I Kž-1037/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1037/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr. Branka, Mikor Milivoja, Frančula mr. Rudolfa i Novoselec dr. Petra kao članova vijeća i sudske savjetnice Klarić-Baranović Senke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. L.K. zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 17. lipnja 1993. godine br. K-125/91, u sjednici održanoj 13. rujna 1994. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske P.M.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. L.K., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. L.K. da je na način i pod okolnostima pobliže opisanim u izreci te presude počinio krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, pa je za to djelo na temelju istog zakonskog propisa i uz primjenu čl. 38. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, time da mu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. listopada 1991. godine do 30. listopada 1991. godine.

Temeljem čl. 100. st. 2. ZKP oštećenica V.I. je upućena da imovinskopravni zahtjev u cijelosti može ostvarivati u parnici.

Na temelju čl. 90. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen dužnosti da nadoknadi troškove krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP a na temelju čl. 90. st. 1. ZKP je odlučeno da se nagrada i nužni izdaci optuženikovog branitelja, postavljenog po službenoj dužnosti, isplate iz proračunskih sredstava toga suda.

Protiv te presude optuženik je podnio žalbu zbog bitnih postupovnih povreda, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a u stvari, kako to proizlazi iz obrazloženja žalbe, žali se samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili podredno, da se preinači u odluci o krivičnoj sankciji i izrekne mu blaža kazna.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio da se odbije žalba optuženika kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Žalba nije osnovana.

Navodima svoje žalbe, žalitelj uopće ne dovodi u sumnju utvrđenje od strane suda prvog stupnja onih odlučnih činjenica iz kojih nesporno proizlazi da je on, kritičnog dana na način i pod okolnostima opisanim u izreci pobijane presude, lišio života sad pok. S.I..

Žalitelj, naime, u svojoj žalbi tvrdi da u postupku, prije svega, nije razjašnjeno da li je oštećenik kritičnog događaja u ruci imao nož ili bajonet i da li se optuženiku približavao u namjeri da ga napadne. Nadalje, smatra žalitelj, u postupku nije uopće utvrđeno točno mjesto događaja kao ni način kretanja optuženika i oštećenika. Budući da su u pitanju odlučne činjenice, a uz to se sud prvog stupnja, u obrazloženju svoje presude, pogrešno poziva da je svjedok Z.G. bio jedini očevidac događaja, radi čega mu neopravdano poklanja vjeru, iako iz iskaza svjedoka R.K. proizlazi da je to bila i ona i to baš onog najbitnijeg dijela (vidjela je oštećenika kako sa podignutom rukom u kojoj drži bajonet kreće prema optuženiku), to je navedenim propustima sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

Povrh toga, u postupku da nije dovoljno razjašnjeno ni stanje psihičkog zdravlja optuženika u vrijeme počinjenja djela, a u pravcu utvrđivanja njegove jake razdraženosti, čime je još povrijeđen i krivični zakon na štetu žalitelja.

Navedeni prigovori žalitelja sadržajno zapravo predstavljaju pobijanje presude samo zbog pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa su u okviru ove žalbene osnove i razmatrani.

Međutim, navedeni prigovori nisu osnovani.

To zato, što je sud prvog stupnja, sveobuhvatnom i savjesnom analizom svih provedenih dokaza, kako svakog za sebe tako i u njihovoj međusobnoj svezi i u svezi s obranom optuženika, nesporno utvrdio, da je optuženik, prethodno se - iz opreza prema oštećeniku - (prema vlastitoj izjavi) naoružavši pištoljem, iz relativne blizine (sa udaljenosti od oko dva metra), nakon vrlo kratke verbalne prepirke sa oštećenikom, u oštećenika iz pištolja ispalio više hitaca (najmanje dva), od kojih je jedan pogodio oštećenika u stražnjoj pazušnoj liniji desno u visini donjeg ruba lopatice, te mu tom prilikom nanio prostrijelnu ranu grudnog koša s ozljedama krvnih žila, srca i pluća, koja ozljeda je bila teška i po život opasna i uslijed koje je oštećenik ubrzo umro.

