Croatian Supreme Court partially allows appeal, reducing sentence to 5 months suspended probation for attempted murder.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of the Republic of Croatia partially upheld the defendant's appeal against a first-instance conviction for attempted murder. While the court rejected the prosecution's request to reinstate the case and dismissed the defendant's claim for acquittal, it found the original sentence excessive given the circumstances. Consequently, the court reduced the penalty to five months of imprisonment, suspended for two years, based on the defendant's age, physical condition, and the passage of time since the incident.
Legislator headnote
AI generatedArticles 35, 19, 9, 3, 52, 384, 387 of the Criminal Procedure Act; Articles 35, 19, 41, 42, 44 of the Criminal Law of the SFRJ: The second instance court may partially uphold an appeal by reducing the sentence if the first instance court correctly established facts but imposed a disproportionate penalty, without re-examining factual findings unless clearly erroneous.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-790/1990-6
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Gudelj Milana, kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr. Branka, Frančula mr. Rudolfa,Biondić Filep mr. Vjera i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. T. J., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH u vezi čl. 19. i čl. 9. st. 3. KZ SFRJ, odlučujući o žalbama javnog tužitelja i optuženika podnesenih protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 23. veljače 1990. br. K-261/89, u sjednici održanoj 9. srpnja 1991. godine, u prisutnosti zamjenika Javnog tužioca Hrvatske Pantlik Mladena, optuženog osobno uz zam. branitelja H. S., odvj. R. N. iz Z.
p r e s u d i o j e :
Djelomično se uvažava žalba opt. T. J., preinačuje se prvostepena presuda u odluci o krivičnoj sankciji, te se optuženiku zbog kriv. djela iz čl. 35. st. 1. KZ RH u vezi čl. 19. i čl. 9. st. 3. KZ SFRJ za koje je tom presudom oglašen krivim na temelju čl. 52. KZ SFRJ izriče uvjetna osuda i po čl. 35. st. 1. KZRH u vezi čl. 19. st. 1. uz primjenu čl. 9. st. 3. i čl. 42. toč. 1. i čl. 44. st. 2. KZ SFRJ utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci i istodobno određuje da se ona neće izvršiti ako optuženi kroz vrijeme od 2 (dvije) godine ne počini novo krivično djelo.
U ostalom dijelu žalba optuženika i u cijelosti žalba javnog tužitelja odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
O b r a z l o ž e n j e
Okružni sud u Zagrebu, kao prvostepeni sud je uvodno naznačenom presudom optuženog T. J. oglasio krivim da je počinio krivično djelo protiv života i tijela - ubojstvom u pokušaju, u prekoračenju nužne obrane - iz čl. 35. st. 1. KZ RH u vezi čl. 19. i čl. 9. st. 3. KZ SFRJ osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, te je odlučio da mu se oduzme nož, kao sredstvo izvršenja djela i oslobodio ga na naknadu troškova krivičnog postupka.
Protiv te presude pravodobne i dopuštene žalbe podnijeli su javni tužilac i optuženi po svom branitelju H. S., odvjetniku iz Z..
I Kž 790/1990-6
Javni tužitelj žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Optuženi se žali zbog povrede krivičnog zakona i zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda preinači tako, da ga se oslobodi optužbe ili, podredno oslobodi od kazne. Ujedno zahtijeva da se njega i branitelja obavijesti o sjednici vijeća drugostepenog suda.
Odgovora na žalbe nije bilo.
Javno tužilaštvo Hrvatske je po čl. 370. st. 2. ZKP-a dalo prijedlog u podnesku od 29. 11. 1990. godine br. Ktž- 1095/90. Predlaže da se žalba optuženika odbije, a žalba javnog tužitelja djelomično uvaži i preinači prvostepena presuda, tako se optuženom izrekne kazna u okviru granica predviđenih zakonom, bez primjene čl. 44. st. 2. KZ SFRJ.
Drugostepeni sud održao je sjednicu vijeća po čl. 371. ZKP u prisustvu zamjenika Javnog tužitelja Hrvatske optuženog osobno i zamjenika branitelja.
Prisutni zamjenik branitelja, te zamjenik javnog tužitelja izjavili su da ustraju kod osnova i razloga iz podnesaka, a obrana je dodala novinu da je optuženi sada nezaposlen.
Žalba javnog tužitelja neosnovana je, a žalba optuženog osnovana je djelomično.
