Rev-2823/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2823/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan- Maoduš kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Borisa Guttmanna, Stanislava Plazonića i Augusta Husinca, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1) M.-J.A. iz K. kod O., 2) M.B. iz K., M. br. …, koju zastupa punomoćnik M.A. i 3) Lj.B. iz K., D.B. br. …, protiv tuženih: 1) D.M. i 2) D.M., oboje iz R., T. br. …, koje zastupa punomoćnik D.Č., odvjetnik iz R., radi predaje u posjed, rješavajući reviziju tužiteljica protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci od 5. lipnja 1991. br. Gž 932/91, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Rijeci od 15. siječnja 1991. br. P 2691/90, u sjednici održanoj dana 17. prosinca 1992.,

p r e s u d i o j e :

Djelomično se prihvaća revizija te preinačuju nižestepene presude i sudi:

Tuženi su dužni u roku od 15 dana tužiteljima predati u suposjed stambenu zgradu kbr. … u T. ulici u R. zajedno s dvorištem i vrtom.

U ostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Drugostepenom presudom odbijena je žalba tužiteljica i potvrdjena prvostepena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za nalaganje tuženima da su dužni iseliti iz prijeporne stambene zgrade te tu zgradu zajedno s dvorištem i vrtom predati tužiteljicama na slobodno raspolaganje.

Protiv drugostepene presude reviziju su izjavile tužiteljice zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši da

Rev 2923/91

ovaj sud preinači obje nižestepene presude udovoljenjem tužbenom zahtjevu ili da presude ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje uz nadoknadu im troškova žalbenog postupka.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se Javni tužitelj Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zato, jer tužiteljice i ne obrazlažu koja je bitna povreda odredaba parničnog postupka učinjena zbog koje se, prema odredbama čl. 385. st. 1. t. 1. i 12. Zakona o parničnom postupku, koji je temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91), preuzet kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZPP), može izjaviti revizija i jer ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP, na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Predmetom ovoga spora u suštini je zahtjev tužiteljica da im tuženi predaju prijeporne nekretnine u posjed koje da tuženi koriste bez pravnog osnova.

Petitom tužbenog zahtjeva, doduše, traženo je da se tuženi isele iz stambene zgrede, te prostorije dvorište i vrt predaju na raspolaganje tužiteljicama.

Tako postavljen tužbeni zahtjev, medjutim, ne opredjeluje nazočni prijepor kao stambeni kako to, naprotiv cijeni sud drugog stupnja.

Naime, niti tužiteljice, niti tuženi osnov posjedovanja nekretnina ne temelje na stambenom statusu već na svom stvarnom pravu - pravu suvlasništva, što upućuje da je riječ upravo o sporu izmedju suvlasnika. Ispitujući nižestepene presude glede pravilne primjene materijalnog prava ovaj sud je našao da su sudovi na pravilno činjenično utvrdjenje, da su tužiteljice i prvotuženi, kojeg je drugotužena bračni drug, suvlasnici u idealnim dijelovima prijepornih nekretnina, pogrešno primijenili materijalno pravo kada su u cijelosti odbili navedeni tužbeni zahtjev tužiteljica.

To zato jer, po pravnom shvaćanju ovoga suda, tužiteljicama prema navedenim činjeničnim utvrdjenjima, u smislu odredbe čl. 43. u vezi s čl. 14. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji je, temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91), preuzet kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZOVO) pripada pravo, radi zaštite njihovih prava zahtijevati od tuženih predaju u suposjed prijepornih nekretnina.

S obzirom da su tužiteljice zatražile predaju u posjed cijelih prijepornih nekretnina, tada je u takovu zahtjevu sadržan i manji zahtjev, a to je predaja u suposjed.

Za navesti je da su tuženi dužni omogućiti tužiteljima suposjed zajedničke stvari, ako se stranke ne mogu sporazumjeti o načinu korištenja te stvari, tada to valja urediti u izvanparničnom postupku po osnovama pravnih pravila bivšeg sudskog Zakona o izvanparničnom postupku.

Zbog iznijetog valjalo je, temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, preinačiti obje nižestepene presude u navedenom dijelu i odlučiti kako je navedeno u stavku prvome izreke ove presude.

Medjutim, tužiteljice neosnovano zahtijevaju da im tuženi predaju prijeporne nekretnine u posjed. Ovo zato jer u postupku nisu dokazale da su one vlasnice ili jedine suvlasnice tih nekretnina, a s obzirom na navedena utvrdjenja da je i prvotuženi suvlasnih tih nekretnina, zbog toga u ovom slučaju tužiteljice i nemaju pravo na vlasnički zahtjev u smislu odredbe čl. 37. ZOVO, kako to one pogrešno zahtijevaju.

Tužiteljicama nije dosudjen traženi trošak žalbe a niti revizije zato, jer u zahtjevu nisu odredjeno navele troškove za koje traže naknadu, a što su bile dužne u smislu odredbe čl. 164. st. 2. ZPP, da bi sud mogao o tome odlučiti temeljem odredbe čl. 164. st. 1. ZPP.

Zbog iznijetog odlučeno je kao u stavku drugom izreke ove presude temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 17. prosinca 1992.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan-Maoduš, v.r.