Budući da je temeljem provedenog sudsko-medicinskog vještačenja - na koje optuženik nije imao nikakvih primjedbi ni tijekom prvostupanjskog postupka, a niti ih iznosi sada u žalbi, utvrđeno, da je u trenutku ozljeđivanja oštećenik optuženiku bio okrenut leđima, odnosno, desnom bočnom stranom - onda je već ova činjenica sama za sebe dovoljna da isključi tvrdnju žalitelja kako je oštećenik bio u napadačkoj poziciji. Ovo i za slučaj da je oštećenik i bio oboružan nožem, a utvrđeno je da nije.

Naime, upravo ova činjenica, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, ukazuje da je oštećenik - očito prestravljen videći da optuženik u ruci drži pištolj - bio u odlaženju od tako naoružanog optuženika, a ne u nekoj napadačkoj poziciji, tim prije što je bio goloruk.

Prema tome, kada je ova činjenica glede međusobnog položaja optuženika i oštećenika u času ozljeđivanja oštećenika, a koja je bez sumnje odlučna činjenica - nesporno utvrđena -onda je nadalje, sud prvog stupnja posve pravilno postupio kada je i u svojoj prosudbi valjanosti i vjerodostojnosti iskaza pojedinih saslušanih svjedoka, poglavito onih suprotstavljenih - svjedoka G.Z. i R.K. - na koje žalba posebice upire, i sukladno tome, izvedenih zaključaka o krivičnoj odgovornosti optuženika, polazio upravo od ove odlučne činjenice.

Stoga se daljnje utvrđivanje onih okolnosti koje žalitelj naziva "dinamikom događaja", a očito se misli na kretanje optuženika i oštećenika za vrijeme trajanja njihovog verbalnog sukoba, koji je prethodio samoj radnji izvršenja krivičnog djela od strane optuženika, pa do najkritičnijeg trenutka, kao i na točno mjesto događaja - sve da te okolnosti u postupku i nisu utvrđene, a utvrđene su - uopće ne ukazuje potrebitim a ponajmanje nužnim - jer one u konkretnom slučaju, ne mogu biti a i nisu, ni važne, a kamoli

I Kž 1037/93

odlučne činjenice.

Očito je naime, da u situaciji, kada je jedna odlučna činjenica tako nesporno utvrđena kao što je to, prema naprijed izloženom, u ovoj krivičnopravnoj stvari, da od okolnosti kao što su - da li se optuženik za vrijeme trajanja njihove verbalne prepirke, a koja je trajala vrlo kratko, približavao oštećeniku ili se pak oštećenik, za kojeg je utvrdio da je bio goloruk, približavao optuženiku, te da li se događaj dogodio bliže dvorišnim vratima kuće optuženika ili pak bliže dvorišnim vratima kuće oštećenika, - ne ovisi utvrđenje suda u pitanju da li je optuženik počinio predmetno krivično djelo na način na koji je to sud prvog stupnja utvrdio i valjano obrazložio i da li je za isto djelo krivično odgovoran, niti se temeljna utvrđenja do kojih je sud prvog stupnja došao zbog toga mogu dovesti u sumnju.

Osim toga, i neovisno o tomu što se ne radi o odlučnim činjenicama i te su okolnosti utvrđene od strane suda prvog stupnja, budući da je iz obrazloženja pobijane presude (list 120 spisa) posve razvidno da se događaj dogodio u I., u ulici ………, time da iz podataka zapisnika o uviđaju (list 4 spisa) proizlazi, da kuća br. … pripada optuženiku a kuća br. …. oštećeniku. Također, protivno shvaćanju žalitelja, nije bilo nikakve potrebe da se te okolnosti unose i u izreku presude, koja nipošto nije zbog toga manjkava a niti je mjesto događaja ostalo neutvrđeno "tako da se zapravo ne zna gdje se događaj dogodio jer je I. selo od oko 10.000 stanovnika", kako to posebno podvlači žalitelj u svojoj žalbi.