Drugostepeni sud prilikom ispitivanja prvostepene presude povodom žalbi u skladu s odredbom čl. 376. ZKP-a nije našao da bi bile ostvarene bitne povrede odredaba krivičnog postupka ili povrede krivičnog zakona koje se ispituju po službenoj dužnosti.
Na žalbu javnog tužitelja
Neosnovano žalitelj navodi da je prvostepeni sud utvrdio da su optuženi i oštećeni podjednako doprinosili svađi i fizičkom sukobu, jer tako to ne proizlazi niti iz sadržaja izvedenih dokaza a niti iz razloga pobijane presude. Obrani optuženika da je oštećeni započeo njega vrijeđati sud je s pravom poklonio vjeru, a nasuprot tome otklonio povjerovati oštećenom koji je negirao svoju bilo kakovu verbalnu aktivnost, jer su svi svjedoci očevici takovu svađu (znači aktivnost najmanje dvojice) opisali. Time što je optuženi uvrede uzvraćao, on nije postupao jednako kao oštećeni, kako to iznosi žalitelj,niti je takovo postupanje one prirode koja bi u smislu čl. 9. KZ SFRJ isključivala pravo na nužnu obranu. Osim toga, čak da je optuženi i bio izazivač svađe, takovo ponašanje ne bi u konkretnoj utvrđenoj situaciji to pravo isključivalo, jer je dokazano da je oštećeni (a u takovom slučaju bi bio izazvani) prvi posegnuo za primjenom fizičkog sredstva kojim je, još je optuženog
I Kž 790/1990-6
najprije udario nogom u predio grudnog koša i to u stražnjem dijelu autobusa, mogao ugroziti tjelesni integritet optuženoga, dakle da je oštećeni ostvario time ulogu napadača. Zato je ispravno prvostepeni sud zaključio da se je radilo o okolnostima nužne obrane.
Samom činjenicom da je u opisanoj situaciji optuženi izvadio iz džepa i otvorio džepni nož, tzv. "kostura" nije eliminirao svoje pravo na nužnu obranu, jer su utvrđene okolnosti pouzdano ukazivale da je moguć neposredni fizički napad na njega, pa je time optuženi poduzeo tek zaštitnu mjeru da spremnije odbije napad i ne može se shvatiti da se radilo o obrani od nekog budućeg, kasnijeg mogućeg napada. Na takovu zaštitnu mjeru je optuženi imao pravo.
Nije prihvatljivo ni stanovište žalbe da je stanje razdraženosti optuženoga posljedica ponašanja njega samog. Ova činjenica je pouzdano utvrđena na osnovi izvedenih dokaza, prije svega prema mišljenju vještaka psihijatrijske struke F.-Š. V.. Optuženi ima psihoorganski sindrom blaže do srednje jačine, tjelesno je oronuo, prestrašen, smanjeno sposoban tolerirati uobičajene živone frustracije, a prema osobi oštećenoga je u kumuliranoj frustracionoj situaciji i reakcije su mu pretjerane, nesrazmjerne. Tempore criminis bio je u stanju burne afektivne reakcije, a kod takvih osoba strah može naglo prijeći u stanje razdraženosti. Naprijed je već rečeno da je oštećeni poduzeo napad, pa je i logično zaključiti da je to prouzročilo strah koji je kod optuženog prerastao u stanje jake razdraženosti, a nikako da bi razlozi ležali u ponašanju optuženika i van radnji oštećenog.
Prvostepeni sud zaključio je da je optuženi prekoračio granice nužne obrane u takovom stanju jake razdraženosti izazvane napadom, pa je pravilno primijenio odredbu čl. 9. st. 3. KZ SFRJ, u vezi s čl. 44. st. 2. tog krivičnog zakona.
O subjektivnom odnosu počinioca prema djelu, u konkretnom slučaju, pravilno je uzeto psihičko stanje u obzir, jer je bilo utvrđeno da su tada sposobnosti optuženika za shvaćanje i za upravljanje vlastitim postupcima bile smanjene, mada ne i bitno. Niti u tom smislu, a niti u pogledu objektivnih činjenica koje se odnose na samo sredstvo izvršenja, način rukovanja tim sredstvom i druge okolnosti, nije opravdano prihvatiti rezoniranje u žalbi da napadom nije bio ugrožen život optuženika, a on da se branio pristajući napadača lišiti života, pa da se zapravo radilo o napadu od strane optuženog, a ne prekoračenju nužne obrane.
