Rev-2227/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Rev 2227/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. K. iz O., koju zastupa punomoćnik Z. C., odvjetnik iz V., protiv tuženika TP Z. d.d. V., koju zastupa punomoćnik Ž. K., diplomirani pravnik, radi isplate plaće, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 16. veljače 1995. br. Gž- 2559/94 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 5. listopada 1994. br. P-922/94, u sjednici održanoj dana 10. studenoga 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika djelomično se prihvaća, obje nižestupanjske odluke - presuda Županijskog suda u Osijeku od 16. 2. 1995. br. Gž-2559/94 i presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 5. 10. 1994. br. P-922/94 djelomično preinačuju u dosuđujućem dijelu i u odluci o troškovima postupka na način, da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbija u dosuđujućem dijelu i to preko iznosa od 4,50 kn, odnosno za iznos od 2,06 kn za prosinac 1991., preko dosuđenog iznosa za siječanj 1992. od 6,01 kn, odnosno za 0,55 kn, preko dosuđenog iznosa za veljaču 1992. od 6,01 kn odnosno za 0,55 kn, preko dosuđenog iznosa za ožujak 1992. od 6,01 kn, odnosno 0,55 kn, preko dosuđenog iznosa za travanj 1992. 8,17 kn, odnosno za 0,69 kn, preko dosuđenog iznosa za svibanj 1992. od 8,17 kn odnosno za 0,69 kn, ili ukupno za iznos 5,09 kn sa pripadajućim kamatama na taj iznos time, da je svaka stranka dužna podmiriti svoj trošak u parnici.

U ostalom dijelu revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i presuđeno kako slijedi:

"Tužena je dužna platiti tužiteljici A. K. iz O.:

- za prosinac 1991. g. iznos od 6,56 kn s kamatom od 31. 1. 1992.,

- za siječanj 1992. g. iznos od 6,56 kn s kamatom od 29. 2. 1992.,

- za veljaču 1992. g. iznos od 6,56 kn s kamatom od 31. 3. 1992.,

- za ožujak 1992. g. iznos od 6,56 kn s kamatom od 30. 4. 1992.,

- za travanj 1992. g. iznos od 8,86 kn s kamatom od 31. 5. 1992.,

- za svibanj 1992. g. iznos od 8,86 kn s kamatom od 30. 6. 1992.,

pa sve do isplate kao i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 660,00 kn, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja".

S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim tužiteljica se odbija."

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u smislu revizijskih navoda tako da se tužbeni zahtjev odbije uz obvezu tužiteljice da nadoknadi revidentu parnični trošak odnosno podredno predlaže, da se obje nižestupanjske odluke ukinu u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protivna stranka nije odgovorila na reviziju niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji tuženika.

Revizija je djelomično osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

To stoga, jer po nalaženju ovog revizijskog suda ne postoji ona bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kao i ona iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 7. ZPP koje ističe revident ne ukazujući pri tome na okolnosti iz kojih bi se moglo zaključiti o postojanju spomenutih bitnih procesnih povreda, a ovaj je sud s druge strane našao, da obje nižestupanjske presude nemaju takvih nedostataka zbog kojih ih ne bi bilo moguće ispitati te da su u tim odlukama navedeni potrebni razlozi o odlučnim činjenicama koje su utvrđene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP.

Ovaj Vrhovni sud našao je, da u postupku pred nižim sudovima nije počinjena ni ona bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava ostvaren je u onom dijelu nižestupanjskih odluka koje su povodom revizije preinačene.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari u revizijskom stupnju postupka predstavlja zahtjev tužiteljice, da se tuženika obveze na isplatu zajamčenog osobnog dohotka tužiteljici za prosinac 1991. godine, te za razdoblje od početka siječnja do kraja svibnja 1992.godine s pripadajućim zakonskim kamatama u kojem dijelu je tužbeni zahtjev prihvaćen, te tuženik obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 6,56 kn mjesečno za razdoblje od prosinca 1991. do kraja ožujka 1992., te 8,86 kn mjesečno za mjesece travanj i svibanj 1992. godine.

Revident ustraje kod prigovora već iznesenih u postupku pred nižim sudovima o tome, da on nije u obvezi isplatiti navedene iznose nego da ih je tužiteljica trebala zatražiti od nadležne službe Zavoda za zapošljavanje, a u smislu Uredbe o načinu isplate zajamčenih osobnih dohodaka određenim kategorijama radnika, nadalje revident ostaje kod prigovora o početku tijeka zateznih kamata te tvrdi, da je tužiteljica nepotrebno pokrenula ovaj spor, jer da je tuženik prije početka parnice pozvao tužiteljicu radi isplate utuženih iznosa plaće.

