Rev-x-855/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 855/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse, predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz S., kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u S., protiv prvotuženika J. o. d.d. S., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva G. & partneri iz Z., te drugotuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, kojeg zastupaju punomoćnici Z. P. i M. D., odvjetnici u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gžx-121/09 od 25. veljače 2011., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu br. P-1707/01 od 12. studenoga 2008., u sjednici vijeća 14. ožujka 2012.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija prvotuženika J. o. d.d. S. i preinačuje se presuda Županijskog suda u Splitu Gžx. 121/09 od 25. veljače 2011., te se sudi:

Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu br. P-1707/01 u dijelu pod toč. I., gdje je odbijen zahtjev tužitelja prema prvotuženiku J. o. d.d., te u dijelu pod toč. II. gdje je tužitelj obvezan prvotuženiku nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 22.451,80 kn.

Nalaže se tužitelju da prvotuženiku nadoknadi troškove revizijskog postupka u iznosu od 1.758,75 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja u cijelosti je odbijen zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu prvotuženik isplati iznos od 36.000,00 kn sa zateznom kamatom od 13. prosinca 1999. do isplate, odnosno da mu drugotuženik isplati iznos od 309.000,00 kn, sa zateznom kamatom na iznos od 24.000,00 kn od 13. prosinca 1999., te na iznos od 285.000,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Ujedno je tužitelj obvezan prvotuženiku nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 22.451,80 kn, te drugotuženiku iznos od 119.199,56 kn. Rješenjem je pak prihvaćen prijedlog tužitelja za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi.

Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena žalba tužitelja i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je prvotuženik obvezan tužitelju isplatiti iznos od 7.200,00 kn, sa zateznom kamatom od 24. prosinca 2002. do isplate, dok je s iznosom od 29.000,00 kn, kao i sa zahtjevom za isplatu kamata za period od 13. prosinca 1999. do 24. prosinca 2002. u odnosu na prvotuženika tužitelj odbijen. Drugotuženik je obvezan tužitelju isplatiti iznos od 61.800,00 kn, sa zateznim kamatama na iznos od 58.200,00 kn od 12. studenog 2008. do isplate, te na iznos od 3.600,00 kn od 16. listopada 2001. do isplate, dok je s preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 247.200,00 kn, kao i sa zahtjevom za isplatu kamata na iznos od 3.600,00 kn za razdoblje od 13. prosinca 1999. do 16. listopada 2001. tužitelj odbijen. Tužitelj je ujedno obvezan nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 12.509,44 kn prvotuženiku, te iznos od 36.395,82 kn drugotuženiku.

Protiv presude suda drugoga stupnja prvotuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 – dalje: ZPP), dakle izvanrednu reviziju. Prvotuženik predlaže da se revizija prihvati i da se preinači pobijana presuda na način da se žalba tužitelja u odnosu na prvotuženika u cijelosti odbije kao neosnovana, te potvrdi u tom dijelu prvostupanjska presuda.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija prvotuženika je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pa se tako primjerice navodi:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj sjednici ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu.

U svakom slučaju u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (st. 3. istog članka).

Iz sadržaja gore navedenih odredbi proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s time u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži tri elementa: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da su određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavaka za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Revident u reviziji postavlja sljedeće pitanje: Da li se na isključenje obveze osiguratelja kod ugovora o osiguranju primjenjuju pravila o isključenju odgovornosti kao kod izvanugovorne odgovornosti za štetu ili ne ?

U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku odbijajuću presudu u odnosu na prvotuženika i naložio je prvotuženiku da plati tužitelju iznos od 7.200,00 kn, zajedno s pripadajućim kamatama.

Kod toga nije sporno da se odgovornost prvotuženika temelji na ugovoru o osiguranju koji je tužitelj sklopio s prvotuženikom (polica osiguranja od 26. listopada 1999.). Drugostupanjski sud prihvaća pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda da je kritične zgode tužitelj upravljao vozilom pod utjecajem alkohola u koncentraciji od 0,95 g/kg, te da je alkoholiziranost tužitelja bila u uzročnoj vezi s nastalom štetom. Kod toga drugostupanjski sud smatra da je nastanku štetnog događaja u omjeru od 20% doprinijelo nepoznato vozilo, koje je tužitelju dolazilo u susret, a 80% tužitelj koji je vozio u alkoholiziranom stanju, pa je primjenjujući pravila o podijeljenoj odgovornosti obvezao prvotuženika isplatiti tužitelju iznos od 7.200,00 kn.

Prema odredbi čl. 9. st. 1. toč. 8. Općih uvjeta tuženika za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja od 15. ožujka 1998. isključena je u cijelosti obveza osiguratelja ako je nesretni slučaj nastao uslijed djelovanja alkohola na osiguranika bez obzira na bilo kakvu odgovornost treće osobe za nastanak nesretnog slučaja, a smatra se da je nesretni slučaj nastao uslijed djelovanja alkohola ako je poslije nastanka nesretnog slučaja utvrđena koncentracija veća od 0,80 g/kg kod vozača alkohola u krvi, te u ovakvim slučajevima ne postoji obveza osiguratelja samo ako je takvo alkoholizirano stanje osiguranika imalo uzročnu vezu s nastankom nesretnog slučaja.

Kako su nižestupanjski sudovi utvrdili da je alkoholiziranost tužitelja bila 0,95 g/kg, dakle više nego što je dopušteno citiranim čl. 9. Općih uvjeta tuženika, te da je alkoholiziranost tužitelja bila u uzročnoj vezi s nastalim štetnim događajem, to isključenje obveze osiguratelja proizlazi iz samog Ugovora, time da su i Opći uvjeti sastavni dio ugovora o osiguranju.

Stoga se na isključenje odgovornosti prvotuženika za isplatu osigurane svote ne primjenjuju pravila o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, odnosno pravila o podijeljenoj odgovornosti.

Radi navedenog valjalo je prihvatiti reviziju prvotuženika i preinačiti presudu u odnosu na prvotuženika na način da je žalba tužitelja protiv prvostupanjske presude u tom dijelu odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda pod toč. I., te u dijelu pod toč. II. gdje je tužitelj obvezan prvotuženiku nadoknaditi troškove postupka, sve primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

Ujedno je valjalo obvezati tužitelja nadoknaditi prvotuženiku troškove revizijskog postupka i to trošak sastava revizije u visini od 1.125,00 kn, poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 258,75 kn, te pristojbu na reviziju u iznosu od 375,00 kn, sve primjenom odredbe čl. 166. ZPP.

U Zagrebu, 14. ožujka 2012.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.