Legislator Case Law & Legislation
I Kž-871/2007-3 AI generated

Criminal appeal dismissed; Supreme Court upholds acquittal due to lack of clear evidence and high burden of proof.

Case Number I Kž-871/2007-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against a first-instance acquittal, confirming the lower court's decision. The accused were found not guilty of assault because no witness corroborated the victim's uncorroborated testimony regarding the abduction. The court ruled that the prosecutor failed to meet the highest standard of proof required for criminal conviction, emphasizing that reasonable doubt must benefit the accused.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 3. st. 2. ZKP; Čl. 387. ZKP: In criminal proceedings, if the court cannot form complete certainty regarding facts essential for a conviction, it must presume the non-existence of those facts, and an appeal based on insufficient evidence is inadmissible.

Keywords

AI generated
criminal appeal acquittal burden of proof corroborating evidence standard of proof reasonable doubt assault charge

Cited Legislation

AI generated
Čl. 3. st. 2. ZKP
Odredba čl. 3. st. 2. ZKP sadrži pravilo koje rješava pitanje kakve posljedice nastaju ako se sud nije uspio uvjeriti u postojanje određenih, pravno relevantnih činjenica, koje bi trebao uzeti za temelj svoje odluke.
Čl. 373. st. 1. ZKP
Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje koje je vratilo spis uz
Čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP
Čl. 387. ZKP
Stoga je primjenom odredbe čl. 387. ZKP trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 871/07-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić Baranović kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana, mr. sc. Marijana Svedrovića, IleaneVinja i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Č. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 2. KZRH odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 28. studenog 2006. br. K-4/05, u sjednici održanoj dana 20. prosinca 2007. u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravka Palijaša,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, opt. Č. B. i opt. B. V., temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP oslobođeni su optužbe da bi počinili kazneno djelo iz čl. 79. st. 2. KZRH.

Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.-5. ZKP te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrade njihovih branitelja pali su na teret proračunskih sredstava.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje koje je vratilo spis uz

I Kž 871/07-3

podnesak u kojem predlaže žalbu državnog odvjetnika prihvatiti kao osnovanu, u čemu je na sjenici vijeća ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Suprotno navodima žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi kako su zaključci suda prvog stupnja zasnovani na zakonitoj, pravilnoj i logičnoj ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, pa je uslijed toga i zaključak suda da nema čvrstih i jasnih dokaza koji bi nedvojbeno ukazivali na to da su optuženici doista počinili kazneno djelo kako im je stavljeno na teret, utemeljen na izvedenim dokazima.

Iskaz oštećenice kojim izravno tereti optuženike nije nitko, baš nitko potvrdio, premda je na odnosnoj zabavi i proslavi rođendana bilo mnogo ljudi i mogućih očevidaca.

Nije logično da nema niti jedne, jedine osobe koja bi primijetila nešto neuobičajeno u kritično vrijeme, odnosno vidjela ili čula barem dio od svih onih događanja koje je opisala oštećenice. Premda je optuženicima stavljeno na teret da su oštećenicu „…koja se nalazila u ovećem društvu, upotrebom fizičke snage odvukli u obližnje grmlje…“ nitko od ispitanih svjedoka nije vidio da bi oštećenicu netko, mimo njezine volje i nasilno, odvukao od društva. Upravo suprotno. Ispitani svjedoci D. S. i D. V. rođ. Š. su suglasno iskazali kako je oštećenica dragovoljno otišla sa Č. B. i pritom ga, dobro raspoložena, zagrlila. Nadalje, svjedok D. S. je naglasio kako je čuo oštećenicu kako se tada smije, a to „…nije bio smijeh kao u pijanstvu, nego smijeh koji je odavao S. dobro raspoloženje…“. Svjedokinja D. V. rođ. Š. je naglasila kao je vidjela oštećenicu i Č. B., ali nije primijetila da bi se „…S. opirala i da bi je Č. pritom vukao…“. Nitko nije čuo viku, ni zapomaganje ni plač niti vrisku, o čemu je iskazivala oštećenica. Kako se sve navodno događalo u „…obližnjem grmlju…“ doista nije logično da to baš nitko ne bi čuo ili zamijetio.

