Kžm-4/2010-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 4/10-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić, Vesne Vrbetić, mr. sc. Marijana Svedrovića i Senke Klarić-Baranović kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, u kaznenom predmetu protiv opt. R. B., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 4. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 06. listopada 2009. broj KZM- 2/09, u sjednici održanoj dana 10. lipnja 2010., u prisutnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mirte Kuharić i branitelja optuženika R. K., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. R. B. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu opt. R. B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01; u nastavku: KZ) i na temelju tih odredbi osuđen je na kaznu zatvora u trajanju tri godine.

Na temelju čl. 122. st. 1. i 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku: ZKP) optuženik je dužan naknaditi trošak kaznenog postupka u paušalnoj svoti 1.000,00 kn, dok je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP.

Protiv te presude podnio je žalbu državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i čl. 192. st. 2. KZ ili da se preinači u odluci o optuženika proglasi krivim za kazneno djelo iz

kazni izricanjem strože kazne zatvora.

Opt. R. B. podnio je žalbu putem branitelja R. K., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. U žalbi se predlaže prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje te branitelja izvijestiti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Nakon što je spis u skladu s čl. 373. st. 1. ZKP dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, u pisanom je mišljenju zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske predložila da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a prihvati žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, dok je odustala od dijela žalbe nižeg državnog odvjetnika zbog žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Postupajući po zahtjevu optuženika iz žalbe, u skladu čl. 374. st. 1. ZKP, sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u prisutnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mirte Kuharić i branitelja optuženika R. K., odvjetnika iz Z..

Žalbe nisu osnovane.

Optuženik ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP tvrdeći da je izreka presude proturječna odlučnim činjenicama koje su pogrešno utvrđene zbog neodgovarajućeg vrednovanja dokazne građe.

Protivno tvrdnji optuženika izreka presude nije proturječna razlozima presude, prvostupanjski sud je iznio dostatne razloge o utvrđenju odlučnih činjenica u kojima nema znatnog proturječja, a ovaj se žalbeni prigovor suštinski odnosi na osporavanje ispravnosti utvrđenja činjeničnog stanja i vrednovanja dokaza o čemu će biti govora u okviru ocjene žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik neutemeljeno smatra da je ostvarena i tzv. relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP tako što je prvostupanjski sud, unatoč protivljenja stranke pročitao zapisnik o iskazu oštećenice, odbio dokazni prijedlog obrane za provođenje psihologijsko psihijatrijskog vještačenja oštećenice, te propustio primijeniti načela in dubio pro reo u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica.

Naime, prvostupanjski sud je na glavnoj raspravi primijenio čl. 331. st. 1. toč. 1. ZKP i pročitao zapisnike o iskazu oštećenice I. B. ocijenivši da je njen dolazak na glavnu raspravu znatno otežan, a razlozi su utemeljeni na procjeni stručne suradnice suda mr. M. G. od 14. svibnja 2009. prema kojem bi novo ispitivanje oštećenice za nju predstavljalo dodatnu traumatizaciju i narušavanje teško stečene stabilnosti.

Imajući na umu da je oštećenica u ovom kaznenom postupku već u dva navrata iskazivala, pred istražnim sucem 20. rujna 2006., a potom i na glavnoj raspravi od 25. travnja 2007., na kojoj su bile nazočne stranke, da su optuženik i njegov branitelj imali mogućnost aktivno sudjelovati u njenom ispitivanju i postavljati joj pitanja, da su oba iskaza u bitnim dijelovima potpuno suglasni, a osobito specifičnost kaznenog djela počinjenog na štetu oštećenice koja je kategorizirana kao osoba oštećenog sluha i govora te da ju je pokušaj razgovora o terećenom događaju jako uznemirio, uzrokovao povlačenje u sebe, odbijanje komunikacije i da je bila na rubu plača sa stanjem nemira i osjećaja straha, to je i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, s pravom zaključeno da je njezine iskaze odnosno zapisnike o ranijem ispitivanju potrebno pročitati bez ponovnog neposrednog ispitivanja oštećenice na ponovljenoj glavnoj raspravi. Prema tome, razlozi sadržani u službenoj zabilješci stručnog suradnika suda kao osobe koja je u konkretnom slučaju bila kompetentna dati osporavanu ocjenu, bili su dostatni za primjenu čl. 331. st. 1. toč. 1. ZKP, da se zapisnik o ranijem iskazu oštećenice pročita i bez suglasnosti stranaka.