Ovaj revizijski sud nalazi, da su niži sudovi pravilno primijenili materijalno pravo otklanjajući prigovor tuženika o nedostatku pasivne legitimacije revidenta glede isplate utuženih iznosa zajamčenog osobnog dohotka za koje revident smatra da ih dužan isplatiti Zavod za zapošljavanje.

Niži sudovi pravilno su zaključili, da bi Zavod za zapošljavanje bio obveznik isplate zajamčenog osobnog dohotka radnicima koji to pravo ne mogu ostvariti prema propisima iz radnih odnosa (čl. 1. Uredbe o načinu isplate zajamčenih osobnih dohodaka određenim kategorijama radnika - u daljnjem tekstu: Uredba - "NN" br. 64/91), a zbog nemogućnosti poduzeća odnosno poslodavca glede obavljanja svoje djelatnosti zbog terorističkih oružanih akcija i drugih izvanrednih okolnosti izazvanih ratom (navedenih u čl. 2. Uredbe), a pod daljnjom pretpostavkom, da je poduzeće odnosno poslodavac podnio zahtjev za isplatu zajamčenih osobnih dohodaka nadležnoj službi Zavoda za zapošljavanje, a radnik je takav zahtjev bio dužan sam podnijeti ukoliko poduzeće odnosno poslodavac nije mogao takav zahtjev podnijeti (čl. 4. st. 1. i 2. Uredbe).

Niži sudovi utvrdili su, da je tuženica u kritično vrijeme obavljala djelatnost, a nije ni podnijela zahtjev nadležnom Zavodu za zapošljavanje za isplatu zajamčenih osobnih dohodaka njezinim zaposlenicima, iako je za to imala mogućnost - pa iz navedenih razloga ovaj revizijski sud smatra, da je revident u obvezi isplatiti za utuženo razdoblje iznose zajamčenog osobnog dohotka, a ne Zavod za zapošljavanje kako to pogrešno ističe revident, jer za to nisu bile ispunjene spomenute propisane pretpostavke iz Uredbe.

Navod revidenta o tome, da je prije podnošenja tužbe pozvao tužiteljicu i druge zaposlenike da na njegovoj blagajni podignu iznose zajamčenog osobnog dohotka za utuženo razdoblje nema utjecaja na drugačiji ishod postupka, a to stoga, jer se tuženik tijekom ove parnice protivio tužbenom zahtjevu a to čini i u izjavljenoj reviziji tako da ta okolnost neovisno o istinitosti spomenute tvrdnje revidenta nema utjecaja ni na odluku o troškovima postupka (čl. 157. ZPP).

Nisu osnovani ni prigovori revidenta koji se odnose na dospjelost pojedinih mjesečnih iznosa zajamčenog osobnog dohotka, jer je revident obvezan isplatiti zatezne kamate počev od dospijeća svakog mjesečnog iznosa zajamčenog osobnog dohotka od zadnjeg dana slijedećeg mjeseca glede isplate zajamčenog osobnog dohotka za prethodni mjesec što je uostalom predloženo po tuženiku u izjavljenoj reviziji.

Prigovori revidenta osnovani su samo glede visine svakog mjesečnog iznosa dosuđenog zajamčenog osobnog dohotka, jer prema Odluci Vlade Republike Hrvatske koja je objavljena u "Narodnim novinama" br. 58/91, 3/92, 26/92 i 38/92 zajamčeni osobni dohodak za prosinac 1991. iznosio je 4,50 kn, a ne 6,56 kn, kako je dosuđeno tužiteljici, zatim zajamčeni osobni dohodak odnosno minimalna plaća za razdoblje od siječnja pa do kraja ožujka 1992. iznosio je 6,01 kn, a ne 6,56kn koliko je dosuđeno tužiteljici, te u mjesecu travnju i svibnju 1992. godine prema navedenim odlukama zajamčeni osobni dohodak odnosno minimalna plaća iznosi mjesečno 8,17 kn, a ne 8,86 kn koliko je dosuđeno tužiteljici u postupku pred nižim sudovima, pa kako su tom dijelu zbog pogrešne primjene materijalnog prava tužiteljici djelomično dosuđeni iznosi koji premašuju propisane iznose zajamčenog osobnog dohotka odnosno minimalne plaće, to je u tom dijelu valjalo prihvatiti reviziju i djelomično preinačiti nižestupanjske odluke (čl. 395. st. 1. ZPP) na način, da je tužbeni zahtjev odbijen u onom dijelu u kojem je prihvaćen nižestupanjskim odlukama, a premašuje iznose zajamčenog osobnog dohotka odnosno propisane Odlukom Vlade Republike Hrvatske.

Kako je tužiteljica uspjela u parnici djelomično, ovaj revizijski sud je s obzirom na postignuti uspjeh stranaka odredio, da svaka stranka podmiruje svoje troškove u parnici (čl. 166. st. 2. u svezi čl. 154. st. 2. ZPP).

U Zagrebu, 10. studenoga 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.