Žalitelj niti ne navodi razloge zbog kojih smatra da je optuženom trebalo izreći strožu kaznu osim što uzima da je stanje razdraženosti optuženog trebalo cijeniti kao olakotnu okolnost prema čl. 41. st. 1. KZ SFRJ, a ne kao činjenicu po čl. 9. st. 3. i u vezi čl. 44. st. 2. KZ SFRJ. O tome je već naprijed izloženo, stanovište žalbenog suda, pa se žalitelja upućuje na ovdje iznijete razloge i one u pobijanoj presudi.
Zato je valjalo žalbu javnog tužitelja po čl. 384. ZKP odbiti kao neosnovanu.
I Kž 790/1990-6
Na žalbu optuženog
Prvostepeni sud je potpuno jasno obrazložio pravilnu ocjenu da je optuženi prekoračio granice nužne obrane pa je i pravilno primijenio krivični zakon. Tu ocjenu drugostepeni sud prihvaća i smatra da žalbom optuženi ispravnost takove odluke nije osporio.
Pri tome nigdje nije rečeno kako prvostepeni sud smatra da se optuženi trebao povlačiti pred napadom oštećenika i da nisu uzete u obzir starost i tjelesna snaga učesnika sukoba, te stupanj uračunljivosti optuženika u vrijeme događaja. Valja žalitelju još istaći i da kod optuženog nije bila sposobnost shvaćanja prema utvrđenom stanju, toliko smanjena da bi to utjecalo na zaključak o isključenju krivične odgovornosti, odnosno na nemogućnost pozitivnog zaključivanja o eventualnom umišljaju. Niti navod žalbe o tome da se radi o džepnom nožiću, pa da objektivno nije bilo uvjeta za zaključak prvostepenog suda o pokušaju ubojstva nije takav navod kojim bi se uspješno osporilo stav prvostepenog suda. O tome postoje u spisu podudarni nalazi i mišljenja vještaka sudske medicine S. dr. J. i S. D.. Predmetni nož podobno je sredstvo da se povrijedi koji važan organ u grudnom košu, srce ili pluća. Nadalje, nije utvrđeno da bi stanje razdraženosti kod optuženika tempore criminis prelazilo najveću moguću mjeru, da bi to opravdavalo oslobađanje od kazne primjenom odredbe čl. 9. st. 3. i čl.
44. st. 2. KZ SFRJ.
Ovi navodi žalbe iznijeti su uz žalbeni osnov povrede krivičnog zakona i protiv odluke o kazni, a ne zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa drugostepeni sud nije niti ovlašten raspravljati o tome da li su činjenični zaključci prvostepenog suda valjani, već samo može, polazeći od tih utvrđenja, žalitelju ukazati da smatra primjenu krivičnog zakona u pobijanoj presudi pravilnom.
Zato nije bilo uvjeta da se donese oslobađajuća presuda ili pak optuženog oslobodi od kazne, kako predlaže žalitelj. Ispitujući pobijanu presudu na temelju čl. 379. ZKP, ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, našao je da je prvostepeni sud pravilno primjerno odredbu čl. 69. KZ SFRJ kad je optuženiku izrekao mjeru sigurnosti - oduzimanja predmeta.
Kako žalba nema navoda i razloga posebno vezanih uz žalbeni osnov kojim se pobija odluka o kazni, drugostepeni sud nije u mogućnosti raspravljati o tome, osim da je kod ocjene okolnosti, koje je utvrdio i obrazložio prvostepeni sud, a koje su od značaja za odmjeru krivične sankcije u smislu odredbe čl. 41. KZ SFRJ i u izreci navedenih odredbi krivičnog zakona, našao da postojeće okolnosti počinjenja djela i ličnost optuženika, uz protek vremena od inkriminiranog događaja u kojem optuženi nije bio u sukobu sa zakonom, opravdavaju izricanje uvjetne osude, jer kažnjavanje nije nužno za krivično pravnu zaštitu i jer se opravdano može očekivati da će i samo upozorenje uz prijetnju kaznom dovoljno utjecati na optuženika da ne počini novo krivično djelo.
I Kž 790/1990-6
Zato je po čl. 387. ZKP valjalo djelomično žalbu optuženika uvažiti i preinačiti odluku o krivičnoj sankciji, a u ostalom dijelu po čl. 384. tu žalbu odbiti i presudu u ostalom nepreinačenom dijelu potvrditi.
U Zagrebu, 9. srpnja 1991. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Lipnjak Bosanac Zlata, v.r.
Gudelj Milan, v.r.