Osim toga, prvostupanjski sud je na glavnoj raspravi kao dokaz pročitao službenu zabilješku višeg stručnog savjetnika defektologa mr. M. G. sa lista 179 do 180 u kojoj se opisuje visoka traumatizacija oštećenice sa preporukom da se ne ispituje iznova na glavnoj raspravi, na koji dokaz obrana nije imala primjedbi. Nadovezujući se ujedno i na žalbeni prigovor o potrebi psihološko psihijatrijskog vještačenja oštećenice radi utvrđenja stupnja psihičke zrelosti u vrijeme davanja iskaza, a radi objektivne ocjene vjerodostojnosti njezinog iskaza, treba reći da oštećenica nema nikakvih znakova oštećenja u intelektualnom funkcioniranju, neovisno o tome što je u ranijoj dobi kategorizirana kao osoba oštećenog sluha i govora, te je od početka školovanja uključena u odgovarajući prilagođeni obrazovni proces u Poliklinici „…“. Oštećenica je u vrijeme iskazivanja pred istražnim sucem bila stara 17,5 godina, a na glavnoj raspravi 18 godina, dakle bila je u dostatnoj mjeri zrela i sposobna dati kvalitetan iskaz podložan sudskoj ocjeni vjerodostojnosti bez da se nad njom provede psihologijsko psihijatrijsko vještačenje. Nadalje, glavna rasprava koja je rezultirala izricanjem presude započela je iznova 05. listopada 2009. i u tijeku te glavne rasprave obrana nije stavila navedeni dokazni prijedlog na koji se optuženik poziva u žalbi.

Također je neutemeljen žalbeni prigovor o propustu prvostupanjskog suda u neprimjeni načela in dubio pro reo. Prvostupanjski sud je bez dvojbe utvrdio da je optuženik počinio radnje opisane u izreci pobijane presude kojima je ostvario obilježja kaznenog djela iz čl. 188. st. 4. KZ i stoga nije bilo osnova za primjenu čl. 3. st. 2. ZKP.

Slijedom navedenog nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. i st. 3. ZKP.

Optuženik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio personalne dokaze, dvoji može li se vjerovati nesigurnom i neuvjerljivom iskazu oštećenice koja se prvobitno povjerila svojoj razrednici, a potom profesoru psihologije navodeći samo da ju je optuženik uznemiravao kada su bili sami, stavljao joj ruke na rame, htio ju poljubiti i fizički joj se približavao, a ova njezina izjava je kasnije evoluirala u ozbiljne optužbe diranja po grudima, nasilnog ljubljenja u usta, stavljanja ruke na spolovilo te zavlačenje ruke ispod gaćica i uvlačenje u njezino spolovilo. Ukazuje se na oštećenicu kao hendikepiranu osobu sa govornim i slušnim manama, što nameće pitanje radi li se o osobi s infantilnim karakteristikama i ponašanjem za koje je iz sudske psihopatologije poznato da su takve osobe vrlo često sklone lažima, imaju veliku fantaziju, izmišljaju i preuveličavaju svoje doživljaje, što sve ima uporišta u činjenici da niz godina oštećenica nije ništa govorila o terećenim radnjama, da bi kasnijim interpretacijama proširivala svoje optužbe. Stoga smatra da je za ispravno i potpuno utvrđenje činjeničnog stanja bilo nužno utvrditi njezino psihofizičko stanje i «vjerodostojnost neuvjerljivog iskaza», provođenjem neuropsihijatrijskog vještačenja o psihičkom stanju oštećenice te njenoj sklonosti fantaziji i izmišljanju događaja. Ujedno se tvrdi da nema niti jednog uvjerljivog dokaza o primjeni sile ili prijetnje, niti izvršenja radnje izjednačene spolnom odnošaju.

