Legislator Case Law & Legislation
I Kž-347/1991-3 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal, upholding murder conviction and mandatory alcohol treatment order.

Case Number I Kž-347/1991-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for murder and a mandatory alcohol treatment order. The court found the factual findings regarding the victim's provocation and the defendant's state of intoxication to be fully supported by witness testimony and forensic evidence. Consequently, the court rejected the claim of privileged murder and confirmed the original nine-year prison sentence and treatment measure.

Legislator headnote

AI generated

čl. 35. st. 1. KZH; čl. 36. KZH; čl. 65. KZ SFRJ; Murder requires objective provocation by the victim; mere agitation or pathological sensitivity does not constitute privileged murder; mandatory treatment applies when legal conditions are met.

Keywords

AI generated
murder conviction privileged murder victim provocation alcohol treatment criminal appeal forensic evidence sentencing factors

Cited Legislation

AI generated
čl. 35. st. 1. KZH
B., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 4.
čl. 36. KZH
Naime, ne može se jakom razdraženošću u smislu čl. 36. KZH
čl. 50. st. 1. KZ SFRJ
KZH, činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, pa je na temelju istog zakonskog propisa osudjen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, u koju kaznu mu je na temelju čl. 50. st. 1. KZ SFRJ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 25.
čl. 65. KZ SFRJ
Na temelju čl. 65. KZ SFRJ optuženiku je izrečena mjera sigurnosti obaveznog liječenja alkoholičara.
čl. 98. st. 4. ZKP
Optuženik je na temelju čl. 98. st. 4. ZKP oslobodjen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka, a temeljem čl.
čl. 108. st. 2. ZKP
ZKP oslobodjen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka, a temeljem čl. 108. st. 2. ZKP oštećena B.
čl. 370. st. 2. ZKP
Javno tužilaštvo Hrvatske, vraćajući spise, na temelju čl. 370. st. 2. ZKP, predložilo je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostepena presuda potvrdi, a kod tog prijedloga ostao je i sjednici prisutan zamjenik javnog tužioca Hrvatske Pantlik Mladen.
čl. 379. ZKP
Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 379. ZKP u pogledu izrečene mjere sigurnosti, ovaj sud prihvaća kao pravilne razloge kojima se rukovodio prvostepeni sud kad je optuženiku izrekao mjeru sigurnosti obaveznog liječenja alkoholičara iz čl.
čl. 376. st. 1. ZKP
Kako, dakle, ne postoje razlozi iz kojih optuženik pobija prvostepenu presudu, kao niti povrede zakona na koje pazi ovaj drugostepeni sud po službenoj dužnosti, u smislu čl. 376. st. 1. ZKP, odlučeno je kao u izreci, na temelju čl.
čl. 384. ZKP
ZKP, odlučeno je kao u izreci, na temelju čl. 384. ZKP.
čl. 41. KZ SFRJ
Razmatrajući odluku o krivičnoj sankciji, ovaj sud je našao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i u dovoljnoj mjeri uvažio sve okolnosti koje u smislu čl. 41. KZ SFRJ utječu na odmjeravanje kazne, pa kazna zatvora u trajanju od devet godina, izrečena optuženiku, nije prestroga, kako to optuženik smatra.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 347/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Drakulić Milene kao predsjednika vijeća, te Frančula mr. Rudolfa, Potrebica Ante, Primorac Vladimira i Biondić-Filep mr. Vjere kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. A. B., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 4. veljače 1991. broj K-111/90, u sjednici održanoj 24. srpnja 1991., u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske

Pantlik Mladena,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. A. B. i potvrdjuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom oglašen je krivim opt. A. B. zbog kriv. djela iz čl. 35. st. 1. KZH, činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, pa je na temelju istog zakonskog propisa osudjen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, u koju kaznu mu je na temelju čl. 50. st. 1. KZ SFRJ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 25. srpnja 1990., pa nadalje. Na temelju čl. 65. KZ SFRJ optuženiku je izrečena mjera sigurnosti obaveznog liječenja alkoholičara. Optuženik je na temelju čl. 98. st. 4. ZKP oslobodjen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka, a temeljem čl. 108. st. 2. ZKP oštećena B. A. sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućena je na parnicu.

Protiv te presude podnio je žalbu opt. A. B. po svom branitelju R. Z., odvjetniku iz O., zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, podredno da se ista preinači u pravnoj oznaci djela, u smislu žalbenih navoda, te da mu se izrekne blaža krivična sankcija.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

I Kž 347/1991-3

Javno tužilaštvo Hrvatske, vraćajući spise, na temelju čl. 370. st. 2. ZKP, predložilo je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostepena presuda potvrdi, a kod tog prijedloga ostao je i sjednici prisutan zamjenik javnog tužioca Hrvatske Pantlik Mladen.

Žalba nije osnovana.

Suprotno žalbenim navodima optuženika, činjenično stanje u ovom je predmetu potpuno i pravilno utvrdjeno, a za svoja činjenična utvrdjenja prvostepeni sud je dao valjane i argumentirane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostepeni sud.