Nadalje, iz iskaza sudsko medicinske vještakinje dr. D. M.-O. proizlazi kako na tijelu oštećenice nisu utvrđene ozljede za koje bi se moglo tvrditi da su nastale djelovanjem druge osobe. Oguljotine stopala i lica te urtike na desnoj podlaktici su nastale uslijed kretanja oštećenice kroz šumu, a ne djelovanjem neke osobe. Iz iskaza vještakinje proizlazi da kod oštećenice nisu utvrđene ozljede koje bi bile posljedica valjanja i ležanja u jami i šikari uz jezero. Da je oštećenica doista ležala naga na tlu, na način kako je to iskazala, nužno bi moralo doći do tragova na njenom tijelu u vidu ogrebotina, oguljotina ili podljeva. Vještakinja je ustvrdila kako na tijelu oštećenice nisu konstatirani ni takvi tragovi niti „…nikakve obrambene ozljede…“. Oštećenica govori o povlačenju za kosu i padu u jamu, te da je stražnjim dijelom glave udarila u neki tvrdi predmet te zna da joj je „…od tog udarca pao mrak na oči, možda se čak i onesvijestila…“ Vještakinja naglašava kako iz medicinske dokumentacije ne slijedi nikakva ozljeda koja bi se mogla dovesti u svezu s takvim opisom, te isključuje nastanak takve ozljede. Pri tome je istaknula kako bi pad u jamu i udarac glavom u neki tupo tvrdi predmet ostavio trag „…barem u vlasištu koji bi se sastojao eventualno od neke otekline…“ (list 509 spisa). Međutim, u medicinskoj dokumentaciji ne postoji nikakva naznaka da bi oštećenica zadobila takvu povredu.

Iz iskaza vještaka ginekologa dr. I. Š. proizlazi kako utvrđeni edem i crvenilo na vanjskom spolovilu oštećenice nisu morali nastati kao posljedica spolnog odnosa. Naime, laboratorijskom pretragom su nađene i gljivice koje upućuju na gljivičnu upalu spolovila

I Kž 871/07-3

oštećenice, koja također može biti uzrokom opisanih promjena (edema i crvenila) na vanjskom spolovilu.

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je A. ž. k. Z. svojim dopisom potvrdila da im se oštećenica 1994. obraćala za pomoć, ali to ne znači da su optuženici i počinili odnosno kazneno djelo. Iz dopisa proizlazi da bi se „eventualna dokumentacija“ povezana sa oštećenicom mogla nalaziti u Psihijatrijskoj bolnici V.. S tim se u svezi napominje kako je psihijatrijsko vještačenje oštećenice provela upravo Psihijatrijska bolnica V..

U pisanom vještačkom nalazu i mišljenju, Centra za forenzičku psihijatriju Psihijatrijske bolnice V., je navedeno kako je oštećenica osoba sa ispodprosječnim intelektualnim sposobnostima, a razina njezinih intelektualnih sposobnosti odgovara graničnom području između tuposti i debiliteta. Radi se o emocionalno nezreloj, slabije diferenciranoj, površnoj, sugestibilnoj i nekritičnoj osobi bez razvijenog sustava osobnih vrijednosti i bez adekvatne integriranosti sustava društvenih normi šire sredine u kojoj živi. Naravno, takve karakteristike njene ličnosti ne znače, same po sebi, da optuženici nisu mogli počiniti odnosno kazneno djelo. Međutim, označene karakteristike imaju forenzičko značenje jer su, povezane s utvrđenom potrebom oštećenice „…da se osjeti važnom…“, rezultirale načinom njenog postupanja, koje je psihijatar dr. sc. M. G. označio nepromišljenim ulaženjem u emocionalne i seksualne veze (list 472 spisa). S time u svezi, u vještačkom nalazu i mišljenju, posebno se spominju raniji slučajevi koje je oštećenica i sama opisivala na način da je prijavila jednog mladića za silovanje ali „…od toga nije bilo ništa jer smo se on i ja pomirili…“ a jedne je zgode prijavila drugog mladića za pokušaj silovanja „…od čega također nije bilo ništa jer smo se pomirili…“ (list 443 spisa).