Nasuprot istaknutim žalbenim prigovorima Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da su na glavnoj raspravi izvedeni svi potrebni dokazi koji su dostatno i jasno ocijenjeni, sa opravdanim zaključkom da je optuženik počinitelj terećenog kaznenog djela. Kako su razlozi o ocjeni dokaznog materijala logični i uvjerljivi, to žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i izvedeni zaključci prvostupanjskog suda, a žalba optuženika se u suštini svodi na ponavljanje obrane i neosnovano pobijanje ocjene izvedenih dokaza, bez valjanih protuargumenata koji bi doveli u pitanje odluku prvostupanjskog suda.

Prije svega, u odnosu na žalbeni prigovor o odbijanju dokaznog prijedloga za provođenjem odgovarajućeg psihologijsko psihijatrijskog vještačenja već je prethodno naznačeno da obrana takav dokazni prijedlog nije stavila na glavnoj raspravi koja je počela iznova i koja je rezultirala izricanjem presude, a prvostupanjski sud opravdano nije našao potrebnim provoditi takvo vještačenje. Naime, žalitelj tvrdi da je neprovođenjem takvog vještačenja činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, jer bi zbog psihofizičkog hendikepa oštećenice tek vještak bio kompetentan dati nalaz i mišljenje o njenom psihičkom stanju. Istovremeno žalitelj zanemaruje cijeli niz podataka i činjenica koje su utvrđene tijekom trajanja postupka i koji otklanjaju bilo kakvu potrebu za provođenjem takvog vještačenja, poglavito radi ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenice. Ovo stoga što je uloga vještaka načelna procjena kredibiliteta i pouzdanosti svjedoka prema psihologijskim i psihijatrijskim kriterijima pri čemu konačnu ocjenu vjerodostojnosti iskazivanja daje sud, a takva se vještačenja provode kada su nužna i neophodna da u sklopu ostalih dokaza rasvijetle eventualne dvojbe o mogućnosti da se oštećenik ispita kao svjedok u postupku. U ovom predmetu takve dvojbe nije bilo. Činjenica da je oštećenica slušno i govorno hendikepirana sama po sebi nije ukazivala na sumnju u njezino intelektualno funkcioniranje i eventualnu nemogućnost iskazivanja o proživljenim događajima. Tim više kada se ima na umu da je optuženik u obrani učinio nespornim da se tijekom osmogodišnjeg boravka oštećenice u udomiteljskoj obitelji sa njom dobro sporazumijevao, poglavito nakon što je imala slušni aparat i tada je „dosta normalno komunicirala, jedino je bilo teškoća kada bi joj se aparatić pokvario ili ugasio“.

Nadalje, iz dokumentaciju spisu, nalaza i mišljenja Prvostupne stručne komisije za davanje nalaza i mišljenja u postupku osiguravanja prava i drugih oblika socijalne zaštite od 23. rujna 1997. za oštećenicu I. B. proizlazi da je tim stručnjaka u sastavu specijaliste školske medicine, oftalmologa, fizijatra, neurologa, psihijatra, psihologa, defektologa dao mišljenje da je oštećenica prisvjesna, orijentirana, zna slova i brojke, nerazgovjetna govora, doima se prosječno intelektualno razvijena, uspostavlja socijalni kontakt, ali se sporije adaptira na ispitnu situaciju, te otežano slijedi upute, jer slabo govori hrvatski jezik, emocionalno je topla, motivirana za rad te ustrajna, nisu evidentirani nikakvi poremećaji u ponašanju i reagiranju, a kognitivni kapaciteti su u širim granicama prosjeka za dob (oštećenica je tada stara 8 godina). Ovome treba dodati iskaz svjedoka S. K. koji je kao psiholog sa oštećenicom u njenom prvom razredu srednje škole, nakon saznanja za seksualnu zlostavu, vodio vježbe opuštanja i kroz dvadesetak sastanaka služeći se razgovorom i crtežima, procijenio da njezina emocionalna trauma koju je tada proživljavala nije rezultat mašte i fantazije već stvarno proživljenih događaja.

