Revr-1641/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1641/15-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. P., OIB: ..., iz I. G., zastupanog po punomoćnici N. T., odvjetnici u Z., protiv tuženika C., N. s. d.o.o., OIB: ..., sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćniku M. S., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. i p. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-521/14-3 od 3. ožujka 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2617/08-65 od 2. listopada 2013., ispravljena rješenjem Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2617/08-70 od 21. veljače 2014., u sjednici održanoj 4. travnja 2018.,

r i j e š i o j e:

Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-521/14-3 od 3. ožujka 2015. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 387.148,99 kn (od toga se iznos od 376.448,99 kn odnosi na naknadu plaće, a iznos od 10.700,00 kn na nagrade u prosincu, darove, regres i uskrsnicu) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže određeno u točki I/izreke te naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 81.107,25 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. listopada 2013. do isplate (točka I/ izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja: za isplatu iznosa od 1.720,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže određeno u točki II/izreke, za isplatu iznosa od 40.137,18 kn sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže određeno u točki III/izreke, kao i dio zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 40.467,75 (točka III/ izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 7.093,18 kn (točka IV/ izreke), dok je odbijen zahtjev tuženika s prekomjerno zatraženim troškovima parničnog postupka (točka V/ izreke). Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I/ i V/ izreke presude, ispravljene rješenjem Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2617/08-70 od 21. veljače 2014. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tuženik na temelju odredbe članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, sadržajno i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 375. stavak 1. ZPP-a („drugostupanjski sud nije odgovarajuće i u skladu s načelima parničnog postupka ocijenio i ispitao navode tuženika iz žalbe“) i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Na temelju članka 392.a stavka 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće i ostalih primanja u razdoblju u kojem tužitelj nije radio i primao plaću zbog nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu, a koja se odnosi na neisplaćene plaće, nagrade, darove, naknade za godišnji odmor i uskrsnice za sporno razdoblje.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj kod tuženika u trenutku otkaza radio na radnom mjestu operater 2 s koeficijentom plaće 2,2, a da zbog otkaza nije radio u razdoblju od 15. rujna 2000. do 1. lipnja 2003. te od 3. siječnja 2006. do 3. rujna 2007., da je odluka o otkazu tuženika bila nedopuštena,

- da je na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 6305/05 tužitelj vraćen 3. rujna 2007. na radno mjesto operatera 2,

- da su usporedni radnici D. P. i S. G., u trenutku kada je tužitelju otkazan ugovor o radu, radili na istom radnom mjestu kao i tužitelj i obavljali iste poslove i imali također koeficijent 2,2 te su tijekom vremena napredovali na radno mjesto samostalnog operatera,

- da bi i tužitelj napredovao kao i D. P. i S. G. s radnog mjesta operater 2 do radnog mjesta samostalnog operatera da mu nije nezakonito otkazan ugovor o radu,

- da bi tužitelj, prema usporednim radnicima koji su napredovali, ostvario ukupno bruto plaću od 376.448,99 kn i 10.700,00 kn s osnova nagrada u prosincu, dara, naknada za godišnje odmore i uskrsnice za sporno razdoblje, ukupno 387.148,99 kn. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je, na temelju članka 85. stavka 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03 i 30/04, u daljnjem tekstu: ZR) tužitelju dosudio iznos od 376.448,99 kn s osnove naknade plaće za sporno razdoblje, i to prema usporednim radnicima koji su napredovali te iznos od 10.700,00 kn koji se odnosi na neisplaćene nagrade, darove, naknade za godišnji odmor i uskrsnice za sporno razdoblje.

Sud nije odlučivao o alternativnom tužbenom zahtjevu (kako ga naziva sam tužitelj mada se zapravo radi o eventualnoj kumulaciji) prema usporednim radnicima V. G. i M. P. koji su imali koeficijent 2,2 kao i tužitelj u trenutku njegovog otkaza ugovora o radu, kojim tužitelj potražuje ukupan iznos od 389.351,23 kn, i to s osnova naknade plaće, nagrade u prosincu, nagrade zaposleniku, dara za dijete, uskrsnice, nagrade za korištenje godišnjeg odmora i terenski dodatak.

