Us-3464/2004-4 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Broj: Us-3464/2004-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E!

P R E S U D A

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Smiljana Mikuša kao predsjednika vijeća, Štefanije Braun-Kleončić i Dubravke Markt kao članova vijeća, te sudskog savjetnika Mislava Kolakušića kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja N. H. iz D., protiv rješenja tužene Vlade Republike Hrvatske, klasa: 080-02/04-02/193, ur. broj: 50304/2-04-02 od 17. ožujka 2004., radi razrješenja položaja, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 15. rujna 2004.

p r e s u d i o j e

Tužba se odbija.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem tuženog tijela tužitelj je razriješen položaja predstojnika Ureda državne uprave u D.-n. županiji.

Tužitelj u tužbi kojom pokreće upravni spor osporava zakonitost pobijanog rješenja sukladno odredbi članka 10. Zakona o upravnim sporovima zbog toga što u pobijanom aktu uopće nije primijenjen Zakon o državnim službenicima i namještenicima, što u provedenom postupku koji je prethodio pobijanom rješenju činjenično stanje nije pravilno utvrđeno i što je Vlada Republike Hrvatske kao nadležno tijelo pobijano rješenje donijela po «slobodnoj ocjeni» bez potrebnog ovlaštenja sadržanog u pravnim propisima. Ističe da se u izreci pobijanog rješenja o razrješenju ne utvrđuje s kojim se danom razrješava, što je suprotno odredbi članka 208. stavak 2.

Zakona o općem upravnom postupku. Navodi da je pri prijavi na natječaj objavljen u "Narodnim novinama", broj 172/03 od 29. listopada 2003. za imenovanje predstojnika Ureda državne uprave u D.-n. županiji priložio potvrdu Općinskog suda broj: Kr-II-2506/03 od 5. studenog 2003. u kojoj stoji da protiv njega nije podignuta optužnica niti je izrečena nepravomoćna osuđujuća presuda za kaznena djela za koje je predviđena novčana kazna ili zatvor. Navedena «presuda» u obrazloženju pobijanog rješenja je donesena temeljem odredbe članka 448. stavak 1. i 2.

Zakona o kaznenom postupku u skraćenom postupku tzv. kazneni nalog koji je zaprimio 3. siječnja 2004., te je uložio prigovor u zakonskom roku, pa će sukladno odredbi članka 468. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku biti presudom izrečeno da se kazneni nalog u odnosu na njega stavlja izvan snage i zakazat će se glavna rasprava o optužnom prijedlogu državnog odvjetnika. Stoga ukazuje na odredbu članka 8. stavka 1. točke a) podstavka 1. Zakona o državnim službenicima i namještenicima kojim je predviđeno da je zapreka za prijam u državnu službu, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, a što nije, ako je osoba pravomoćno osuđena za kazneno djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina.

Odredbom članka 118. stavka 1. točke e) Zakona o državnim službenicima i namještenicima je predviđeno da službeniku prestaje državna služba po sili zakona kad je osuđen za kazneno djelo iz članka 8. stavka 1. ovoga Zakona danom pravomoćnosti presude. Ako, dakle, nema zapreke za prijam u državnu službu, samim time ne može se smatrati da bi postojanje optužnice koja je stupila na pravnu snagu ili izrečena nepravomoćna presuda za kazneno djelo moglo štetiti ugledu službe jer se ta osoba usprkos postojanja navedenih okolnosti može primiti u državnu službu u skladu sa Zakonom o državnim službenicima i namještenicima.

Ukazuje na odredbu članka 4. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku prema kojoj u upravnim stvarima u kojima je tijelo zakonom ili na zakonu utemeljenom propisu ovlašteno da rješava po slobodnoj ocjeni rješenje mora biti doneseno u granicama ovlaštenja i u skladu s ciljem u kojem je ovlaštenje dano, te upućuje na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: U-3460/56 od 11. lipnja 1956. da «organ uprave rješava po slobodnoj ocjeni u slučajevima kada mu je izričito propisom dano pravo da odlučuje po slobodnoj ocjeni ili kada takvo ovlaštenje na nesumnjiv način proizlazi iz propisa».

Neprijeporno je da niti Zakon o sustavu državne uprave, a niti Zakon o državnim službenicima i namještenicima ne sadrži pravnu normu za donošenje pobijanog rješenja «po slobodnoj ocjeni», te da je odredba članka 8. Zakona o državnim službenicima i namještenicima imperativna pravna norma koja propisuje točno utvrđen način ponašanja, odnosno predviđa jedino moguće ponašanje, tj. da postojanje određene pretpostavke – pravomoćne presude predstavlja zapreku za prijam u državnu službu, odnosno razlog za prestanak radnog odnosa po sili zakona.

Ukazuje i na povredu odredbe članaka 28., 29. i 35. Ustava Republike Hrvatske.

Predlaže stoga Sudu da tužbu uvaži i pobijano rješenje poništi.

Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu, cijeneći tužiteljeve navode, ističe da tužitelj zanemaruje činjenicu da nije razriješen sa dužnosti zbog postojanja zapreke za državnu službu iz članka 8. Zakona o državnim službenicima i namještenicima. Naime, u konkretnom se slučaju ne radi o tim okolnostima i prestanku državne službe (članak 118. stavak 1. točka j) navedenog Zakona) nego o razrješenju tužitelja položaja predstojnika Ureda državne uprave u županiji, pri čemu se u pobijanom rješenju ne poziva na zapreke za državnu službu, nego na okolnosti za koje je ocijenjeno da, s obzirom na položaj predstojnika državne uprave koju je tada obavljao, mogu štetiti ugledu Ureda državne uprave, odnosno državne službe u cijelosti. Vođenje kaznenog postupka protiv predstojnika Ureda državne uprave može imati negativan odjek u javnosti i kod građana izazvati sumnju u savjesnost i zakonitost postupanja zaposlenih u Uredu državne uprave kojim takva osoba upravlja. Ističe se da Vlada Republike Hrvatske ima ovlaštenja razriješiti predstojnika Ureda državne uprave po slobodnoj ocjeni jer to na nesumnjiv način proizlazi iz članka 52. Zakona o sustavu državne uprave, posebno iz razloga što u Zakonu nisu navedeni razlozi za razrješenje, a u obrazloženju rješenja sukladno članku 209. stavku 3. Zakona o općem upravnom postupku navedeni su razlozi kojima se pri donošenju rješenja rukovodilo.

S obzirom da je pobijano rješenje doneseno u postupku i na način propisan u Zakonu, odnosno ne postoje razlozi za poništenje tog rješenja navedeni u tužbi niti razlozi za proglašenje rješenja ništavim na koje Sud pazi po službenoj dužnosti, predlaže se Sudu da tužbu odbije kao neosnovanu.

Tužba nije osnovana.

Podaci spisa ukazuju da je tuženo tijelo pobijanim rješenjem tužitelja razriješilo položaja predstojnika Ureda državne uprave u D.-n. županiji temeljem ovlaštenja iz članka 30. stavka 4. Zakona o Vladi Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 101/98, 15/00, 117/01 i 199/03) i članka 52. stavka 3. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 75/93, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01 i 190/03-pročišćeni tekst i 99/03).

Naime, prema odredbi članka 30. stavka 4. Zakona o Vladi Republike Hrvatske između ostaloga, Vlada rješenjem odlučuje i o imenovanjima i o razrješenjima, a odredbom članka 52. stavka 3. Zakona o sustavu državne uprave je utvrđeno da predstojnika Ureda državne uprave u jedinici područne (regionalne) samouprave imenuje i razrješava Vlada Republike Hrvatske, na prijedlog državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za upravu na temelju prethodno provedenog javnog natječaja.

Dakle, navedeni propisi na nesumnjiv način ukazuju da Vlada Republike Hrvatske po prijedlogu državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za upravu ima ovlaštenje razrješenja predstojnika Ureda državne uprave u jedinici područne (regionalne) samouprave po slobodnoj ocjeni uz utvrđenje posebno opravdanih razloga, s obzirom da navedeni propisi ne predviđaju takve razloge.

U cilju danog ovlaštenja (članak 4. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91) tuženo tijelo u obrazloženju rješenja u smislu odredbe članka 209. stavak 3. istog Zakona ukazuje na razlog (okolnost) kojom se rukovodio pri donošenju istoga. Naime, državni je tajnik Središnjeg ureda za upravu s obzirom na pritužbe na rad tužitelja, te činjenicu da se pred Općinskim sudom u D. protiv njega vodi kazneni postupak pod brojem: K-386/03 po optužnom prijedlogu Općinskog državnog odvjetništva u M. zbog kaznenog djela protiv slobode i prava čovjeka (kazneno djelo prijetnje iz članka 129. stavak 2. Kaznenog zakona), u stjecaju sa kaznenim djelom protiv imovine (kazneno djelo oštećenja tuđe stvari iz članka 222. stavak 1. Kaznenog zakona) prijedlogom klasa: 112-01/04-01/264, ur. broj: 515-05-04-1 od 15. ožujka 2004. ocijenio da tužitelja treba razriješiti dužnosti predstojnika jer bi njegov ostanak na toj dužnosti mogao štetiti ugledu službe. Takav je prijedlog tuženo tijelo i prihvatilo te na sjednici održanoj dana 17. ožujka 2004. donijelo odluku o njegovu razrješenju. Time, naravno, nije u smislu kako to ukazuje tužitelj, niti cijenjena zapreka za njegov ostanak u državnoj službi, odnosno nužnost prestanka državne službe (članak 118. stavak 1. točka e) ili j) u svezi članka 8. stavka 1. točke a) podstavka 1. Zakona o državnim službenicima i namještenicima - "Narodne novine", broj 27/01) kada bi trebalo imati u vidu činjenicu je li državni službenik pravomoćno osuđen za kazneno djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina. Međutim, vođenje kaznenog postupka zbog takvog kaznenog djela, pa i donošenje nepravomoćne presude, s obzirom na položaj predstojnika Ureda državne uprave može štetiti ugledu Ureda kojim takva osoba upravlja, odnosno državne službe u cijelosti. Naime, ponašanje tužitelja koje ima za posljedicu vođenje kaznenog postupka negativnim odjekom u javnosti šteti njegovom osobnom ugledu, ali kod građana može izazvati i sumnju u savjesno i zakonito postupanje Ureda državne uprave kojim upravlja. Stoga, prihvaćanje prijedloga državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za upravu za tužiteljevo razrješenje položaja predstojnika zbog navedenog razloga ne ukazuje na povredu navedenih zakonskih ni ustavnih odredbi.

S obzirom na izneseno Sud ne nalazi da bi pobijanim rješenjem bio povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je temeljem odredbe članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92) trebalo tužbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 15. rujna 2004.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Mislav Kolakušić, v.r.

Smiljan Mikuš, v.r.