Kada se iskazivanje oštećenice, koje je dosljedno, ustrajno i konzistentno tijekom trajanja postupka, dovede u vezu sa njenom životnom dobi u vrijeme ispitivanja (17,5 i 18 godina), činjenicom da je uredno završila srednjoškolsko obrazovanje, te iskazima svih posrednih svjedoka, tada je jasno da nije bilo potrebe za psihologijsko psihijatrijskim vještačenjem radi ocjene govori li ona o izmišljenim ili stvarno proživljenim događajima. Stoga je bez osnova žalbeni prigovor o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

Da je optuženik počinio terećeno djelo proizlazi iz jasnog, određenog i dosljednog iskaza ošt. I. B., koji je pokrjepljen iskazima posrednih svjedoka kojima se oštećenica povjerila, a upravo tijek otkrivanja kaznenog djela, postupanje osoba koje su bile u bliskom kontaktu sa oštećenicom, potpuno otklanjaju tezu obrane da je postupak posljedica utjecaja J. M. na oštećenicu, u namjeri da se kćerka svjedokinje, aktualna udomiteljica J. B., materijalno okoristi udomljenjem.

Naime, žalitelj zanemaruje činjenicu da je ošt. I. B. bila na smještaju kod udomiteljske obitelji optuženikove žene V. B. od 01. rujna 1997. do 31. srpnja 2005., odnosno da je od rujna 2005. bila smještena kod udomiteljice J. B., a da je otkrivanje terećenog kaznenog djela i podnošenje kaznene prijave uslijedilo u veljači 2006. godine, po Centru za odgoj i obrazovanje „…“, dakle znatno nakon što je već postupak udomljenja u drugu obitelj bio završen. Od značaja je i činjenica da se oštećenica o terećenim radnjama prvi puta povjerila tek svojoj razrednici, svjedokinji Z. M., koja je tada o tome izvijestila djelatnike škole „…“, koju je oštećenica počela pohađati školske godine 2005./2006. Tek potom svjedok S. K. obavlja posebne vježbe otvaranja i relaksacije sa oštećenicom tijekom kojih, verbalnom komunikacijom dopunjenom crtežima, oštećenica počinje reagirati izražavajući emocionalnu traumu koja do tada nije bila proživljena (iskaz svjedoka S. K.). Prema tome, tek nakon otkrivanja djela drugim osobama o istome saznaju J. M. i J. B..

Ne stoji ni žalbeni prigovor o dograđivanju, odnosno „evoluiranju“ optužbe. Nema dvojbe da oštećenica posrednim svjedocima nije spomenula i precizno opisala upravo optuženikovu radnju zavlačenja prstiju u njezino spolovilo. Međutim, oštećenica svim svjedocima suglasno opisuje da je bila žrtvom seksualne zlostave u vrijeme pohađanja šestog i sedmog razreda osnovne škole. To što oštećenica svjedocima nije izrijekom spomenula optuženikovo penetriranje prstima u njezino spolovilo ne znači da je njen iskaz o ovoj radnji fikcija odnosno nadogradnja bez uporišta u stvarno doživljenom zbivanju, jer je očito da posredni svjedoci nisu inzistirali na detaljima, niti su tražili precizno i temeljito izjašnjenje o radnjama kojima je bila izložena.

Stoga primjerice svjedokinja Z. M. prenosi saznanje od oštećenice da joj je optuženik stavljao ruke na rame, htio ju poljubiti, fizički se približavao i pipao ju, a nije inzistirala na detaljima već je prepustila stručnjacima takvo ispitivanje s obzirom da je oštećenica bila jako uznemirena, drhtala je i bila emocionalno uzbuđena. Svjedok S. K., ukazujući na otežanu komunikaciju zbog oštećenog sluha i govora, uspio je dobiti podatak od oštećenice da ju je optuženik dirao svuda po tijelu, po intimnim dijelovima tijela, pritom govoreći proste riječi, bez navoda o kojim se dijelovima tijela radi, niti prenoseći sadržaj prostih riječi.

M. B. majka oštećenice, u razgovoru sa oštećenicom dobiva podatke da ju je optuženik dirao po grudima, ulazio u sobu kada to nije htjela, ljubio je u usta, stavljao njenu ruku na svoje spolovilo čemu se ona opirala i molila ga da prestane, te joj je zavlačio ruku u gaćice, a na otprilike identičan način je opisala radnje svjedokinji J. M. (dirao ju po grudima i po spolovilu, tražio od nje da dira njegovo spolovilo što joj se gadilo i pokušavao ju poljubiti, a ona ga je odgurivala i zaključavala se) te J. B. (optuženik je ulazio u njezinu sobu, dirao ju po grudima i spolovilu, tražio da i ona njega dira).

