I Kž-668/2010-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 668/10-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, Melite Božičević-Grbić i Damira Kosa, kao članova vijeća, i više sudske savjetnice Sanje Katušić- Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. P. zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi čl. 33. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97, 27/98, 50/00 i 129/00; u daljnjem tekstu: KZ), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. M. P., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 19. svibnja 2010. broj K-100/09, u sjednici održanoj dana 20. travnja 2011., u nazočnosti branitelja optuženika Ž. G., odvjetnika iz S.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. M. P. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu, donijetom u ponovljenom postupku, opt. M. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju iz čl. 99. st. 2. u svezi čl. 33. st. 1. KZ, činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, te je na temelju tih propisa, a primjenom čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ osuđen na kaznu zatvoru u trajanju od četiri mjeseca. U tu mu je kaznu na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 17. travnja 2006. do 27. travnja 2006.

Na temelju čl. 80. st. 1. KZ prema opt. M. P. primijenjena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta uporabljenog za počinjenje kaznenog djela, i to skalpela s oštricom, zavedenog u knjigu KOP tog suda pod brojem 10/06.

Na temelju čl. 132. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06; u nastavku: ZKP) ošt. D. M. je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

I Kž 668/10-6

Na temelju čl. 122. st. 1. ZKP opt. M. P. obvezan je nadoknaditi troškove kaznenog postupka, i to na ime troškova i nagrade sudskih vještaka iznos od 4.429,80 kn, na ime troška dolaska svjedoka iznos od 898,00 kn, a na ime sudskog paušala iznos od 1.000,00 kn. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i opt. M. P. po branitelju Ž. G., odvjetniku iz S..

Državni odvjetnik presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, a predlaže da se „pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje, a sasvim podredno da se ista preinači i optuženiku izrekne stroža kazna“.

Opt. M. P. žali se zbog povrede Kaznenog zakona i odluke o kazni, te predlaže da se „pobijana presuda preinači i donese odbijajuća presuda za kazneno djelo iz čl. 99. st. 1. KZ, a podredno da se optuženiku izrekne uvjetna osuda“.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Nakon što je spis sukladno čl. 373. st. 1. ZKP dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pisanom mišljenju predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a da se žalba državnog odvjetnika prihvati i postupi u skladu s žalbenim prijedlozima.

Na zahtjev opt. M. P. u žalbi, postupajući u smislu čl. 374. st. 1. ZKP, o sjednici vijeća izviješteni su opt. M. P. i njegov branitelj. Sjednici vijeća bio je nazočan branitelj optuženika, odvjetnik Ž. G., dok opt. M. P. nije pristupio, iako je za njega dostava poziva uredno iskazana, pa je sjednica vijeća održana, prema čl. 374. st. 4. ZKP, u njegovoj odsutnosti, kao i u odsutnosti državnog odvjetnika, koji je uredno obaviješten, sukladno odredbi čl. 373. st. 2. ZKP.

Žalbe nisu osnovane.

Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, ustrajući na mišljenju da izvedeni dokazi upućuju na to da je optuženik postupao s namjerom usmrćenja oštećenika. Argumentirajući tu tezu, državni odvjetnik ukazuje na riječi koje je optuženik neposredno prije događaja izgovorio, a čiji sadržaj jasno ukazuje da je oštećeniku zaprijetio smrću. To povezuje s izgledom i opisom zadane ozljede, naglašavajući da se radi o ubodno reznoj rani, što je ozbiljnija ozljeda od same ubodne, te govori o tijeku ubadanja koji traje. Smatra da navedene okolnosti u korelaciji s lokacijom zadavanja ozljede nepobitno govore o tome da se u konkretnom slučaju radilo o pokušaju ubojstva.

Optuženik, pozivajući se na povredu kaznenog zakona, obrazlaže tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, koja bi rezultirala iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Taj njegov prigovor počiva na tvrdnji da je postupao u nužnoj obrani, poričući svoju želju za sudjelovanjem u sukobu. Na takav razvoj događaja smatra da ukazuje i podatak, da se u sukob umiješala i M. R., koja je, u želji da zaštiti optuženika, napala oštećenika. Nadalje, ozljede

I Kž 668/10-6

koje je žalitelj tada zadobio opravdavaju sumnju da je osim oštećenika u napadu na optuženika sudjelovalo više osoba.

Međutim, prvostupanjski sud je, izvevši sve predložene i potrebne dokaze, iste savjesno i valjano analizirao i kritički i logično ocijenio, i to kako ponaosob, tako i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključci do kojih je došao takvom analizom, ukazuju pravilnima.

Optuženikove primjedbe koje se odnose na okolnosti samog sukoba, kao i njegovi navodi da je postupao u nužnoj obrani nisu prihvatljivi. Naime, prvostupanjski je sud kronologiju i dinamiku zbivanja utvrdio iz opravdano prihvaćenog iskaza svjedoka D. S., koji je nepristran i nezainteresiran, a u dobrim je odnosima s obojicom aktera, posebno s optuženikom. Njegov opis događaja detaljan je i životan, a podudara se i s materijalnim tragovima, odnosno zadobivenim ozljedama oštećenika i optuženika, kojeg su mještani napali nakon inkriminiranog događaja, a o čemu, doduše ne tako decidirano, govori i sam optuženik. Da su optuženik i oštećenik voljno i svjesno ušli prvo u verbalni, a potom u fizički sukob, prvostupanjski sud zaključio je povezujući određene navode njih obojice, a te zaključke kao ispravne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, nalazeći takav slijed događaja životno uvjerljivim i logičnim u utvrđenoj kronologiji zbivanja. Stoga se optuženik neopravdano poziva na postupanje u nužnoj obrani.

