Croatian Supreme Court dismisses appeal in co-ownership dispute, upholding equal 50/50 ownership based on proven joint financial and labor contributions.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of the Republic of Croatia dismissed the defendant's appeal against a final judgment establishing equal co-ownership of two residential buildings. The court found that a 1982 agreement between the mother and son, combined with the mother's significant financial contributions of approximately 56,000 DEM and the son's full management of construction, proved joint investment. Consequently, the court ruled that the parties' equal material contributions justified the lower court's finding of equal 50/50 ownership shares.
Legislator headnote
AI generatedArticles 385, 386, and 393 of the Civil Procedure Act; An appeal is inadmissible if the appellate court finds no procedural violations or misapplication of substantive law, and co-ownership shares are determined by the actual proportion of financial and labor contributions made by the parties.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-123/1991-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Ilije Čuljata, Augusta Husinca i Gordane Gasparini kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužiteljice D. J. iz V. koju zastupa V. V., odvjetnik u S. B., protiv tuženika M. J. iz V., koga zastupa P. Ž., odvjetnik u S. B., radi priznanja prava vlasništva nekretnina, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Slavonskoj Požegi od 22. listopada 1990. br. Gž-1125/90, kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 29.V.1990. br. P-294/89- 21, u sjednici održanoj dana 4. lipnja 1991,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Drugostepenom odlukom potvrđena je prvostepena presuda kojom je utvrđeno da su tužiteljica i tuženik suvlasnici u jednake dijelove (1/2 : 1/2) na dvije stambene zgrade (stara i nova) s pravom upisa toga stanja u zemljišne knjige i odlučeno je, da je tužiteljica samovlasnik čestice broj 644/2 od 1063 m[2] upisane u z.k.ul.br. 434 k.o. Vrpolje s pravom upisa vlasništva u zemljišne knjige i tuženik je obvezan da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 220 dinara. Dio prvostepene presude kojim je odbijen zahtjev iznad traženog utvrđenja ukinut je i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Protiv pravomoćnog dijela drugostepene presude reviziju je izjavio tuženik iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati obje odluke preinače, ili pak ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Na podnesenu reviziju nije odgovoreno niti se Javni tužilac Republike Hrvatske izjasnio.
Revizija nije osnovana.
Tuženik upozorava da se ulaganjem rada i sredstava neke osobe u izgradnju objekta ne stiče i pravo suvlasništva na zgradi, ako nije postojala takova namjera, odnosno sporazum. U konkretnom slučaju postojao je dogovor između tužiteljice i tuženika (majka i sin) ali u tom smislu, da će tuženik sebi izgraditi novu kuću u kojoj će tužiteljici osigurati jednu prostoriju, a za uzvrat tužiteljica ostavlja tuženiku ona ulaganja koja je imala za kupnju zemljišta i stare kuće. O tome razloga u pobijanoj odluci nema. S druge strane tuženi je zajedno sa svojom suprugom ostvarivao redovan prihod iz radnog odnosa, a u vrijeme izgradnje kuće oboje su zarađivali radom u inozemstvu. Tužiteljica nije dokazala usto je utrošila navodno podignute kredite i nema podataka o tome da je privređivala i kuću gradila, što faktički i nije mogla s obzirom na svoju starost i bolest, a na bolovanju je još od 1980. godine sa mjesečnim prihodom od svega 800 DEM mjesečno. Iz tih razloga tuženi reviziju nalazi opravdanom.
U postupku je utvrđeno da su se stranke još 1982. godine sporazumjele o izgradnji nove i veće kuće i to iza postojećeg starog stambenog objekta i da će ta kuća biti zajednička, s tim da će majka investirati u gradnju kuće vlastita novčana sredstva, a tuženikova se obveza sastojala u vođenju kompletne organizacije izgradnje nove kuće i nabavke materijala. To utvrđenje sudova tuženik i ne može sa uspjehom u reviziji pobijati (čl. 385. st. 3. ZPP-a). Zato drugačije tuženikovo viđenje spomenutog sporazuma nema osnova u provedenim i valjano ocijenjenim dokazima. S druge strane sudovi utvrđuju da je tužiteljica punih 20 godina radila u inozemstvu i da je dokazala u ovom postupku važnu činjenicu da je u svrhu izgradnje sporne kuće i ispunjenja svoga dijela obveze tuženiku u vremenu od 1982. do 1987. godine doznačila značajna novčana sredstva u stranim sredstvima plaćanja (oko 56.000 DEM), što se u reviziji, osim za kredite i ne osporava. Tužiteljica drugih ulaganja i nije imala osim u ovu kuću, pa je zaključak sudova, koji su poštivali i doprinos tuženika i njegove supruge o izgradnji spornog objekta zajedničkim sredstvima 1 radom, u jednakom razmjeru potpuno osnovan, što prihvaća i ovaj sud, jer tako utvrđene činjenice ukazuju na postojanje sporazuma stranaka o izgradnji zajedničkog objekta, jednakom materijalnom doprinosu, a time i jednakim dijelovima vlasništva na spornim zgradama.
Dakle, nema povreda postupka na koje je revizija pokušavala ukazati, a nema ni pogrešne primjene materijalnog prava, kao i onih povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP-a) zbog čega je reviziju tuženika kao neosnovanu valjalo odbiti (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 4. lipnja 1991.
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović v.r.