Supreme Court dismisses appeal claiming language rights violation in foreigner traffic offense trial.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's request for judicial protection against a traffic offense penalty and deportation order. The defendant argued that the trial judge failed to inform him of his right to a translator due to his lack of Croatian language skills, claiming this violated procedural rules. The court rejected this claim, finding that the defendant provided a clear defense without indicating language barriers and that the core facts regarding his status and residence were established without translation assistance.
Legislator headnote
AI generatedČl. 48. st. 2. Zakona o prekršajima; Čl. 364. st. 1. toč. 3. Zakona o krivičnom postupku: A failure to inform a non-speaking defendant of their right to a translator does not constitute a material procedural violation if the defendant effectively participates in the proceedings without apparent language barriers.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Psz-246/1992-4
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, Jakoba Miletića i Gordane Gasparini kao članova vijeća, te višeg stručnog suradnika Branke Papeš kao zapisničara, u postupku o zahtjevu za sudsku zaštitu kažnjenog Q.B. iz L., protiv rješenja Republičkog vijeća za prekršaje Republike Hrvatske, Zagreb, od 15. rujna 1992. godine br. J-592/92, radi prekršaja iz čl. 77. st. 1. toč. 5. Zakona o kretanju i boravku stranaca, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 5. travnja 1993. godine,
p r e s u d i o j e :
Zahtjev se odbija.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanim rješenjem Republičkog vijeća za prekršaje Republike Hrvatske odbijena je žalba kažnjenog kao neosnovana i potvrđeno rješenje Suca za prekršaje općine Split od 4. rujna 1992. godine br. J- 1095/92 kojim je kažnjeni proglašen krivim zbog prekršaja iz čl. 77. st. 1. toč. 5. Zakona o kretanju i boravku stranaca ("Narodne novine", br. 53/91 i 22/92 - dalje: ZOKIBS) izvršenog na način pobliže opisan u izreci rješenja suca za prekršaje te kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 3.000 HRD, te mu izrečena zaštitna mjera udaljenja s područja Republike Hrvatske u trajanju od dvije godine.
Protiv ovog rješenja kažnjeni je podnio pravovremen, potpun i dopušten zahtjev za sudsku zaštitu u kojem je naveo da ne zna hrvatski jezik, da ga sudac za prekršaje nije upozorio da ima pravo na prevodioca te da je u prekršajnom postupku pred sucem za prekršaje počinjena bitna povreda pravila postupka jer je kažnjeni onemogućen u davanju obrane.
Kažnjeni je predložio da sud zahtjev za sudsku zaštitu uvaži i pobijana rješenja ukine.
Republičko vijeće za prekršaje Republike Hrvatske dostavilo je ovome sudu spise prekršajnog postupka bez odgovora na zahtjev.
Zahtjev nije osnovan.
Razmotrivši spise prekršajnog postupka, kao i navode zahtjeva za sudsku zaštitu, ovaj je sud ocijenio da u ovoj pravnoj stvari ne postoji bitna povreda pravila prekršajnog postupka. Prema čl. 48. st. 2. Zakona o prekršajima stranke koje ne znaju jezik na kojem se vodi postupak imaju pravo pratiti tok postupka preko tumača (prevoditelja). Kažnjeni je na zapisniku od 4.IX. 1992. godine dao svoju obranu bez da je bilo čime dao naslutiti da ne poznaje jezik na kojem se vodi postupak. Prilikom saslušanja kažnjenog, a prema sadržaju zapisnika, ni sudac za prekršaje nije uočio da kažnjeni ne poznaje jezik na kojem se vodi postupak jer je i bez sudjelovanja tumača kažnjeni uredno dao obranu očitujući se na sve odlučne okolnosti. Pored navedenog valja napomenuti da je kažnjeni potpisao zapisnik bez stavljanja primjedbi na sadržaj istog, a u žalbi,
kao
i
u
zahtjevu
za
sudsku
kažnjeni
nije
naveo da bi zbog "nepoznavanja jezika" neki od navoda iz obrane kažnjenog bili pogrešno shvaćeni i tako uneseni u zapisnik ili pak da kažnjeni nije mogao biti upoznat s onim što mu se stavlja na teret. U ovoj pravnoj stvari odlučne činjenice su: da li je kažnjeni stranac te da li je prijavio nadležnom organu boravak u mjestu boravišta. Na te okolnosti kažnjeni je dao jasne i određene odgovore u svojoj obrani što samo potvrđuje da je kažnjenom poznat jezik na kojem se vodio prekršajni postupak. Zbog navedenog propust suca za prekršaje da pouči kažnjenog da ima pravo upotrebljavati svoj jezik odnosno da ima pravo na tumača nije imao za posljedicu ostvarenje apsolutno bitne povrede iz čl. 364. st. 1. toč. 3. Zakona o krivičnom postupku ni ostvarenje relativno bitne povrede iz čl. 364. st. 2. u svezi sa čl. 7. st. 3. Zakona o krivičnom postupku.
Kažnjeni ni u žalbi ni u navodima zahtjeva za sudsku zaštitu ne poriče da je stranac te da nije prijavio nadležnom organu boravište te ovaj sud nalazi da su prekršajni organi iz utvrđenog činjeničnog stanja pred sucem za prekršaje mogli osnovano utvrditi postojanje djela prekršaja koje je pravilno pravno kvalificirano kao prekršaj iz primijenjenog propisa.
Izrečena kazna izrečena je u granicama zakona a izrečena zaštitna mjera nalazi svoj osnov u odredbi čl. 77. st. 2. ZOKIBS.
Zbog navedenih razloga, ovaj je sud ocijenio da pobijanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu kažnjenog te je temeljem čl. 136. i 137. ZP u svezi s čl. 42. st. 2. Zakona o upravnim sporovima koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske zahtjev kažnjenog odbijen kao neosnovan. U Zagrebu, 5. travnja 1993.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Branka Papeš v.r.
Boris Guttmann v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude žalba nije dopuštena.
Presuda se dostavlja:
1. Q.B., L.,
2. Republičko vijeće za prekršaje Republike Hrvatske, Zagreb, sa spisom.