I Kž-1117/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

EPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-1117/1993-3

P R E S U D A

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E !

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr.Ružice kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Primorac Vladimira, Novoselec dr. Petra i Kocijančić Erike, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak- Bosanac Zlate, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. M. A., zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Šibeniku od 22. listopada 1993. K-9/1993, u sjednici održanoj 10. veljače 1994. saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Turk Vladimira,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. M. A., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružnog suda u Šibeniku oglašen je krivim opt. M. A. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, primjenom čl. 38. toč. 1. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH.

Od optuženika je također oduzeto sredstvo izvršenja djela, a obavezan je nadoknaditi i troškove kaznenog postupka u iznosu navedenim u izreci.

Pravovremeno podnijetom žalbom kao i dopunom žalbe presudu pobija optuženik, po svom branitelju P. D., odvjetniku iz Š., naznačujući žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povredu kaznenog zakona, te odluku o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku iz-rekne blaža kazna, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, u svom pismenom prijedlogu, stavljenom temeljem čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba optuženika nije osnovana.

Nisu osnovani žalbeni prigovori pravilnosti i potpunosti činjeničnog stanja utvrđenog pobijanom presudom.

Sve činjenice odlučne za pravilno označavanje inkriminiranog kaz. djela su, po sudu prvog stupnja, pravilno i potpuno utvrđene. Kod toga je taj sud izvore saznanja, a posebno iskaze svj. A. K. i D. M. cijenio u njihovoj ukupnosti, zajedno s iskazom ošt. P. K., kao i provedenim sudsko-medicinskim vještačenjem, imajući pri tom u vidu, suprotno žalbenim tvrdnjama žalitelja, da je svj. A. na mjesto događaja došao privučen galamom, pa je vidio trenutak kada je optuženik izvadio pištolj (i ono bitno) da je cijev pištolja usmjerio u pravcu oštećenika i potom opalio. Odmah potom, nakon što je čuo pucanj, svj. D. krenuo je prema mjestu počinjenja djela, te vidio oštećenika kako mu prilazi, a iz rane na vratu tekla mu je krv (prvu pomoć pružila mu je upravo supruga ovog svjedoka).

Iz ove dvije utvrđene činjenice, da je optuženik pucao u oštećenika i koji je nakon toga imao vidljive povrede tijela, sud prvog stupnja, izvodi logične i uvjerljive, te valjano obrazložene zaključke kako u odnosu na objektivnu, tako i u odnosu na subjektivnu stranu kaznenog djela.

Stoga, nema govora o propustu suda prvog stupnja, kako se to tvrdi u optuženikovoj žalbi, da taj sud nije analizirao onaj dio obrane optuženika gdje tvrdi da je pucao u zrak, te iskaz svj. M. S. (list 29/11 spisa) koja tvrdi da je opt. pucao "nekako sa strane" -, ne dakle u vis, a na gl. raspravi (list br. 43 spisa) da je pucao u vis, jer takovoj obrani, odnosno iskazu svjedoka sud ne vjeruje, što je detaljno obrazložio na listu 61 spisa, alineja 1 i 5 spisa.

Sve to ukazuje da je obrana optuženika i u tom dijelu, a i u svemu ostalome cjelovito analizirana, slijedom čega, sud prvog stupnja, posve pravilno tokom obrane optuženika ne prihvaća, već naprotiv detaljno razlaže sve okolnosti slijeda događaja, prethodno prepirku, vađenje pištolja, pucanj, ponašanje optuženika nakon događaja, kao i ponašanje oštećenika od trenutka ranjavanja do dolaska u kuću svj. D., te je uvjerljivo izložio zbog čega uzima da je optuženik u inkriminiranom događaju, nakon ispaljenja metka u vrat oštećenika, spustio ruku, dok je svj. A. svojim hvatanjem optuženika oko struka, samo objektivno onemogućio optuženika u bilo kakvom daljnjem djelovanju.

Stoga su razlozi pobijane presude posve uvjerljivi i u dijelu u kojem se analizira postupak optuženika u svezi s ocjenom subjektivnog sadržaja poduzetih radnji, a posebno okolnost da je optuženik već imao spuštenu ruku u kojoj je držao pištolj u trenutku kada ga svj. A. obujmljuje, kako se to detaljno obrazlaže na str. 63. spisa (alineja 2 i 3).

