Rev-x-458/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 458/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić i Branka Medančića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. O. iz Z., koju zastupa punomoćnik V. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika K. G. Z. iz Z., D. S., kojega zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8267/08 od 20. siječnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9237/08 od 9. lipnja 2008. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-9237/08 od 20. listopada 2008., u sjednici održanoj 13. siječnja 2010.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se tuženiku naloži isplatiti tužiteljici za zakup poslovnog prostora u Z., …, pobliže označenog u st. I. izreke za razdoblje korištenja od 1. siječnja 1995. do 28. veljače 2001. iznos od 358.205,40 kn sa zateznim kamatama pobliže označenim u st. I. izreke, zatim sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate na iznose pobliže označene u st. II. izreke, da mu se naloži isplatiti tužiteljici za utrošenu električnu energiju i vodu za poslovni prostor iz toč. I. izreke 3.166,00 kn sa zateznim kamatama od 1. ožujka 2001. do isplate.

Odbijen je i zahtjev da se naloži tuženiku naknaditi tužiteljici trošak postupka sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate i naloženo tužiteljici da plati tuženiku trošak postupka u iznosu od 43.029,40 kn.

Rješenjem poslovni broj P-9237/08 od 20. listopada 2008. ispravljena je prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na poslovni broj predmeta.

Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Primjenom odredbe čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07 - Odluka USRH, 84/08 – dalje: ZPP), a koja se temeljem odredbe čl. 52. st. 4. u svezi odredbe čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 84/08 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 8. ZPP.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

U nižestupanjskim presudama navedeni su jasni i razumljivi razlozi koji nisu međusobno proturječni a niti postoji proturječje između onog što se u razlozima presuda navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima i samih tih isprava i zapisnika. Drugostupanjski sud ocijenio je žalbene navode koji su od odlučnog značaja pa i u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza.

Zbog iznesenog ne postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Revidentica dijelom revizijskih navoda ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ocjenjujući sama provedene dokaze, a osporavajući utvrđenu činjenicu da je 30. ožujka 1994. sa trgovačkim društvom „Z. b.“ d.o.o. Z., …, sklopila ugovor o zakupu istog poslovnog prostora koji je bio predmet ugovaranja između nje i tuženika 18. studenog 1992. ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

Ocjena dokaza u nadležnosti je suda, a ne stranaka, a pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije revizijski razlog kako to proizlazi iz odredbe čl. 385. ZPP. Zbog toga ovaj sud nije cijenio revizijske navode koji upućuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi visinu zakupnine za poslovni prostor pobliže označen u izreci presude i u revizijskoj fazi postupka ostaje sporno je li tuženik dužan če 2001. zakupninu u utuženom

platiti tužiteljici za razdoblje 1. siječnja 1995. do 28. velja

iznosu.

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja:

- da je tužiteljica sa tuženikom 18. studenog 1992. sklopila Ugovor o zakupu poslovnog prostora pobliže označenog u izreci presude na vrijeme od 10 godina kojim su ugovorili visinu zakupnine koja će se za ubuduće dogovarati svakih šest mjeseci posebnim pismenim aneksom osnovnom ugovoru, koje stranke u međuvremenu nisu sklapale,

- da je 30. ožujka 1994. tužiteljica sa trgovačkim društvom „Z. b.“ d.o.o. Z., …, (kojeg je tuženik jedan od osnivača), kao zakupcem sklopila Ugovor o zakupu istih poslovnih prostorija na vrijeme od 9 godina pri čemu je ugovorena zakupnina u iznosu od 1.200.000,00 HRD što je kunska protuvrijednost 600,00 DEM,

- da je na prijedlog ovdje tuženika kao polagatelja kod tadašnjeg Općinskog suda u Zagrebu u spisu R1-246/95 otvoren sudski polog u korist protustranke ovdje tužiteljice Ž. O. no usprkos činjenice što je predlagač bio tuženik uplatu najamnine vršila je „Z. b.“ d.o.o. Z., a tužiteljica je svaki mjesec podizala iznose mjesečne zakupnine.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer je pravilno pravno stajalište nižestupanjskih sudova da tuženik nije pasivno legitimiran u ovom predmetu.

