Rev-1232/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1232/13-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Jasenke Žabčić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Đ. iz Z., ..., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. o. d.d. Z., ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. i p. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn- 811/11-2 od 4. prosinca 2012. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2577/06-44 od 2. studenoga 2010., u sjednici održanoj 18. srpnja 2017.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-811/11-2 od 4. prosinca 2012. u dijelu točke II. izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 18.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 2. studenoga 2010. do isplate i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2577/06-44 od 2. studenoga 2010. u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 18.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 2. studenoga 2010. do isplate i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku J. o. d.d. Z., ..., isplatiti tužitelju Đ. Z. iz Z., ..., iznos od 106.400,00 kuna kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 16.053,00 kuna sve s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. studenog 2010. do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se tužitelj Z. Đ. s zahtjevom za isplatu iznosa od 8.150,00 kuna s pripadajućim kamatama kao neosnovanim.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika J. o. d.d. Z., ..., za naknadu troškova parničnog postupka."

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2577/06-44 od 2. studenoga 2010. godine u pobijanom dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 25.200,00 kuna (preko iznosa od 56.400,00 kuna) sa zateznim kamatama od 2. studenoga 2010. godine do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 2577/06-44 od 2. studenoga 2010. godine u pobijanom dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 24.800,00 kuna, i sudi:

Odbija se tužitelj u dijelu glavnog potraživanja sa iznosom od 24.800,00 kuna i sa zateznim kamatama na taj iznos od 2. studenoga 2010. godine do isplate.

III. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2577/06-44 od 2. studenoga 2010. godine u pobijanom dijelu visine parničnog troška kojim je trošak prihvaćen za iznos od 7.251,50 kuna (preko iznosa od 5.000,00 kuna) sa zateznim kamatama od 2. studenoga 2010. godine do isplate.

Odbija se tužitelj za iznos parničnog troška od 3.801,50 kuna sa zateznim kamatama od 2. studenoga 2010. godine do isplate.

IV. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 2577/06-44 od 2. studenoga 2010. godine u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka i u tom dijelu odlučuje:

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.491,11 kuna sa zateznom kamatom na taj iznos koja teče od 2. studenoga 2010. godine do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana.

VI. Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi trošak sastavka žalbe i trošak pristojbe na žalbu u ukupnom iznosu od 1.144,00 kuna, u roku 15 dana."

Protiv dijela drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju iz st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema odredbi st. 3. navedenog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev za naknadu štete s osnova izgubljene zarade u iznosu od 18.800,00 kn koju štetu tužitelj trpi zbog ozljeđivanja u prometnoj nezgodi od 31. kolovoza 2005.

Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio zahtjev za naknadu štete s osnova izgubljene zarade ocijenivši da za dio tog zahtjeva u iznosu od 18.800,00 kn koji je naknadno stavljen (14. ožujka 2010.) zastara nije nastupila prema odredbi čl. 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) jer da je šteta nastala tužitelju 31. kolovoza 2005. (dan štetnog događaja) pa da bi zastara svakako nastupila za pet godina odnosno 31. kolovoza 2010. Prvostupanjski sud je ocjenjivao prigovor zastare i prema odredbi čl. 377. ZOO-a budući je šteta prouzročena kaznenim djelom izazivanja prometne nezgode te je zaključio da ni prema toj odredbi nije nastupila zastara, jer nije protekao apsolutni zastarni rok od šest godina od dana štetnog događaja tj. nije proteklo dva puta onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara kaznenog progona (čl. 20. st. 6. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 110/97, dalje: KZRH).