Svi ti razlozi govore o neistinitosti obrane optuženika da nije ostvario učin ovog kaznenog djela, jer da je ispalio samo jedan upozoravajući hitac uvis.

Za žalitelja je ostalo i dalje sporno pitanje, da li je svj. D. mogao vidjeti i pratiti kretanje oštećenika od mjesta ranjavanja do ulice, te potom od ulice do njegove kuće. U tom pravcu optuženik ponovno predlaže provođenje djelomične rekonstrukcije događaja, što je sud prvog stupnja s pravom otklonio, kraj detaljnih i uvjerljivih iskaza svj. A. i svj. D..

Upravo na temelju vjerodostojnih iskaza ovih svjedoka sud prvog stupnja, posve pravilno, otklanja mogućnost samopovređivanja oštećenika kao uzroka nastanka povrede. U prilog ovom zaključku govori i ponašanje oštećenika koji nije burnije reagirao u trenutku ranjavanja upravo iz razloga što se radilo o prostrelnoj rani vrata, koja je bila površinska, i kod koje je metak prošao samo kroz kožu, ne zahvaćajući mišićno tkivo. Konačno, ni sudsko-medicinski vještak prof. dr. Z. ne isključuje da se radi o prostrelnoj rani vrata (u nedostatku potpune medicinske dokumentacije).

U odnosu na mogućnost nastanka povrede - samoozljeđivanjem (za koju optuženik tijekom istrage i glavne rasprave navodi da je nastala povlačenjem čavla, a sada u žalbi "moguće i rogovima od motičice"), liječnički vještak decidirano navodi, da je malo vjerojatno čak i teoretski da bi si medicinski laik mogao zadati ovakve povrede tijela. Uz navedeno suglasno mišljenju vještaka, optuženik je dešnjak, pa takovo samoozljeđivanje, s obzirom na fiziološki položaj dešnjaka, moralo bi biti locirano na lijevoj strani vrata.

S obzirom na sve izloženo, a prevenstveno iskaze svj. A. i svj. D., kao i provedeno sudsko-medicinsko vještačenje, ukazuje se suvišnim daljnje provođenje dokaza djelomičnom rekonstrukcijom, koji bi dokaz, u ovim okolnostima predstavljao samo ponovno preocjenjivanje već utvrđenih odlučnih činjenica po sudu prvog stupnja.

I daljnji prigovori žalbe vezani za mišljenja sudsko-medicinskog vještaka o položaju tijela oštećenika u trenutku ranjavanja su neosnovani, kada se ima u vidu iskaz svj. A. i ošt. P., kojima se potvrđuje mišljenje vještaka da je oštećenik bio u trenutku ranjavanja u sagnutom položaju, a to je ujedno i razlog zašto se ulazna rana nalazi nešto više od izlazne prostrelne rane.

Iz tih razloga optuženikovo žalbeno pobijanje pravilnosti činjeničnih utvrđenja pobijane presude nije osnovano jer su pravilno i potpuno razjašnjena sva pitanja vezana za postojanje kaznenog djela i krivnje optuženika.

Prvostupanjska presuda je u povodu žalbe optuženika ispitana i u odnosu na eventualno postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona navedenih u čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP, pa je ustanovljeno da takovih povreda nema.

Neosnovana je i žalba optuženika kao i dopuna žalbe zbog odluke o kazni, kod čega je uzeto da optuženik implicite pobija i odluku o sigurnosnoj mjeri oduzimanja pištolja (čl. 369. ZKP).

Naime, optuženik u pravovremeno podnijetoj dopuni žalbe izlaže značajnu olakotnu okolnost vezanu za svoje teško zdravstveno stanje, nastalo nakon operativnog zahvata odstranjenjem kancerogenog tkiva, u vidu oštećenja jetre, te nastanka tromboze dubokih vena lijeve potkoljenice.

Međutim, iako se radi o značajnoj olakotnoj okolnosti, ovaj sud istu nije mogao vrednovati u tom smislu, kad je optuženiku za odnosno kazneno djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa sukladno čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH optuženiku po zakonu nije moguće izreći još blažu kaznu. Sigurnosna mjera oduzimanje predmeta - pištolja u svemu je pravilna i zakonita.

Slijedom svega izloženog o žalbi optuženika presuđeno je temeljem čl. 374. ZKP kao u izreci.

U Zagrebu, 10. veljače 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.