Rev-377/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-377/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata, kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Katarine Buljan i Stanka Hautza, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. M. iz V., kojega zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik iz O., protiv tuženika "Hrvatske šume" p.o. Zagreb, Uprava šuma Osijek, radi utvrđenja, rješavajući reviziju izjavljenu od tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 10. listopada 1996. godine, br. Gž-1482/96., kojom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 15. svibnja 1996. godine, br. P-274/95., u sjednici održanoj dana 16. lipnja 1997. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja T.M. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Osijeku od 15. svibnja 1996. godine, br. P-274/95. suđeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja T.M. iz Višnjevca, …, koji glasi:

Utvrđuje se da je utžitelj stekao pravo na dodjelu stana kao nositelj stanarskog prava, a što je tuženik H. - Uprava šuma O. dužan priznati, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao neosnovan.

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

Presudom Županijskog suda u Osijeku od 10. listopada 1996. godine, br. Gž-1482/96. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da sud reviziju prihvati, pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženik nije odgovorio na izjavljenu reviziju tužitelja, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik

Republike Hrvatske.

Revizija je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom odredbe čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o onima apsolutno ili relativno bitnog značenja, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino kada se revident na takvih povrede u reviziji određeno poziva.

Tužitelj ne navodi niti jednu od takvih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pa ovaj sud nalazi da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Neosnovana je tvrdnja revidenta da je pobijana presuda suda drugog stupnja zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zbog toga ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tuženika dobio na korištenje stan za službene potrebe koji se nalazi u L. u D.,

- da je tužitelj otišao u mirovinu u prosincu 1991. godine,

- da tužitelj nije podnio tužbu u svezi s nekom konkretnom odlukom tuženika o dodjeli stanova ili stambenih kredita,

- da tužitelj nije sudjelovao u nekom natječaju za dodjelu stanova ili stambenih kredita nakon umirovljenja, jer tuženik nakon odlaska tužitelja u mirovinu nije vršio dodjelu stanova ili pak dodjelu stambenih kredita.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, kad su ocijenili tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Odredbom čl. 52. st. 1. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", br. 91/96.) propisano je da postupci pokrenuti po odredbama Zakona o stambenim odnosima do stupanja na snagu Zakona o najmu stanova dovršit će se prema tom zakonu. To znači da u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti odredbe Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", br. 51/85, 42/86 i 22/92 - dalje ZSO).

Odredbom čl. 88. ZSO propisano je da radnik koji smatra da je davanjem stana na korištenje povrijeđeno njegovo pravo na dodjelu stana ima pravo podnijeti zahtjev za zaštitu prava sudu u roku od 30 dana od dana primitka odluke o zahtjevu za zaštitu prava ili od dana proteka roka za donošenje odluke. Pravo na dodjelu stana u postupku pred sudom može se ostvariti jedino u smislu odredbe čl. 88. ZSO, a to znači u svezi s konkretnom dodjelom stana na korištenje osobi za koju bi tužitelj tvrdio da joj je dodjeljen stan povredom njegovog prava na dodjelu stana.

U radnom sporu sud nije ovlašten u potpunosti riješavati o pravu na dodjelu stana tako što bi umjesto da samo poništi odluku o dodjeli stana na korištenje odredio kome pripada u postupku dodjele stanova neki stan na korištenje.

U sporu primjenom čl. 88. ZSO sud je ovlašten odlučivati jedino o tome da li je odluka o dodjeli stana sukladna zakonu i pravilna ili ne, te nije ovlašten u potpunosti riješavati o pravu na dodjelu stana. Kako tužitelj tužbenim zahtjevom traži zaštitu koja mu sukladno čl. 88. ZSO po svom sadržaju ne pripada, to su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

Pritom, valja navesti da pravo na dodjelu stana osobama koje odlaze u mirovinu i propisivanja u Pravilniku da to pravo stječu osobe u vrijeme svog odlaska u mirovinu ne predstavlja apstraktno pravo koje bi postajalo neovisno od mogućnosti poslodavca, već je vezano uz postojanje konkretnog stana (stanova) i njegove (njihove dodjele). Kako tuženik nije vršio dodjelu stana na korištenje od vremena tužiteljevog umirovljenja to pravo tužitelja na dodjelu stana nije moglo biti ni povrijeđeno, a kako dodjela stana nije vršena, to nije osnovan ni zahtjev tužitelja za utvrđenje da ima prava na dodjelu stana na korištenje kao nositelj stanarskog prava.

Zbog navedenih se razloga, po ocjeni ovoga suda, nije ostvario niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te je revizija tužitelja primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 16. lipnja 1999.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.