Croatian Supreme Court dismisses appeal on traffic accident damages, upholding lower court's assessment of pain and suffering for a 12-year-old victim.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final judgment awarding damages for a traffic accident involving a 12-year-old cyclist. The lower courts correctly applied the Obligations Act to calculate compensation for physical pain, mental anguish, and future care needs based on the specific injuries sustained. The court found no error in the proportionality of the awarded amounts relative to the victim's age and the severity of the trauma.
Legislator headnote
AI generatedZakon o obveznim odnosima čl. 200. st. 1. i 2.; Zakon o parničnom postupku čl. 393.; The Supreme Court held that lower courts properly assessed non-material damages for a minor victim by considering the intensity, duration, and permanent nature of injuries, rejecting the appellant's claim that the compensation was insufficient.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1888/1998-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mlt. T. P. koga zastupa otac i z.z. B. P., oboje iz Z., a kojeg zastupa punomoćnik A. J., odvjetnik iz Z., protiv tuženice C. d.d., Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu po tužitelju protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 10. veljače 1998. godine broj Gž-4023/1997, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 17. lipnja 1994. godine broj Pn-1004/1993, u sjednici održanoj dana 04. travnja 2001. godine,
p r e s u d i o je:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade štete ukupan iznos od 131.557,00 kn zajedno sa propisanim zateznim kamatama tekućim počev od dana 17. lipnja 1994. godine do isplate, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 14.690,00 kn, dok je tužbeni zahtjev odbijen u dijelu radi isplate daljnjeg iznosa od 65.189,00 kn.
Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude u odbijajućem dijelu, reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u pravcu revizijskih navoda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.
Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja protivna stranka nije odgovorila, niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.
Revizija je neosnovana.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja, da mu tuženik naknadi štetu koju mu je nastala u prometnoj nezgodi, u kojoj na je na tužitelja koji je upravljao biciklom, naletio osiguranik tuženika upravljajući motornim vozilom, te u revizijskom postupku nije sporna utvrđena odgovornost tuženika za štetu u dijelu od 80%, kao i doprinos tužitelja nastanku štete u dijelu od 20%.
Tužitelj smatra da su niži sudovi na osnovu utvrđenja o vrsti i jačini povreda koje je zadobio tužitelj, pravilnom primjenom materijalnog prava trebali utvrditi zatraženu materijalnu i nematerijalnu štetu u traženim iznosima, i time u biti osporava istaknuti revizijski razlog koji se iscrpljuje u prigovorima na utvrđenu visinu naknade zatražene materijalne i nematerijalne štete.
Niži sudovi u provedenom postupku utvrdili su u bitnom, da je tužitelj – koji u je u času štetnog događaja imao 12 godina života – zadobio između ostalog udarno krvni podljev glave, potres mozga, rane razderotine na licu i vratu, te donjoj usnici kao i desnoj natkoljenici, prijelom lijeve nadlaktice, udarne ozljede trbuha sa razdorom slezene, dio koje je operativnim putem odstranjen, te traumatski i hemoraški šok. Zbog takvih povreda niži sudovi su utvrdili da je tužitelj trpio polove jačeg intenziteta kroz 7 dana, bolove srednje jačine kroz 10 dana, manje bolove 10 dana, a povremeno slabe bolove tijekom daljnja 2 mjeseca; da je pretrpio tzv. primarni strah jačeg intenziteta kratkog trajanja, a zatim sekundarni strah jačeg intenziteta kroz 2 – 3 dana, strah srednje jačine kroz 8 - 10 dana, a zatim se pojavio tzv. kasni strah u vidu posttraumatske reaktivne neuroze u uvjetima prometa zbog čega se tužitelj boji prometa, vožnje i putovanja. Kod tužitelja su prema utvrđenju nižih sudova ostale trajne posljedice zadobivenih povreda u vidu bolnih ograničenja pokreta u lijevom ramenu sa slabijom pokretljivošću lijeve nadlaktice, a oslabljena je i obrambena sposobnost organizma protiv infekcija zbog odstranjenja većeg dijela slezene, te se razvio i postkomocioni sindrom karakteriziran učestalim glavoboljama, neurozom, teškim snovima i drugim psihičkim smetnjama, što trajno smanjuje opću životnu i radnu sposobnost tužitelja za oko 50% ukupno. Kod tužitelja je preostalo i naruženja jačeg stupnja u vidu zaotalih ožiljaka u predjelu trbuha i manjih ožiljaka na licu i donjoj usnici, te na desnoj podlaktici i lijevoj potkoljenici.
Ovaj Vrhovni sud nalazi, da su niži sudovi pravilno uzeli u obzir pri odmjeravanju visine novčane naknade za sve zatražene vidove nematerijalne štete, već spomenutu uvrđenu jačinu i trajanje bolova i straha, te u dovoljnoj mjeri cijenili okolnost, da je tužitelj zadobio ozljede koje su prouzrokovale utvrđenu štetu u svojoj ranijoj životnoj dobi od 12 godina, te su pri tome na taj način po ocjeni ovog revizijskog suda pravilno primjenili odredbu čl. 200. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO) pri utvrđenju visine novčane naknade za spomenute vidove nematerijalne štete – koja je utvrđena za fizičke bolove u iznosu od 25.000,00 kn; za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 100.000,00 kn; za strah u iznosu od 15.000,00 kn; te za duševne bolove zbog naruženosti u iznosu od 20.000,00 kn, a dosuđena u skladu sa utvrđenim omjerom podijeljene odgovornosti u dijelu od 80% (čl. 192. st. 1. ZOO), pa u tom dijelu u kojem se revizijski navodi iscrpljuju u prigovorima na navodno prenisko utvrđenu naknadu, takav revizijski razlog ovaj Vrhovni sud nalazi neosnovanim.
Nisu osnovani ni prigovori revidenta koje se odnose na visinu utvrđene naknade na ime tuđe pomoći i njege, jer su niži sudovi kod utvrđivanja naknade za ovaj vid materijalne štete, pravilno uzeli u obzir utvrđeni opseg potreba za tuđom pomoći i njegom koja je bila potrebna tužitelju kroz 3 mjeseca po 6 sati dnevno ili ukupno 540 sati, kako su to niži sudovi utvrdili, a koja da je bila plaćena u vrijeme kad su tužitelju pomoć i njegu pružali članovi njegove obitelji – prouzrokovala bi trošak tužitelju od približno 2.700,00 kn prema cijenama takve usluge na tržištu, pa su na taj način i kod dosuđivanja naknade za ovaj vid štete niži sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (čl. 195. st. 1. ZOO).
Kako dakle, ne postoji razlog zbog kojeg je revizija izjavljena, a nije počinjena ona bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 04. travnja 2001. godine
Predsjednik vijeća:
Stanko Hautz, v.r.