Drugostupanjski sud je ocjenjivao prigovor zastare primjenom odredbi čl. 377. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 19. KZRH te zaključio da je nastupila zastara zahtijevati naknadu štete s osnova izgubljene zarade za iznos od 18.800,00 kn, jer je protekao rok od tri godine od 7. studenoga 2006. kada je presuda kojom je osiguranik tuženika oglašen krivim postala pravomoćna. Pri tome je izrazio shvaćanje da nema mjesta primjeni apsolutnog zastarnog roka iz čl. 20. st. 6. KZRH jer je postupak pravomoćno okončan osuđujućom presudom. Stoga je preinačio prvostupanjsku presudu te odbio zahtjev za naknadu štete s osnova izgubljene zarade za iznos od 18.800,00 kn.

Tužitelj u reviziji postavlja pitanje "da li se odredba čl. 377. st. 1. Zakona o obveznim odnosima odnosi na apsolutnu zastaru kaznenog gonjenja koja temeljem čl. 20. st. 6. Kaznenog zakona nastupa u svakom slučaju kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se prema zakonu zahtijeva za zastaru kaznenog gonjenja, odnosno u konkretnom slučaju šest godina?"

Obrazlažući važnost navedenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni navodi da o tom pitanju Županijski sud u Zagrebu ima različitu praksu te prilaže odluku toga suda broj Gžn-971/07 od 16. prosinca 2008. Navodi i da se pobijana odluka temelji na shvaćanju koje je suprotno shvaćanju revizijskog suda te se poziva na odluku revizijskog suda broj Rev-151/07 od 3. srpnja 2007.

Ovaj sud je ocijenio da je riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog navedenog pitanja, sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je šteta uzrokovana kaznenim djelom izazivanja prometne nezgode te da je osiguranik tuženika na temelju čl. 272. st. 2. KZRH osuđen u kaznenom postupku koji je pravomoćno okončan.

Prema odredbi čl. 377. ZOO-a kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja (st. 1.), a prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete (st. 2.).

Iz navedene odredbe proizlazi da se ista primjenjuje samo kad je za kazneno gonjenje predviđen duži rok zastare od roka propisanog građanskopravnim propisom.

U konkretnom slučaju šteta je uzrokovana kaznenim djelom izazivanja prometne nezgode iz čl. 272. st. 2. KZRH za koje je bila zapriječena kazna zatvora do tri godine, a prema odredbi čl. 19. KZRH kojom je propisana zastara pokretanja kaznenog postupka kazneni postupak se ne može pokrenuti kad protekne određeno vrijeme od počinjenja kaznenog djela i to tri godine za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od jedne godine zatvora (čl. 19. st. 1. podstavak 4. KZRH).

Dakle, rok zastare kaznenog progona za kazneno djelo iz čl. 272. st. 2. KZRH iznosi tri godine kao i rok zastare za naknadu štete.

Budući da je za gonjenje navedenog kaznenog djela predviđen rok zastare koji je jednak roku zastare potraživanja s naslova naknade štete ne primjenjuje se odredba čl. 377. ZOO-a, već odredba čl. 376. ZOO-a (tako i Vrhovni sud u odluci broj Rev-2110/82 od 10. svibnja 1983.).

Pogrešno su, stoga, nižestupanjski sudovi ocjenjivali prigovor zastare prema čl. 377. ZOO-a i odredbama KZRH.

U konkretnom slučaju se primjenjuje odredba čl. 376. ZOO-a prema kojoj potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (st. 1.), a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala (st. 2.).

Iako je prvostupanjski sud ocjenjivao prigovor zastare i prema odredbi čl. 376. ZOO- a, nije utvrđivao da li je sporni dio zahtjeva podnesen unutar roka od tri godine od saznanja za štetu i počinitelja (subjektivni rok), a objektivni rok od pet godina je računao od dana štetnog događaja iako se zahtjev za naknadu štete s osnova izgubljene zarade odnosi na razdoblje nakon štetnog događaja.

Budući je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje odlučno za primjenu odredbe čl. 376. ZOO-a ostalo nepotpuno utvrđeno, zbog čega nema uvjeta za preinaku presude, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a riješiti kao u izreci.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 4. ZPP-a).

Zagreb, 18. srpnja 2017.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.