u tom pravcu, te je našao da kazna zatvora u trajanju od pet godina, dakle u visini donje granice kazne propisane za ovo krivično djelo, nije prestroga krivična sankcija, unatoč okolnosti da je optuženikova uračunljivost u vrijeme izvršenja djela bila bitno smanjena.

Blažom kaznom od one koju je optuženiku izrekao sud prvog stupnja ne bi se ostvarile svrhe kažnjavanja predviđene u čl. 31. OKZRH, poglavito u pravcu odgojnog utjecaja na druge da ne čine krivična djela, jačanju morala društva i utjecaja na razvijanje odgovornosti i discipline građana.

Kako, dakle, ne postoje razlozi iz kojih optuženik pobija presudu suda prvog stupnja, niti su utvrđene povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju čl. 374. ZKP presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 7. studenog 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Drakulić Milena v.r.

Zmajević mr. Branko v.r.