Na pravni odnos stranka primjenjuju se odredbe Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama („Narodne novine“ broj 52/71 – dalje: ZPZP) koji je važio u vrijeme sklapanja ugovora. Odredbom čl. 8. ZPZP propisano je da se zakup poslovnih prostorija zasniva sporazumom zakupodavca i zakupca koji se sklapa u pisanom obliku (čl. 22.) u kojem treba naznačiti ugovorne strane, poslovne prostorije i zgradu u kojoj se nalaze, poslovnu djelatnost koju će zakupac obavljati u poslovnim prostorijama, odredbu o vremenu na koje se sklapa, ugovorene iznose zakupnine te mjesto i datum zaključenja ugovora i potpise ugovornih strana.

Tužiteljica je sa trgovačkim društvom „Z. b.“ d.o.o. Z. 30. ožujka 1994. sklopila ugovor o zakupu poslovnih prostorija koji je sklopljen posve u skladu sa odredbama Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama te je sa sudskog pologa podizala iznose zakupnine ćivalo to trgovačko društvo. Iako utvrđene spomenutim ugovorom koje je na sudski polog upla

u tom ugovoru nije navedeno da se raniji ugovor koji je tužiteljica sklopila sa tuženikom 1992. stavlja izvan snage ovaj sud se slaže sa pravnim stajalištem stranaka da je temeljem ugovora iz 1994. u zakupu spornog poslovnog prostora bilo društvo „Z. b.“ d.o.o. Z. a ne tuženik te da je očito da su stranke sporazumno raskinule ugovor koji su sklopile 1992. To proizlazi i iz činjenice da između stranaka nikada nije sklopljen niti jedan aneks osnovnog ugovora iz 1992. propisan toč. III. ugovor glede visine zakupnine što ukazuje da do povišenja zakupnine nije došlo suglasnom voljom stranaka, to je očito da je došlo do sporazumnog raskida spornog ugovora nakon čega je tužiteljica 1994. sklopila ugovor sa „Z. b.“ d.o.o. Z..

Pravilno je pravno stajalište drugostupanjskog suda da iz provedenog postupka ne proizlazi kako je ugovor sklopljen između tužiteljice i trgovačkog društva „Z. b.“ d.o.o. Z. prividni ugovor koji propisuje odredba čl. 66. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) zbog čega isti ne bi imao učinka među strankama. Ugovor iz 1994. sklopljen je suglasnom voljom obiju stranka da se sklopi ugovor upravo takvog sadržaja, a što proizlazi i iz činjenice da je trgovačko društvo „Z. b.“ d.o.o. Z. izvršavalo svoju obvezu plaćanja ugovorene zakupnine doduše na sudski polog no tužiteljica je uplaćene iznose uredno podizala, te i ta činjenica upućuje da su stranke sporazumno raskinule raniji ugovor o zakupu poslovnih prostora (čl. 68. ZOO) te da je tužiteljica 1994. sklopila valjani ugovor sa trgovačkim društvom „Z. b.“ d.o.o. Z. te da se ne radi o prividnom ugovoru.

Pritom se na revizijske navode ističe da nije od značaja činjenica što na ugovoru nema štambilja trgovačkog društva jer je ugovor potpisao tuženik kao osnivač trgovačkog društva i kao takav ovlašten na zastupanje tog društva. Budući da tužbeni zahtjev obuhvaća razdoblje od 1. siječnja 1995. do 28. veljače 2001. dakle razdoblje u kojem je važio ugovor o zakupu od 30. travnja 1994., a ne ugovor iz 1992. to tuženik nije pasivno legitimiran za isplatu utuženog iznosa tužiteljici kako su to pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi.

U Zakonu o poslovnim zgradama i prostorijama predviđena je mogućnost (čl. 25.) da je o istim poslovnim prostorijama sklopljeno više ugovora o zakupu od kojih ni jedan nije ništav već u tom slučaju dolazi do kolizije prava raznih ugovornih stranaka. Međutim, sve i u slučaju da do raskida ugovora iz 1992. nije došlo sporazumom stranaka te da isti i dalje egzistira tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan. To iz razloga što tužiteljica u ovom predmetu traži da se sudskim putem utvrdi visina zakupnine koju mogućnost ne predviđa Zakon o poslovnim zgradama i prostorijama te bi stoga tužiteljica kao zakupodavac, u slučaju da nije došlo do sporazumnog utvrđenja visine zakupnine mogla otkazati ugovor o zakupu, a ne može sudskim putem tražiti utvrđivanje visine zakupnine.

Iz iznesenih razloga se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Kako ne postoje ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti a ni razlozi navedeni u reviziji to je ovaj sud primjenom odredbe čl. 393. ZPP odbio reviziju kao neosnovanu.

U Zagrebu, 13. siječnja 2010.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.