Gzz-166/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 166/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Đ. iz D., koga zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica iz T., protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE - Ministarstvo, koju zastupa Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, a ovo Državno pravobraniteljstvo Županije šibensko-kninske, radi isplate, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 31. svibnja 2001. godine, br. G- DO-559/01, izjavljenu protiv pravomoćne presude Općinskog suda u Drnišu od 10. srpnja 2000. godine, br. P 52/00, u sjednici održanoj 20. veljače 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

I. Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Obrazloženje

Pravomoćnom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da tužitelju na ime naknade razlike plaće za vrijeme od 1. siječnja 1997. godine do 31. prosinca 1999. godine plati iznos od 26.015,06 kn sa zakonskom zateznom kamatom, kako je to pobliže označeno u izreci, te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 3.982,08 kn.

Protiv navedene presude državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava i to odredbe čl. 5. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti ("Narodne novine", broj 74/94, 86/94 i 7/95, u daljnjem tekstu: ZDSN) sa prijedlogom da se ukine pobijana presuda i vrati predmet općinskom sudu na ponovno suđenje i donošenje nove i na zakonu osnovane odluke.

Tužitelj je odgovorio na zahtjev za zaštitu zakonitosti osporavajući osnovanost navoda iznesenih u zahtjevu, te predložio da se isti odbije, a da se tužitelju dosude troškovi odgovora na zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja koji je kao državni službenik u ... Policijskoj postaji D., na službeničkom mjestu kriminalistički službenik za ratne zločine i terorizam, za isplatu razlike plaće u visini od 25% od plaće koja mu pripada i to temeljem čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine", broj 44/96, 124/97, 73/00

– dalje: ZPPDS).

Prvostupanjski je sud odlučio o tužbenom zahtjevu na način da je o postojanju prava na uvećanu plaću koja mu pripada prema odredbama citiranog zakona riješio kao o prethodnom pitanju, jer nije bilo sporno da posebnu odluku o tome tužena nije donijela do zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti ističe se kako je prema odredbi čl. 5. st. 2. citiranog ZDSN određeno da rješenjem kojim se odlučuje o svim pitanjima primanja u državnu službu, prestanku službe i postavljenju odnosno imenovanju i razrješenju, te položaju, pravima i obvezama i odgovornostima državnih službenika, predstavlja upravni akt, što znači da odluka upravnih tijela tužene o plaći, pa i o uvećanoj plaći prema čl. 19. ZPPDS ima značenje upravnog akta. Stoga nakon donošenja takve odluke od strane nadležnog organa za slučaj neisplate, tužitelj bi imao pravo sudskim putem tražiti platež uvećanog utvrđenja plaće, a tužitelj ne raspolaže upravnim aktom kojim bi se njemu utvrdilo povećanje plaće, te je njegov tužbeni zahtjev trebalo odbiti prema navodima istaknutim u zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da izraženo pravno stajalište nema uporišta u odgovarajućim odredbama Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP).

Odredbom čl. 12. st. 1. i 2. ZPP propisano je, da kad odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, a odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Dakle, o takvom pitanju koje se svodi na ocjenu da li neko pravo tužitelju pripada temeljem samog zakona (čl. 19. ZPPDS), kada nadležno tijelo o njemu nije odlučilo, nema zapreke da o tom, kao prethodnom pitanju, odluči sud, kako je i postupio u ovom slučaju.

Prema tome, budući da se nije ostvario razlog naveden u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, pa kako je sud pri odlučivanju o tom zahtjevu dužan ograničiti se samo na ispitivanje povreda koje državni odvjetnik ističe u svome zahtjevu (čl. 408. st. 1. ZPP), to je u smislu čl. 408. st. 2. u vezi s čl. 393. ZPP valjalo zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao neosnovan.

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijen je kao neosnovan, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 20. veljače 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.