Revr-1195/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1195/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice D. Z. iz Z., zastupane po punomoćniku T. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & P. j.t.d. iz Z., protiv tuženika N. i. d.o.o. … iz Z., zastupanog po punomoćniku V. K., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu te da radni odnos nije prestao i vraćanja na posao, te u pravnoj stvari po protutužbi protutužitelja N. i. d.o.o. … iz Z., zastupanog po punomoćniku V. K., odvjetniku iz Z., protiv protutuženice D. Z. iz Z., zastupane po punomoćniku T. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & P. j.t.d. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2476/09-2 od 8. veljače 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pr-232/06 od 7. svibnja 2008., u sjednici održanoj 22. svibnja 2012.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom:

eno je „da je nedopušten i ništav izvanredni otkaz Ugovora o

- u stavu I. izreke, utvrđ

radu zaključen između tužiteljice i tuženika 17. svibnja 1994., temeljem Odluke tuženika br. 249/99 od 10. svibnja 1999., koja je potvrđena Odlukom tuženika od 3. lipnja 1999., br. 255/59“,

- u stavu II. izreke, odbijen je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da joj „nije prestao radni odnos kod tuženika“, te (slijedom toga) obvezivanje tuženika vratiti tužiteljicu na posao i zaposliti je „na poslovima i radnim zadacima poslovođe u knjižari s danom 11. svibnja 1999., kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka“,

- u stavu III. izreke, odbijen je protutužbeni zahtjev na obvezivanje protutuženice isplatiti protutužitelju 42.203,19 kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. veljače 1995. pa do isplate i naknadom parničnog troška,

- u stavu IV. izreke, naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak od 5.290,22 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužiteljice i protutužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u stavovima I., II. i III. - te u dijelu stava IV., “u kojem je zahtjev tužiteljice - protutuženice za naknadu parničnog troška prihvaćen za iznos od 3.002,72 kn“, dok je prvostupanjska presuda djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačena u dijelu stava IV. (u odluci o parničnom trošku) tako što je odbijen zahtjev tužiteljice da joj se na ime parničnog troška isplati još i 2.287,50 kn.

Protiv dijela drugostupanjske presude iz stava II., kojim je (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbijen zahtjev tužiteljice na utvrđenje da joj „nije prestao radni odnos kod tuženika“, te (slijedom toga) obvezivanje tuženika vratiti tužiteljicu na posao i zaposliti je „na poslovima i radnim zadacima poslovođe u knjižari s danom 11. svibnja 1999., kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka“, tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog je tužiteljice da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP- a.

Suprotno navodima revidentice pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, pa utoliko nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora u revizijskom stadiju je tužbeni zahtjev na utvrđenje da tužiteljici „nije prestao radni odnos kod tuženika“, te (slijedom toga) obvezivanje tuženika vratiti tužiteljicu na posao i zaposliti je „na poslovima i radnim zadacima poslovođe u knjižari s danom 11. svibnja 1999.“.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu poslovođe u knjižari,

- da je Odlukom disciplinske komisije tuženika br. 18/95 od 3. ožujka 1995. tužiteljici izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa zbog „nezakonitog i nemarnog izvršavanja“ obveza iz radnog odnosa (u svezi utvrđenog manjka na njezinom radnom mjestu),

- da je 10. svibnja 1999., za trajanja postupka odlučivanja o zahtjevu tužiteljice za poništenje Odluke disciplinske komisije br. 18/95 od 3. ožujka 1995. - u parničnom postupku vođenim kod Općinskog suda u Zagrebu pod posl. br. Pr-949/95, tuženik („za svaku sigurnost, obzirom se tužiteljica vratila s porodnog dopusta“) donio i Odluku br. 249/99 o izvanrednom otkazu ugovora o radu zaključenog s tužiteljicom - opravdavajući je istim razlogom („istim činjeničnim i pravnim supstratom“, odnosno povredom iste radne obveze - jer je „prema inventuri provedenoj 2. veljače 1995. prouzrokovala manjak u gotovinskim sredstvima i po čekovima, na način da za stvarni dnevni utržak koji je svakodnevno prikazivala nije predavala gotovinu kod Z. Z.“) na temelju kojeg je disciplinska komisija tuženika još 3. ožujka 1995. donijela Odluku br. 18/95,

