Rev-1130/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1130/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr Hrvoja Momčinovića kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Zlatka Crnića, Miroslave Vekić i Ivice Crnića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužiteljice B. L. iz S., koju zastupa punomoćnik F. H., odvjetniku iz S., protiv tuženika K. M. iz M., kojeg zastupa punomoćnik B. A., odvjetnik iz S., radi isplate, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 26. siječnja 1990. br. Gž-2917/89, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 13. lipnja 1989. br. P-1475/82, u sjednici održanoj dana 10. listopada 1990,

p r e s u d i o je:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e :

Prvostepenom presudom Općinskog suda u Splitu od 13. lipnja 1989. godine br. P-1475/82 odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da sud naloži tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 3,525.746 dinara sa 7,5% kamata koje teku od podnošenja tužbe do 3. kolovoza 1985. godine a od 3. kolovoza 1985. pa do isplate kamatu koja se u mjestu ispunjenja plaća na oročene štedne uloge oročene bez utvrđene namjene na rok od preko godine dana time da je istom presudom naloženo tužiteljici da nadoknadi parnični trošak tuženiku u visini od 1,113.500 dinara.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Splitu od 26. siječnja 1990. godine posl. br. Gž-2917/89 odbijena je žalba tužiteljice i prvostepena presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava time da je predložila da sud reviziju prihvati i pobijanu presudu preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da nižestepene presude ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljica je zatražila i nadoknadu troška sastava revizije i takse na reviziju.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju prvostepeni je sud temeljem odredbe čl. 390. st. 1. ZPP ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90 i 27/90 - u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio na odgovor protivnoj stranci i nadležnom javnom tužiocu.

Tuženik nije dostavio odgovor na reviziju niti se Javni tužioc Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud ocjenjuje da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud temeljem odredbe čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti. O svim ostalim procesnim povredama, bez obzira da li je riječ o onima apsolutno ili relativno bitnim, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kada se revident na takve povrede određeno i konkretno poziva.

Tužiteljica ne obrazlaže posebno niti jednu od takvih privreda, konkretno je ne naznačuje, dakle, revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren. Neosnovano revident smatra da se pobijane presude temelje na pogrešnoj primjeni materijalnog prava pa da je time ostvaren revizioni razlog iz odredbe čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Prvostepeni je sud utvrdio, a drugostepeni sud prihvatio utvrđenja prvostepenog suda iz kojih proizlazi:

- da je tužiteljica kao naručilac radova sa tuženikom kao izvođačem radova zaključila ugovor po kojem se tuženik obvezao materijalom koji će osigurati tužiteljica izvršiti djelomični popravak krova na stambenoj zgradi u S., …,

- da je prilikom ugovaranja tuženik upozorio tužiteljicu da bi trebalo izmijeniti cijeli krov s čim se tužiteljica nije složila već da je željela proći što jeftinije prilikom popravka krova pa se odlučila samo za djelomično "krpljenje krova",

- da tužiteljica nije osigurala tuženiku za izvođenje radova sav potreban materijal tako da je tuženik kod izvođenja radova koristio dotrajale grede koje je našao na tavanu time da prema nalazu i mišljenju vještaka tuženik nije mogao izvesti radove ništa kvalitetnije kao ni garantirati dugotrajniju zaštitu objekta od prokišnjavanja,

- da su radovi na krovu završeni početkom mjeseca kolovoza 1980. godine a da je prva kiša poslije izvršenih radova pala u mjesecu listopadu 1980. godine kojom prilikom je došlo do prokišnjavanja krova,

- da je tužiteljica odmah po uočenim nedostacima (prokišnjavanju krova) obavijestila tuženika kao izvođača radova,

- da je tužiteljica protiv tuženika podnijela tužbu radi plateža iznosa potrebnog za sanaciju krovišta zgrade tužiteljice poštom preporučeno 10. rujna 1982. godine.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestepeni su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili neosnovanim tužbeni zahtjev. Ovo iz razloga što je ugovorom zaključenim između tužiteljice kao naručioca i tuženika kao izvođača tuženik preuzeo obvezu da na postojećem stambenom objektu naručioca izvrši građevinske radove - djelomični popravak krovišta, time da se naručilac obvezao isplatiti izvođaču za izvršene radove određenu cijenu. Iz izloženog proizlazi da su stranke zaključile ugovor o građenju (kao oblik ugovora o djelu) u smislu odredbe čl. 630. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/35 i 57/89 - u daljnjem tekstu: ZOO).

Prema odredbi čl. 641. ZOO ako u glavi XIII ZOO koja propisuje ugovor o građenju i pravne odnose u vezi s tim ugovorom u pogledu odgovornosti za nedostatke građevine, ako u ovoj glavi nije drugačije određeno, primjenjuju se odgovarajuće odredbe ugovora o djelu. Kako je odredbom čl. 645. ZOO propisana dužnost obavještavanja i gubitak prava to po ocjeni ovog suda u konkretnoj pravnoj stvari ima mjesta primjeni odredbi čl. 645. st. 2. spomenutog zakona.

Prema navedenoj odredbi pravo naručioca prema izvođaču po osnovu njihove odgovornosti za nedostatke prestaje za godinu dana računajući od dana kada je naručilac obavijestio izvođača o nedostatku. U ovom slučaju tužiteljica kao naručilac nakon obavijesti o nedostatku koja je uslijedila u X mjesecu 1980. godine nije ostvarivala svoja prava koja su joj pripadala prema tuženiku kao izvođaču s osnova odgovornosti za nedostatke sve do podnošenja tužbe 10. rujna 1982. godine. Zbog navedenog je došlo do ispunjenja pretpostavki iz odredbe čl. 645. st. 2. ZPP te je tužiteljici prestalo pravo da po osnovi odgovornosti izvođača za nedostatke traži naknadu potrebnih troškova za sanaciju krovišta.

Pri tom valja istaći da pogrešno pozivanje nižestepenih sudova na odredbu čl. 616. st. 1. ZPP zbog izloženih razloga nije imalo utjecaja na odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

U pogledu navoda revizije koji se odnose na postupak osiguranja dokaza koji je pokrenula tužiteljica u vezi s uočenim nedostacima na izvršenim radovima valja istaći da vođenje postupka osiguranja dokaza nema utjecaja na početak toka roka iz odredbe čl. 645. st. 2. ZOO, jer taj rok počinje teći od dana obavijesti izvođaču o uočenim nedostacima.

Ostalim navodima revizije revident pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, gubeći pritom iz vida da se prema odredbi čl. 385. st. 3. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Kako u postupku pred nižestepenim sudovima nisu učinjene bitne povrede postupka, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno, trebalo je. reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 10. listopada 1990.

Predsjednik vijeća:

mr. Hrvoje Momčinović, v.r.