Prvostupanjski je sud ispravno utvrdio i sadržaj namjere optuženika. Pritom je u obzir uzeo i adekvatno cijenio sve okolnosti događaja, a posebno vrstu i karakteristike zadobivene ozljede. Nije prihvatljiva tvrdnja državnog odvjetnika o tome da je ubodno rezna rana ozbiljnija od ubodne, jer, kako je to objasnio sudskomedicinska vještakinja, a što je i notorno, za nastanak rezne rane potpuno je neodlučan intenzitet uboda. Za nastanak takve vrste ozljede (rezne rane) značajna je isključivo oštrina predmeta kojim se ozljeđuje. Na njezinu duljinu ne utječe nužno isključivo volja počinitelja, već ona po prirodi stvari može biti uvjetovana i drugim faktorima, od kojih je dinamika događaja u kojem akteri ne miruju svakako bitna. Kraj činjenica, da je zadana ozljeda u njenom gornjem dijelu bila duboka 1 cm, a da skalpel ima oštricu od 2 cm, kao i da je vještakinja ustvrdila da se, cijeneći vrstu rane o kojoj je riječ, teško može izjašnjavati o intenzitetu zamaha, opravdano je prvostupanjski sud otklonio kao neuvjerljivu i neutemeljenu tezu državnog odvjetnika da je optuženik postupao u namjeri usmrćenja oštećenika. Istodobno, cijeneći kako karakteristike upotrijebljenog sredstva, tako i lokaciju ozljede, te akceptirajući navod sudskomedicinske vještakinje da je pod pretpostavkom drugačijeg kuta ubadanja ili nekog jačeg intenziteta zamaha moglo doći i do teške tjelesne ozljede koja bi izazvala realnu, konkretnu opasnost za život, prihvatljiv je zaključak da je optuženik postupao svjestan te mogućnosti i pristajući na nju. Navod državnog odvjetnika da je optuženik i ranije manifestirao elemente nasilne naravi i da je bio sklon izazivanju napetih situacija predstavlja pojednostavljeni prikaz jednog jedinog ranijeg poznatog sukoba u kojem je optuženik sudjelovao, kojem je neosnovano dano preveliko značenje, ima li se u vidu njegov sadržaj i karakter (riječ je o incidentu iz 1999. kvalificiranom kao prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji su rješenjem Prekršajnog suda u Makarskoj od 10.03.2000. kažnjeni optuženik i drugi sudionik tog događaja, a u kojem nitko nije ozlijeđen, već se radilo o razmjeni verbalnih i tvornih uvreda, kako je to vidljivo na l. 123 do 127).

I Kž 668/10-6

Na ovako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud ispravno primijenio kazneni zakon, kvalificirajući takvo postupanje optuženika kao kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju iz čl. 99. st. 2. u svezi čl. 33. KZ, pa nije osnovana ni žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona.

Prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni pobijaju i državni odvjetnik i optuženik. Državni odvjetnik mišljenja je da su podcijenjeni težina počinjenog djela i okolnosti pod kojima je ono počinjeno, kao i podatak da oštećenik nije ničim doprinio sukobu, te posljedice tog djela, od kojih poglavito operativni zahvat oštećenika i njegovi nastavni zdravstveni problemi (visoki tlak, povišeni šećer i oštećenje jetre), a da su istodobno precijenjene olakotne okolnosti. Optuženik, pak, ukazuje na svoju specifičnu obiteljsku situaciju, koja se trebala jače odraziti na sniženje kazne.

Razmotrivši suprotna mišljenja žalitelja ovaj drugostupanjski sud nalazi, da je po prvostupanjskom sudu odmjerena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca primjerena kako težini i opasnosti počinjenog djela, tako i svim okolnostima počinjenja, ali i ličnosti optuženika. Pravilno je sud prvog stupnja valorizirao olakotne okolnosti, kod čega posebno protek vremena od učina djela, kao i složene obiteljske prilike optuženika, koje, uz sve ostale utvrđene olakotne okolnosti i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske opravdavaju primjenu instituta ublažavanja kazne. Suprotno navodima žalbe državnog odvjetnika, ispravno je utvrđen pa onda i vrednovan doprinos oštećenika prvo verbalnom i potom fizičkom sukobu. Operativni zahvat oštećenika koji je uslijedio nakon njegovog ranjavanja obuhvaćen je kvalifikacijom inkriminiranog djela, te se ne može vrednovati kao otegotna okolnost, dok se ostale zdravstvene poteškoće oštećenika ne mogu uzročno povezati s pretrpljenom ozljedom. Bez obzira, dakle, na izostanak otegotnih okolnosti, nema mjesta primjeni uvjetne osude, za što pledira optuženik, jer težina počinjenog djela i kontekst u kojem je do njega došlo takvu sankciju ne opravdavaju. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je upravo izrečena kazna zatvora podobna da ostvari svrhu kažnjavanja kako ju zakon propisuje, pa su žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni neosnovane.

U skladu s odredbom čl. 382. ZKP presuda je ispitana i u pogledu primijenjene sigurnosne mjere iz čl. 80. KZ, te je utvrđeno da je ta mjera opravdano izrečena, s obzirom da su se ispunile sve činjenične pretpostavke za njeno izricanje.

Slijedom iznesenog, a kako ispitivanjem pobijane presude nisu nađene bitne postupovne povrede niti druge povrede kaznenog zakona iz čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 20. travnja 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.