- da je tužiteljica protiv Odluke tuženika o izvanrednom otkazu s njom zaključenog ugovora o radu izjavila zahtjev za zaštitu prava (prigovor), ali je Odlukom br. 255/59 od 3. lipnja 1999. tuženik ovog odbio,

- da je presudom Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pr-949/95 od 6. travnja 2004., a potvrđenom presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-2366/04-2 od 6. prosinca 2005., odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se poništi Odluka disciplinske komisije tuženika br. 18/95 od 3. ožujka 1995. i tuženiku naloži vratiti je na radno mjesto. Na temelju navedenih utvrđenja drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice za utvrđenje „nedopuštenom i ništavom“ tuženikove Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu br. 249/99 od 10. svibnja 1999., potvrđene Odlukom tuženika br. 255/59 od 3. lipnja 1999., ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio pozivom na odredbu čl. 107. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95 i 102/98) kojom je propisano: „Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji“ - te na utvrđenje da tužiteljici ugovor o radu nije izvanredno otkazan u roku iz te odredbe (budući je tuženik „saznao za manjak na inventuri provedenoj 2. veljače 1995. odmah nakon inventure“ , ili „posve izvjesno 9. veljače 1995., kada je direktorica tuženika podnijela zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka“), ali je zahtjev za utvrđenje da radni odnos tužiteljice nije prestao i obvezivanje tuženika vratiti tužiteljicu na radno mjesto poslovođe u knjižari odbio uz osnovni i odlučan zaključak - da je tužiteljici radni odnos kod tuženika prestao na temelju izrečene disciplinske mjere prestanka radnog odnosa, dakle Odlukom disciplinske komisije tuženika br. 18/95 od 3. ožujka 1995., a sve obzirom ova nije poništena ili utvrđena nedopuštenom - već je pravomoćnom presudom donesenom u ovome predmetu, a protiv koje nije izjavljena revizija, odbijen zahtjev tužiteljice da se poništi.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno. Predmetni slučaj valja razriješiti primjenom odredaba Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR-a), i to:

- odredbe čl. 7. stav 1., prema kojoj „Osoba koja zapošljava (u daljnjem tekstu: poslodavac) obvezna je u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca datim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao“,

- odredbe čl. 122., st. 1. kojom je propisano: „Ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naredit će vraćanje radnika na posao“,

a slijedom kojih odredaba obveza poslodavca da radnika vrati na poslove radnog mjesta postoji samo ako je radnik u radnom odnosu, odnosno ako mu radni odnos nije prestao na način koji stvara učinke prestanka radnog odnosa.

Sukladno navedenom, a budući je u okolnostima konkretnog slučaja radni odnos tužiteljice prestao još 1995., Odlukom disciplinske komisije tuženika o disciplinskoj mjeri, koja Odluka egzistira i vezuje sadržajem i učincima - a nakon prestanka nije ponovno zasnovan, neosnovan je tužbeni zahtjev kojeg tužiteljica temelji na suprotnom shvaćanju: da je i dalje u radnom odnosu i tuženik obvezan vratiti je na posao.

Valja pritom imati na umu da time što je tuženik 1999. (dakle nakon što je tužiteljici već prestao radni odnos) donio i (kako je utvrđeno osporenom presudom) nedopuštenu Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu „zaključenog s tužiteljicom“ - opravdavajući je istim razlogom na temelju kojeg je disciplinska komisija tuženika još 3. ožujka 1995. donijela Odluku br. 18/95, u okolnostima konkretnog slučaja ne može tužiteljicu u odnosu na postavljeni i sada prijeporni zahtjev (na utvrđenje da je i dalje u radnom odnosu i obvezivanje tuženika vratiti je na posao) dovesti u povoljniju poziciju: Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nema (i pored toga što je nedopuštena) značaj odluke kojom bi tužiteljica zasnovala radni odnos ili odluke o kojoj je riječ u odredbi čl. 122. st. 1. ZR-a, kao niti značaj dokaza da je prije njezina donošenja zasnovan radni odnos.

Stoga, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je valjalo reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 22. svibnja 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.