Pž-9385/2014-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

9. Pž-9385/14-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Vučaj, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. T., Z., kojeg zastupa punomoćnica A. F. L., odvjetnica iz Z., protiv tuženika T. Ž. V. G. d.o.o. u stečaju, OIB ..., Z., radi utvrđenja osnovanosti osporene tražbine, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-477/13 od 29. listopada 2014., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2015.

p r e s u d i o j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-477/13 od 29. listopada 2014. i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje osnovanim potraživanja tužitelja prvog višeg isplatnog reda u iznosu od 45.733,61 kn i drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 59.058,72 kn.

2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 42.635,00 kn.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 2.500,00 kn (dvijetisućepetsto kuna).

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je osnovanim tužiteljevo potraživanje prvog višeg isplatnog reda u iznosu od 45.733,61 kn (točka I. izreke presude); te drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 59.058,72 kn (točka II. izreke presude) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak odmjeren u iznosu od 42.635,00 kn (točka III. izreke presude).

Protiv te presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog odluke o trošku postupka. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti odnosno podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj je odgovorio na tuženikovu žalbu koju u cijelosti smatra neosnovanom te predlaže potvrditi pobijanu presudu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 2.500,00 kn.

Žalba je osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. toga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda nepravilna i nezakonita.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev na utvrđenje osnovanim potraživanja tužitelja prvog višeg isplatnog reda u iznosu od 45.733,61 kn s naslova Uskrsnice i Božićnice za 2010. u iznosu od 1.800,00 kn sa zateznom kamatom na taj iznos od dana otvaranja stečajnog postupka u iznosu od 439,00 kn tj. 2.239,00 kn, te iznos od 2.200,00 kn za 2012. godinu, te s naslova razlike otpremnine iznos od 41.333,22 kn odnosno ukupno 45.733,61 kn; te utvrđenje osnovanim potraživanja tužitelja drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 59.058,72 kn s naslova naknade štete zbog prijevremenog otkaza. Sud prvoga stupnja je pozivom na odredbe Kolektivnog ugovora TŽV G. d.o.o. i odredbe Pravilnika o radu u TŽV G. d.o.o. Z. utvrdio osnovanim potraživanje tužitelja prvog višeg isplatnog reda u iznosu od 45.733,61 kn u odnosu na potraživanje s naslova Uskrsnice i Božićnice za 2010. godinu i s naslova razlike otpremnine. Sud zaključuje da nije sporno da je tužitelj bio radnik tuženika od 9. rujna 1971. do 26. travnja 1978., te od 7. lipnja 1982. do 5. studenog 2012., te imajući u vidu visinu prosječne plaće ocjenjuje da tužitelju pripada razlika u otpremnini u iznosu od 41.333,22 kn; te iznos od 4.400,39 kn s naslova Uskrsnica i Božićnica. U odnosu na potraživanje tužitelja s naslova naknade štete zbog prijevremenog prestanka radnog odnosa sud ocjenjuje osnovanim i to potraživanje pozivajući se na pravno shvaćanje na sjednici sudaca Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 19. lipnja 2008. te pozivom na odredbu članka 120. stavak 3. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12; dalje: SZ).

Naime, pravilno tuženik nije priznao tražbinu tužitelja za razliku neisplaćene Božićnice i Uskrsnice u iznosu od 4.400,39 kn iz razloga što je godišnji neoporezivi iznos od 2.500,00 kn propisan Pravilnikom o porezu na dohodak za sve neoporezive nagrade koje radnik može dobiti u jednoj tekućoj godini (Božićnica, Uskrsnica, regres i slično) i zbog čega je uprava tuženika za sporni period svojom odlukom određivala koliki će biti neoporezivi iznosi za Božićnicu i Uskrsnicu i slično kako se ne bi prešao ukupan neoporezivi iznos za sve druge neoporezive nagrade. Stoga ovaj sud prihvaća ocjenu da je tuženik postupio ispravno određujući svojom odlukom svake poslovne godine visinu iznosa za Božićnicu i za Uskrsnicu, ostavljajući na taj način prostora za neoporezive isplate drugih nagrada radnicima.