Prema tome jasno je da svjedoci nisu provodili ciljano ispitivanje oštećenice radi potpunog i preciznog utvrđenja svih oblika radnji seksualne zlostave kojoj je bila izložena, već je to oštećenica spontano opisivala osobama sa kojima je bila u većoj ili u manjoj mjeri bliska. Činjenica da je oštećenica svim navedenim svjedocima jasno navela da je optuženik protivno njezino volje ulazio u njezinu sobu, dodirivao ju po intimnim dijelovima tijela protivno njezinoj volji, da se ona tome opirala, a u tijeku kaznenog postupka pred istražnim sucem i ponovno na glavnoj raspravi jasno i decidirano tvrdila da joj je uz dodirivanje spolovila najgore bilo kada je optuženik uvlačio prste u njezino spolovilo, čini promašenom žalbenu tvrdnju o „nadogradnji“ odnosno „evoluiranju“ optužbi.

Uz navedeno, životno su razumljivi i prihvatljivi razlozi kasnijeg, odgođenog prijavljivanja djela, a to je sram, strah i osjećaj krivnje seksualno zlostavljane maloljetne oštećenice i moguć negativan utjecaj na njeno udomljenje u novu obitelj. Također nije bez značaja podatak (iskazi svjedoka M. B. i J. M.) da je oštećenica upravo tijekom sedmog razreda željela promijeniti udomiteljsku obitelj, kada je popustila u savladavanju školskog gradiva i počela se povlačiti u sebe.

Prema tome, svi navedeni dokazi bez dvojbe upućuju na opravdanost zaključka iz pobijane presude da je optuženik počinitelj terećenog kaznenog djela, odnosno da je za vrijeme pohađanja šestog, a osobito sedmog razreda oštećenice kada ona već ima status maloljetne osobe, protivno njezinoj volji i unatoč verbalnom, pa i fizičkom protivljenju, odguravanjem i molbama da ju pusti, grlio je po tijelu, uvlačio ruke ispod njezine majice, dirao po grudima, a potom i ponekad uvlačio prste u njezino spolovilo, što znači da je primjenom sile izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju s maloljetnom osobom i time ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 188. st. 4. KZ.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao niti povrede kaznenog zakona koja se posebno ne obrazlaže već ističe samo posredno.

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni optuženik smatra da je sud prvog stupnja olakotne okolnosti nedovoljno cijenio, a prevelik značaj dao otegotnim okolnostima.

Državni odvjetnik nalazi neprimjerenim izricanje minimuma kazne za terećeno kazneno djelo imajući na umu nekritičan odnos optuženika za vrijeme trajanja kaznenog postupka jer unatoč dokazima poriče djelo, čini više pojedinačnih kaznenih djela silovanja pokazujući time upornost u izvršenju djela, dok je prevelik značaj dan olakotnim okolnostima, osobito proteku vremena i zdravstvenom stanju optuženika za koje nema nikakvih dokaza.

Razmotrivši odluku o kazni i suprotstavljene žalbene prigovore stranaka Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da su u pobijanoj presudi potpuno, ispravno i primjereno vrednovane sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne. Kazna zatvora u trajanju tri godine kao zakonski minimum kazne za terećeno kazneno djelo primjerena je težini, pogibeljnosti, okolnostima i posljedicama djela i upravo će se tom kaznom ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja. Stoga se ne može prihvatiti žalbena tvrdnja optuženika da mu je kazna previsoko odmjerena kao ni prigovor državnog odvjetnika da je kazna preblaga, poglavito jer se poricanje kaznenog djela ne može cijeniti u negativnom kontekstu kod vrednovanja okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjere kazne, s obzirom da je izbor načina obrane zakonsko pravo optuženika.

Slijedom navedenog, a kako ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 10. lipnja 2010.

Predsjednica vijeća:

Zapisničar:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r. Vojimir Katić, v.r.