Vještačenjem je utvrđeno kako je kod oštećenice „…sposobnost apstrakcije odsutna…“ (list 262 spisa) a zbog povišene sugestibilnosti, teže može procijeniti realnost uslijed čega su njene percepcije mogle biti pogrešne (list 263 spisa).

Imajući sve ovo u vidu vještak dr. sc. V. G. je na glavnoj raspravi naglasio kako su poremećaji ličnosti oštećenice te konkretne okolnosti deliktne situacije, mogle značajno reducirati njezinu objektivnu percepciju konkretnih događanja i njezinu mogućnost kasnije reprodukcije tih događaja.

Vještak je kvantificirao utvrđenu redukciju sposobnosti oštećenice „…za vjerodostojno svjedočenje…“ te naglasio kako je redukcija njene sposobnosti vjerodostojnog iskazivanja o zbivanjima tempore criminis „…izražena u težem stupnju…“ (list 472 spisa). Ocjenjujući nadalje „neke ispitaničine izjave“ odnosno iskaz oštećenice, vještak je naglasio kako bi se u njenom iskazu moglo iščitati postojanje nesvjesnih obrambenih mehanizama.

Stavljajući ovakav psihijatrijski nalaz i mišljenje u kontekst utvrđenog činjeničnog stanja (poglavito nedvojbene činjenice kako ispitani svjedoci nisu potvrdili autentičnost i vjerodostojnost iskaza oštećenice) i povezujući ga sa ostalim vještačkim nalazima i mišljenjima, pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako nema dokaza koji bi, sa potrebnom ću, ukazivali na zaključak da su optuženici počinili kazneno djelo kako im je to izvjesnoš

stavljeno na teret.

I Kž 871/07-3

Žalitelj nije u pravu kada tvrdi da se pobijanom presudom „…preocjenjuje samo iskaz oštećenice…“. Prvostupanjski sud je vrlo opširno (ponavljajući neke opise i zaključke više puta) analizirao cijeli dokazni postupak, ali je zbog specifičnosti okolnosti o kojima je iskazivala i samog načina iskazivanja oštećenice, pravilno postupio kada se posebno bavio ocjenom vjerodostojnosti njenog iskaza.

Odredba čl. 3. st. 2. ZKP sadrži pravilo koje rješava pitanje kakve posljedice nastaju ako se sud nije uspio uvjeriti u postojanje određenih, pravno relevantnih činjenica, koje bi trebao uzeti za temelj svoje odluke. Stupanj sudačkog uvjerenja kod donošenja presude mora biti najviši tj. mora postojati potpuno uvjerenje u postojanje činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva. Ako sud, unatoč savjesne ocjene dokaza, ne uspije formirati takav stupanj uvjerenja dužan je, u dvojbi u kojoj je ostao, postupiti kao da je dokazano nepostojanje činjenica koje idu na štetu optuženika, odnosno postojanje činjenica koje optuženiku idu u korist.

Upravo zato, imajući u vidu sve do sada navedeno, nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud „…imao valjanu činjeničnu argumentaciju za sasvim drugačiji zaključak…“.

Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je temeljem izvedenih dokaza i savjesnom ocjenom dokaza, osnovano utvrdio kako nema čvrstih, jasnih i nedvojbenih dokaza koji bi ukazivali na to da su optuženici počinili odnosno kazneno djelo.

Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud i na koje se upućuje žalitelj. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnove iz kojih se pobija.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bile ostvarene ni bitne povrede odredaba kaznenog postupka niti povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je primjenom odredbe čl. 387. ZKP trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 20. prosinca 2007.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v. r.

Senka Klarić Baranović, v. r.