Tako prvostupanjski sud nije cijenio nalaz i mišljenje financijskog vještaka koji se odnosi na izračun naknade plaće za dva usporedna radnika V. G. i M. P., obzirom da je utvrdio da isti radnici nisu usporedni radnici spram tužitelja (tuženik tijekom cijelog postupka tvrdi da su usporedni radnici za određivanje naknade plaće V. G. i M. P.). Isto tako nije cijenio iskaz svjedoka J. D. koji je iskazivao da mu nije poznato bi li tužitelj napredovao jer je to relativan pojam, „što bi bilo kad bi bilo“.

Odbijajući žalbu tuženika kao neosnovanu sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća utvrđeno činjenično stanje i nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu navodi da tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju zaključke prvostupanjskog suda. Ocjena je suda drugog stupnja da se navodi iz žalbe tuženika u bitnom iscrpljuju u iznošenju vlastite ocjene dokaza, a da to nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (članak 8. ZPP).

U pravu je revident kada navodi da drugostupanjski sud nije odgovarajuće i u skladu s načelima parničnog postupka ocijenio i ispitao navode tuženika iz žalbe.

Naime, revident osnovano tvrdi da sud drugog stupnja nije ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, navodeći da je u žalbi istaknuo, kao i tijekom cijelog postupka, da odluku o napredovanju donosi uprava tuženika, da se napredovanje ne odvija automatizmom, da se za napredovanje uzima niz kriterija o kojima saslušani svjedoci (kolege tužitelja) nemaju saznanja, da mišljenja kolega radnika nisu odgovarajuće dokazno sredstvo, da tužitelju pobijanom presudom pripada pravo na plaću kao da je napredovao dok u trenutku podnošenja revizije prima plaću bez napredovanja. Tuženik je u žalbi isticao da svjedoci u iskazima „misle da bi tužitelj napredovao“, dok iskaz svjedoka J. D. koji je iskazao da je neizvjesno bi li tužitelj napredovao sud prvog stupnja nije cijenio te u tom smislu sud drugog stupnja nije uopće ocijenio taj odlučni žalbeni navod.

Postupanjem na takav način, dakle, propuštanjem ocjenjivanja i ovih žalbenih navoda tuženika, ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka pred drugostupanjskim sudom iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 375. stavak 1. ZPP-a.

I u revizijskom dijelu postupka sporno je bi li tužitelj napredovao da nije bilo otkaza ugovora o radu, u kojem trenutku bi napredovao odnosno koja naknada plaće mu pripada.

Kada se nezakonita odluka o otkazu pravomoćno poništi radnik dolazi u položaj kao da mu svojstvo radnika nije ni prestalo pa mu pripadaju prava koja imaju i drugi radnici, uz ostalo i pravo na plaću. U tom smislu je tužitelj u postupku Pr-6305/05 tražio vraćanje na rad na radno mjesto operatera 2 (a ne na radno mjesto na koje bi eventualno napredovao, što je neizvjesno i ovisi o različitim okolnostima).

Prema tome, tužitelju pripada pravo na naknadu plaće za sporno razdoblje u visini kao da mu svojstvo radnika nije ni prestalo pa je onda to u visini plaće prema usporednim radnicima koji su bili na radnom mjestu operatera 2 (koji nisu napredovali) kao i tužitelj u trenutku otkaza.

Ovdje valja napomenuti da je i rješenjem o privremenoj mjeri od 6. veljače 2003. naloženo tuženiku tužitelja vratiti na njegovo radno mjesto operater 2 pa je u razdoblju od lipnja 2003. do prosinca 2005. radio na radnom mjestu operatera 2. Prema tome, u tom vremenu ostvarivao je plaću radnog mjesta operatera 2 i za koje vrijeme ne potražuje uvećanu naknadu plaće (prema usporednim radnicima koji su napredovali).

Sve ono što je preko iznosa naknade plaće koja odgovara radnom mjestu operatera 2 s koeficijentom 2,2 predstavlja u biti naknadu štete (izgubljena dobit), koju bi tužitelj eventualno ostvario ako i kada bi bile ispunjene i dokazane sve pretpostavke odgovornosti za štetu.

Slijedom toga, u ponovnom postupku drugostupanjski će sud, postupajući sukladno odredbi članka 375. stavak 1. ZPP-a, otkloniti počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka dajući za odluku o žalbi tuženika jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama.

Iz navedenih je razloga, primjenom odredbe iz članka 394. stavak 1. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 166. stavak 3. ZPP-a (točka II izreke rješenja).

Zagreb, 4. travnja 2018.

Predsjednica vijeća

Jasenka Žabčić, v.r.