Čak štoviše, a kad se imaju u vidu daljnje utvrđene činjenice - da je očevidom na licu mjesta, u gornjem desnom uglu dvorišnih vrata oštećenikove kuće nađena rupa promjera 6 mm, da udaljenost između optuženikove i oštećenikove kuće iznosi oko 6-7 metara, a da je optuženik pucao u oštećenika sa udaljenosti od oko dva metra, onda je jedino zaključiti, da je oštećenik u trenutku ozljeđivanja bio svakako bliže svojim dvorišnim vratima kojima se optuženik približio a ne obrnuto, čime je, protivno stajalištu žalbe utvrđena i "dinamika događaja", koja međutim - prema svemu naprijed izloženom - također otklanja žalbenu tvrdnju da bi oštećenik bio napadač.

Stoga su žalbeni prigovori, da je činjenično stanje - kada je u pitanju mjesto događaja i "dinamika događaja" - nepotpuno utvrđeno, posve neutemeljeni, a s tim u svezi i prijedlog iznijet u žalbi, da se radi utvrđivanja tih činjenica provede rekonstrukcija događaja.

U odnosu na žalbenu tvrdnju - da je u postupku ostalo nerazjašnjeno i pitanje da li je oštećenik kritičnog događaja u ruci imao nož ili bajonet, treba reći, da je ta tvrdnja sasvim proizvoljna, budući da je sud prvog stupnja jasno i određeno u obrazloženju svoje presude naveo, da oštećenik nije posjedovao nikakav nož, te je za takvo svoje utvrđenje dao vrlo razložne i argumentirane razloge, koje u svemu usvaja i ovaj sud, kao sud drugog stupnja.

Naime, kod činjenice da je optuženik tek na ročištu glavne rasprave održane dana 14. rujna 1992. godine prvi put u svojoj obrani iznio da je oštećenik imao u ruci nož, iako je do tada u dva navrata detaljno i opširno iznosio svoju obranu i na te okolnosti u oba navrata različito iskazivao, onda ovaj sud ne vidi nikakav drugi razlog iz kojeg bi optuženik tek tada sudu izričito ukazao na postojanje tako važne činjenice koja mu ide u prilog, osim ako se ne radi o njegovoj sračunatoj obrani, pa je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je takvu obranu optuženika upravo takvom i ocijenio, te je stoga odbacio. Nadalje, kada se činjenice - da na mjestu događaja pri obavljanju očevida nije pronađen nikakav nož, da ga tamo nisu našli ni svjedoci V.I. i Đ.R., iako su ovi svjedoci prvi prispjeli i oštećeniku pokušali pružiti pomoć, a bili bi ga našli da je stvarno postojao i u tom pravcu upozorili, budući da ni žalba ne upućuje na postojanje bilo kakvog interesa na strani svjedoka zbog kojeg bi oni takav predmet prikrili, i o tomu pred sudom neistinito iskazivali - sagledaju u svjetlu onih utvrđenih činjenica koje se odnose na međusobni položaj optuženika i oštećenika u najkritičnijem trenutku pa i na "dinamiku događaja" kako je shvaća žalitelj, te u svojoj ukupnosti pravilno ocijene, onda je doista, i po nalaženju ovog suda, posve isključeno da

I Kž 1037/93

je oštećenik bio oboružan nožem i da se sa nožem u ruci približavao optuženiku.

Kod toga je sud prvog stupnja također pravilno postupio, kada je svjedoka Z.G. označio kao jedinog očevica događaja u cjelini, jer je to on, i prema nalaženju ovog suda, doista i bio, te mu je s pravom vjerovao.