Da je optuženik doista učinio inkriminirane mu radnje nedvojbeno je dokazano kako na temelju dijela obrane optuženika (gdje priznaje da je udarao oštećenika), iskaza svjedoka G. S., očevica čitavog dogadjaja, koji je okolnosno, logično i životno uvjerljivo prikazao i opisao sporni dogadjaj, a čiji je iskaz u cijelosti u pogledu odlučne okolnosti potvrdjen još i objektivnim navodima obdukcionog zapisnika, te nalazom i mišljenjem sudskomedicinskog vještaka J. dr. I.. Imajući u vidu ovakvu kvalitetu iskaza imenovanog svjedoka, te njegovu potkrijepljenost i drugim, gore navedenim dokazima, prvostepeni sud nije imao nikakvih razloga imenovanome ne povjerovati. Stoga je prvostepeni sud ispravno zaključio da oštećenik ničim nije napao niti provocirao optuženika, već da je napadač bio isključivo optuženik. U prilog tome, osim iskaza svjedoka G. S., govore osobito činjenice da je oštećenik bio u teško pijanom stanju, kada su njegove sposobnosti prema mišljenju vještaka J. dr. I. bile bitno smanjene, i to do te mjere da je čak liječnik obducent naveo kao mogućnost da je oštećenika u vrijeme povrijedjivanja netko držao, pa da se zbog toga isti nije mogao braniti. Prema tome, prvostepeni je sud obranu optuženika da se nalazio u stanju nužne obrane, odnosno njena prekoračenja, ispravno odbacio kao neistinitu, što žalbom nije dovedeno u pitanje.

Psihički status optuženika inkriminirane zgode takodjer je u potpunosti razjašnjen provedenim sudskomedicinskim vještačenjem izvršenim od strane

Psihijatrijske bolnice Vrapče, s nosiocem vještačenja liječnikom psihijatrom S. dr. M., koji nalaz je, kao i iskaz imenovanog vještaka, prvostepeni sud opravdano u cijelosti prihvatio kao objektivan, logičan i nepristran, te u potpunosti u skladu s pravilima struke.

Vještak psihijatar S. dr. M. u svom nalazu i mišljenju naveo je da se optuženik u inkriminirano vrijeme nalazio u stanju teške alkoholne intoksikacije, akutne jarosti, razdražljivosti i prepasti, što je dovelo do kvantitativnih promjena svijesti u smislu privremene duševne poremećenosti (pa je stoga bio bitno smanjeno uračunljiv), dok se navodi tog mišljenja o isprovociranosti optuženika nastupom oštećenika odnose na subjektivni optuženikov doživljaj, a ne na stvarno stanje isprovociranosti, čega kako je gore navedeno, očigledno nije bilo.

Neosnovane su stoga žalbene tvrdnje optuženika da se u konkretnom slučaju radilo o privilegiranom ubojstvu na mah. Naime, ne može se jakom razdraženošću u smislu čl. 36. KZH

I Kž 347/1991-3

smatrati svaki afekt, pogotovo ne ako je nastao zbog patološke preosjetljivosti ili neznatnog povoda, već se pod tim pojmom podrazumijeva samo takva afektivna erupcija nastala neposredno prije izvršenja krivičnog djela uzrokovana prema objektivnoj ocjeni napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijedjanjem od strane oštećenika, o čemu se u konkretnom slučaju očigledno nije radilo.

Usvajajući u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je zasnovana prvostepena presuda, ovaj sud je našao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice od važnosti za donošenje zakonite odluke, pa su stoga neosnovani žalbeni navodi i prijedlozi optuženika za provodjenje daljnjih dokaza (saslušanje svjedoka s nadimkom L. tim više što u žalbi nije obrazloženo zašto taj svjedok nije predložen ranije.

Nakon okolnosne analize rezultata cjelokupno provedenog postupka, prvostepeni je sud ispravno zaključio da su se u radnjama optuženika stekli svi bitni elementi krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH, zašto ga je opravdano oglasio krivim, pa takvom pravnom kvalifikacijom nije povrijedjen krivični zakon.

Razmatrajući odluku o krivičnoj sankciji, ovaj sud je našao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i u dovoljnoj mjeri uvažio sve okolnosti koje u smislu čl. 41. KZ SFRJ utječu na odmjeravanje kazne, pa kazna zatvora u trajanju od devet godina, izrečena optuženiku, nije prestroga, kako to optuženik smatra. Ovo osobito imajući u vidu samu težinu učinjenog krivičnog djela (koje po ocjeni ovog suda obzirom na način njegova izvršenja, predstavlja u stvari granični slučaj izmedju kriv. djela ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH i kvalificiranog oblika tog djela - ubojstva na okrutan način, iz čl. 35. st. 2. toč. 1. KZH), te značaj otegotnih okolnosti

- ranije osudjivanosti optuženika zbog krivičnih djela protiv života i tijela.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 379. ZKP u pogledu izrečene mjere sigurnosti, ovaj sud prihvaća kao pravilne razloge kojima se rukovodio prvostepeni sud kad je optuženiku izrekao mjeru sigurnosti obaveznog liječenja alkoholičara iz čl. 65. KZ SFRJ, jer su za to bili ostvareni svi zakonski uvjeti.

Kako, dakle, ne postoje razlozi iz kojih optuženik pobija prvostepenu presudu, kao niti povrede zakona na koje pazi ovaj drugostepeni sud po službenoj dužnosti, u smislu čl. 376. st. 1. ZKP, odlučeno je kao u izreci, na temelju čl. 384. ZKP.

U Zagrebu, 24. srpnja 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v.r.

Drakulić Milena, v.r.