Nije osnovana ni tražbina tužitelja s naslova razlike otpremnine u iznosu od 41.333,22 kn za razdoblje od 9. rujna 1971. do 26. travnja 1978. Prema odredbi članka 119. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 73/13 i 93/14) radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanim ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem. Tužitelj je imao dva prekida radnog odnosa kod tuženika time da je bio u radnom odnosu kod drugog poslodavca T. e. ž. i to od 9. rujna 1971. do 11. prosinca 1972., a kod tuženika je imao prekide od 12. siječnja 1973. do 31. prosinca 1974. i od 1. siječnja 1975. do 26. travnja 1978.

Stoga je ocjena ovoga suda da prvostupanjski sud pogrešno primjenjuje odredbu članka 119. Zakona o radu kada priznaje tužitelju pravo na razliku otpremnine u iznosu od 41.333,25 kn i tako priznaje tužitelju staž sa prekidima za otpremninu, iako Zakon o radu propisuje da se vrednuje samo staž neprekidnog trajanja kod istog poslodavca.

Nije osnovan ni tužiteljev zahtjev na utvrđenje osnovanim potraživanja drugog višeg isplatnog reda u iznosu od 59.058,72 kn; budući da je sud prvoga stupnja pogrešno primijenio odredbu članka 120. SZ-a kojom su regulirani „Ugovori o radu“.

Prema članku 120. stavak 1. SZ-a otvaranjem stečajnog postupka ugovori o radu ili službi sklopljeni s dužnikom kao poslodavcem ne prestaju.

Prema odredbi članka 120. stavku 2. SZ-a otvaranje stečajnog postupka je poseban opravdani razlog za otkaz ugovora o radu.

Prema stavku 3. istoga članka nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni upravitelj u ime dužnika poslodavca i radnika mogu otkazati ugovor o radu, bez obzira na ugovoreno trajanje ugovora ili dogovoreno isključenje prava na redoviti otkaz bez obzira na zakonske ili ugovorene odredbe o zaštiti radnika. Otkazni rok iznosi mjesec dana, ako zakonom nije predviđen kraći rok. Ako otkaz izjavi stečajni upravitelj, druga strana može kao stečajni vjerovnik zahtijevati naknadu štete zbog prijevremenog prestanka radnog odnosa (članak 120. stavak 3. SZ-a).

Pravilno tuženik u žalbi ističe da je otvaranje stečajnog postupka poseban opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, te da je tuženik odluku o otkazu temeljio na izvješću uprave i svih drugih financijskih pokazatelja o stanju tuženika temeljem kojih nije ostavljena mogućnost nastavka rada osim da se dovrše započeti poslovi i da se otkloni moguća šteta na imovini tuženika.

Ocjena je ovoga vijeća da činjenica što je tužitelju otkazan ugovor o radu na temelju odredbe članka 120. stavka 2. i 3. SZ-a, imajući u vidu zakonske odredbe da je otvaranje stečajnog postupka poseban opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, isključuje protupravnost tuženika za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu, a isključenje protupravnosti je bitan element za ocjenu odgovornosti za štetu tuženika. Naime, prema ocjeni ovoga vijeća, tuženik je nakon otvaranja stečajnog postupka nastavio poslovati radi dovršenja započetih poslova radi zaštite imovine tuženika, jer u trenutku stečajnog postupka tuženik nije imao stručnu analizu na temelju koje bi mogao procijeniti da li će kod tuženika doći do obustavljanja tuženikove djelatnosti, već je nastavio poslovanje na način da dovrši ugovorene poslove i spriječi nastanak štete na imovini dužnika, a kako bi se ostvario osnovni cilj stečajnog postupka - provođenje skupnog namirenja vjerovnika stečajnog dužnika, unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava vjerovnicima.

Sukladno iznesenom, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je odbiti tužiteljev zahtjev u cijelosti.

Zbog toga je valjalo na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

Odbijen je tužiteljev zahtjev da se tuženiku naloži da mu plati parnični trošak za sastav troška odgovora na žalbu jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. i člankom 155. ZPP-a).

U Zagrebu 18. veljače 2015.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

BRANKA VUČAJ, v.r.

Za točnost otpravka

ovlašteni službenik