Rev-x-49/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 49/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja te Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „M.“ d.o.o. iz S., zastupanog po punomoćniku B. A., odvjetniku iz S., protiv tuženika M. K. iz G. D., zastupanog po posebnom skrbniku F. O., odvjetniku iz I., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžx- 415/12-2 od 30. kolovoza 2012., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Imotskom posl. br. P-791/98-16 od 1. ožujka 2011., u sjednici održanoj 21. svibnja 2013.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom:

- u stavku I. izreke, odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. izreke “kojim je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 535.065,51 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. rujna 1998. do isplate“,

- u stavku II. izreke, prvostupanjska presuda je preinačena u djelu pod točkom I. izreke „kojim je naloženo tuženiku dopustiti namirenje tužitelja u iznosu od 535.065,51 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. rujna 1998. do isplate, sudskom prodajom nekretnine položene u K.O. I.-G., upisane u Z.U. 364 čest. zem. 1323/1 i to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe te u odluci o troškovima postupka“, tako što je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi: „Dužan je tuženik dopustiti namirenje potraživanja tužitelja u iznosu od 535.065,51 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. rujna 1998. do isplate, sudskom prodajom nekretnine položene u K.O. I.-G., upisana u Z.U. 364 čest. zem. 1323/1 i to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe“,

- u stavku III. izreke, tuženiku je naloženo na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju 16.765,00 kuna.

Protiv dijela drugostupanjske presude iz stavaka I. i III. izreke tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tuženika je da se u osporenom dijelu drugostupanjska presuda preinači tako da se uvaži njegova žalba te prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a ), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Navodi kojima tuženik izražava nezadovoljstvo ocjenom provedenih dokaza i (time) dovodi u pitanje postojanje uvjeta za donošenje osporene presude - te tvrdi da se bez i njegova saslušanja nije moglo odlučiti o tužbenom zahtjevu i utvrditi je li prijeporno dugovanje podmireno, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode revizijski sud ne može razmatrati.

Valja kod toga imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud, kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što (u svezi takvog postupanja) revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da na temelju provedenih dokaza nije trebalo odlučiti kao u osporenoj presudi, nižestupanjski sudovi nisu počinili postupovnu povredu na koju tuženik ukazuje.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 535.065,51 kuna s zakonskim zateznim kamatama računatim od 1. rujna 1998., a sve iz osnove „međusobnih dugovanja i potraživanja“ te „neraščišćenih“ računa iz dugogodišnjih poslovnih odnosa - i na temelju „Sporazuma“ kojeg je tužitelj s tuženikom sklopio 22. travnja 1998.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tuženik kao vlasnik radnje „G.“ bio „u dugogodišnjim poslovnim odnosima“ s tužiteljem, a u svezi kojih odnosa je nastao dug te radnje prema tužitelju,

- da je tužitelj 22. travnja 1998. sklopio s tuženikom „Sporazum“, na kojemu su potpisi stranaka ovjereni 27. travnja 1998. kod javne bilježnice Z. P. pod brojem OV-2709/98, a prema sadržaju kojeg se tuženik obvezao „kao vlasnik radnje „G.“ i u svoje osobno ime kao poruk i platac“ isplatiti tužitelju 535.065,51 kuna do zaključno 15. kolovoza 1998.,

- da je prethodno navedenim „Sporazumom“ uređen odnos stranaka u svezi duga nastalog u poslovanju i poslovnim odnosima radnje „G.“ prema tužitelju, tako da je osnova tuženikove obveze prema tužitelju, a u svezi koje je osnove tuženik potpisao taj „Sporazum“, u tim poslovnim odnosima, konkretno u nastalom dugu radnje u vlasništvu tuženika prema tužitelju i u preuzetoj obvezi tuženika podmiriti obveze svoje radnje,

- da tuženik nije dokazao da taj „Sporazum“, kojim je jasno i određeno (na nedvojbeni način) priznao dug i njegovu visinu, nije htio ili da ne sadrži njegovu stvarnu volju,

- da tuženik nije ispunio obvezu preuzetu „Sporazumom“.

Na temelju tih utvrđenja drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio, uz odlučno pravno shvaćanje da je tuženik dužan podmiriti obveze nastale u poslovnim odnosima s tužiteljem - i isplatiti tužitelju dužni iznos prema „Sporazumu“ kojim je priznao svoj dug i njegovu visinu.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

Naime, obzirom na pisani „Sporazum“ - s navedenim njegovim sadržajem, a kojim tužitelj dokazuje istinitost svojih navoda o osnovi i visini tuženikova duga, tuženik je, da bi uspio u sporu, prema pravilu o teretu dokazivanja trebao dokazati postojanje činjenica na koje se poziva: da „Sporazum“ sačinjen u pisanom obliku ne odgovara onome što je stvarno ugovoreno, odnosno da u tome sadržaju nije odgovarao njegovoj stvarnoj volji - i ne daje osnovu zahtjevu tužitelja.

Međutim, budući su nižestupanjski sudovi ocjenom predloženih i provedenih dokaza, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdili da tuženik nije dokazao istaknute činjenice, pravilno su zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim i prihvatili, sve uz pravilnu primjenu materijalnog prava na kojemu se zahtjev temelji, i to:

- odredaba čl. 17. preuzetog Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koje se primjenjuju na ovaj slučaj na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), a kojima je propisano (u stavku I.) „sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje“, i (u stavku II.) „obveza se može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu ili na temelju zakona“,

- odredaba čl. 71. ZOO-a, prema kojima: (stavak I.) „Ako je ugovor sklopljen u posebnoj formi, bilo na temelju zakona bilo voljom stranaka, važi samo ono što je u toj formi izraženo.“, (stavak II.) „Ipak, bit će pravovaljane istovremene usmene pogodbe o sporednim točkama o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protivne cilju zbog kojega je forma propisana.“,

- odredbe čl. 262. stavak 1. ZOO-a, prema kojoj „Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.“.

Konkretno, a u svezi prethodno navedenih odredaba i obzirom na utvrđenje da je „Sporazum“ sklopljen u pisanom obliku odgovarao volji stranaka, nižestupanjski sudovi nisu imali razloga odbiti zahtjev kojeg tužitelj na njemu temelji.

Revident, uostalom, u odnosu na takvo pravno shvaćanje u reviziji ničime određenim niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i utvrđeno činjenično stanje, a iz tog se razloga revizija (prema već navedenom: u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a) s uspjehom ne može izjaviti.

Stoga, a budući iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je podnesena, to je valjalo reviziju tuženika odbiti presudom kao u izreci (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 21. svibnja 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.