Rev-x-10/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 10/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.-M. B. iz O. , kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u R. , protiv prvotuženika M. K. iz R. , i drugotuženika E. K. iz S., koje zastupa punomoćnik E. S., odvjetnik u S., a prvotuženika zastupa i punomoćnik P. J., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. J. i M. J. iz O. , radi raskida ugovora i isplate, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-4475/11-4 od 8. travnja 2015., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci br. P-226/11 od 3. siječnja 2011., u sjednici održanoj 22. studenoga 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija prvotuženika M. K. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je prvotuženiku da tužitelju isplati kunsku protuvrijednost iznosa od 50.000,00 eura po tečaju HNB na dan isplate, s kamatama po stopi koju imenovana banka plaća na štedne uloge po viđenju tekućom od 10. studenoga 2006. do isplate (toč. I.). U preostalom dijelu u odnosu na prvotuženika tužbeni zahtjev je odbijen i to za kamatu za razdoblje od 12. kolovoza 2005. do 9. studenoga 2006., kamatnu stopu iznad one iz toč. I. do zatraženih 15% godišnje, kao i za raskid Ugovora o zajmu sa sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog između stranaka dana 12. kolovoza 2005. (toč. II.). Isto tako odbijen je u cijelosti zahtjev u odnosu na drugotuženika (toč. III.), te je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka (toč. IV.).

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u toč. II. izreke, osim u odnosu na kamatu za razdoblje od 1. siječnja 2008. do isplate. Odbijena je i žalba prvotuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u toč. I. za iznos od 48.500,00 eura s kamatama po stopi koju HNB plaća na štedne uloge po viđenju u valuti EUR za razdoblje od 31. prosinca 2007. do 10. studenoga 2011. Djelomično je prihvaćena žalba prvotuženika i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je za iznos od 1.500,00 eura odbijen zahtjev tužitelja, kao i zahtjev za isplatu kunske protuvrijednosti 50.000,00 eura. Isto tako djelomično je prihvaćena žalba tužitelja, te je preinačena odluka o kamatama na način da je naloženo da je prvotuženik dužan tužitelju platiti kamatu na iznos od 48.500,00 eura za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2012. po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2012. pa nadalje po stopi od 12% godišnje, odnosno u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i naknaditi troškove postupka tužitelju u iznosu od 12.072,94 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen. Odbijen je i zahtjev prvotuženika za naknadu troškova postupka, kao i zahtjev drugotuženika za naknadu troškova postupka.

Protiv presude suda drugoga stupnja prvotuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Predlaže se da se revizija prihvati i obje nižestupanjske presude ukinu, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija prvotuženika nije osnovana.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Iz podnesene revizije vidljivo je da prvotuženik drugostupanjsku presudu pobija samo zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

Naime, prvotuženik ističe da je izreka pobijane drugostupanjske presude nejasna i nerazumljiva, te da ju radi toga uopće nije moguće ispitati. Osim toga, ukazuje se da je tijek zateznih kamata određen unatrag, da je u toč. 4. potpuno nejasna konstrukcija kamate koju je sud dosudio, kao i da je u tom dijelu obrazloženje pobijane presude nejasno i nerazumljivo. Tvrdi se da sud drugoga stupnja nije dao jasne razloge zbog čega smatra da posjed bjanko zadužnice od strane tužitelja nije ni od kakvog utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za vođenje parnice radi naplate duga.

Prije svega valja istaći da činjenica da je drugostupanjski sud pogrešno naveo vrijeme od kada teče zatezna kamata u toč. 2. predstavlja grešku koju isti sud može u svako doba ispraviti, a potpuno je jasno da je u toj točci određeno plaćanje kamate po viđenju na sredstva u eurima za razdoblje do 1. siječnja 2008. do 10. studenoga 2011., dok je u toč. 1. potvrđena presuda glede kamate za razdoblje od 10. studenoga 2006. do 31. prosinca 2007.

Nisu osnovani navodi revizije da je izreka pobijane presude nejasna i nerazumljiva, budući da iz same izreke jasno proizlazi koji iznos glavnice i u kojoj valuti je dosuđen tužitelju, odnosno za koji dio je tužbeni zahtjev odbijen. Jednako tako potpuno je jasno da su nakon 1. siječnja 2008. izjednačene stope kamata neovisno o valuti, radi li se o kunama ili stranoj valuti, pa niti glede toč. 4. izreke drugostupanjske presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Neosnovan je i revizijski razlog da je prvotuženik postao nesavjestan tek danom primitka tužbe u ovom predmetu, budući da prema odredbi čl. 214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO) tužitelju pripadaju kamate od dana podnošenja tužbe sudu, a ne od dana kada je prvotuženik primio tužbu.

Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP glede činjenice što je tužitelj raspolagao bjanko zadužnicom kojom je mogao zaplijeniti sve račune kod banaka koje je imao prvotuženik, jer su i u tom dijelu dani jasni razlozi da ta činjenica ne sprečava vjerovnika da podnese kondemnatornu tužbu, kod koje se postojanje pravnog interesa uvijek presumira.

Osim toga, kako je utvrđeno da je ništav ugovor o zajmu, nevaljana je i bjanko mjenica koja je bila sredstvo osiguranja za ugovor o zajmu, pa je i to razlog zbog čega je tužitelj morao svoj zahtjev ostvarivati u parnici.

Tvrdnja je prvotuženika u reviziji da su nerazumljivi navodi glede utvrđenja nižestupanjskih sudova o statusu uplata koje je prema tužitelju izvršio prvotuženik, odnosno da nije na pravilan i zakoniti način utvrđena visina duga. U tom dijelu prvotuženik pobija činjenično stanje utvrđeno od strane nižestupanjskih sudova, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju uopće nije moguće podnijeti (čl. 385. ZPP).

Kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se ukazuje u reviziji, te kako nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je reviziju prvotuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 22. studenoga 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.