Ovo poglavito kada se ima u vidu da je iskaz ovog svjedoka, i to baš u dijelu u kojem je kategoričan da oštećenik nije imao u ruci nikakav nož, potvrđen i drugim personalnim dokazima, prije svega iskazima gore spomenutih svjedoka V.I. i Đ.R.,kao i činjenicom da na mjestu događaja nož nije pronađen ni pri obavljanju očevida, što se međutim, ne može reći za iskaz svjedokinje R.K., koja je prema vlastitoj izjavi, a i prema navodima same žalbe, bila očevidac događaja u samo jednom dijelu, i to u onom -po stajalištu žalbe najbitnijem - da je oštećenik sa nožem u ruci prilazio optuženiku - u čemu je međutim, uz obranu optuženika, ostala potpuno izolirana, tako da su žalbeni prigovori i kada je riječ o iskazu svjedoka G.Z. i svjedokinje R.K., potpuno neosnovani.

Zbog toga, a jer žalitelj samo polemizira sa sudskom ocjenom iskaza saslušanih svjedoka, te toj ocjeni bezuspješno pokušava suprotstaviti svoju subjektivnu ocjenu koja bi za njega bila povoljnija, a koja nema uporišta u spisu, nije činjenično stanje ostalo pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno. Konačno, žalitelj posve neutemeljeno pokušava opovrći i one rezultate sudskog vještaka neuropsihijatra, koje je sud prvog stupnja prihvatio kao pravilne, sugerirajući, da oni ne isključuju mogućnost da je optuženik djelo počinio na mah, gubeći pri tome iz vida, da su sve okolnosti koje žalitelj ističe u žalbi, a koje utječu na utvrđivanje stanja njegovog duševnog zdravlja u vrijeme počinjenja djela (raniji verbalni sukob između optuženika i oštećenika kao i činjenicu da se događaj dogodio za vrijeme trajanja zračne uzbune) ali i druge (poodmakle godine života optuženika, njegova šećerna bolest, neposredni verbalni sukob između optuženika i oštećenika), vještaku bile poznate u vrijeme kada je davao svoje stručno mišljenje i po istom već cijenjene, te one ne ostavljaju nikakvu mogućnost da bi optuženik kritične prigode bez svoje krivnje bio doveden u stanje jake razdraženosti te u tom stanju, nekritički reagirao i donio odluku da oštećenika liši života, pa je u tom pravcu sud prvog stupnja pravilno postupio kada je, imajući u vidu i sve druge utvrđene okolnosti konkretnog slučaja, sasvim isključio da bi optuženik djelo počinio na mah, te je takvo svoje stajalište u razlozima svoje presude i valjano obrazložio.

Zbog svega naprijed izloženog, žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije mogla biti uvažena.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni, budući da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti koje u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH utječu da kazna bude veća ili manja i na temelju svoje ocjene tih okolnosti izrekao optuženiku kaznu koja nipošto nije prestroga, unatoč optuženikovoj poodmakloj životnoj dobi. Uostalom, te je okolnosti (dosadašnju neosuđivanost optuženika, njegovu poodmaklu životnu dob, stanje bitno smanjene uračunljivosti u vrijeme izvršenja djela) sud prvog stupnja pri odmjeravanju kazne optuženiku cijenio kao posebno olakotne okolnosti, te mu je primijenio propise o ublažavanju kazne i izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a koja kazna je svakako bliža donjoj granici kazne koja se za predmetno djelo može izreći primjenom propisa o ublažavanju kazne.

Slijedom izloženog, a jer ispitivanjem presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP nije utvrđeno postojanje drugih postupovnih povreda kao ni povreda zakona na koje ovaj sud, u smislu čl. 366. st. 1. toč. 2. ZKP također pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo optuženikovu žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi (čl. 374. ZKP).

U Zagrebu, 13. rujna 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

I Kž 1037/93

Klarić-Baranović Senka v.r.

Gudelj Milan v.r.

Suglasnost ovog prijepisa

s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)