Rev-499/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 499/1996-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Veseljka Šeparovića, Tome Gložinića i Vjere Delić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz V., koga zastupa punomoćnik J. Š., odvjetnik iz V., protiv tuženika "INA" - Industrija nafte s.p.o. Zagreb, Trgovina Zagreb, PJ naftni derivati Varaždin, koga zastupa punomoćnik G. G., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 3. ožujka 1994. broj Gž-254/94 kojim je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu od 4. listopada 1993. broj P-425/92, u sjednici održanoj dana 29. kolovoza 1996.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se poništi odluka tuženika od 4. veljače 1992. i 19. svibnja 1992. kojima je proglašen odgovornim zbog teže povrede radne obveze iz čl. 5. st. 1. toč. 1., 6., 10., 70. i 93. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika tuženika radi toga što nije izvrišio pravilan izmjer rezervoara preuzimajući disel gorivo D-2 u jutarnjoj smjeni neposredno prije stavljanja goriva niti je ustanovio da li će sva dopremljena količina stati u rezervoar radi čega je došlo do iscurenja goriva u količini od 2.564 l, te mu je izrečena i potvrđena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa (stavak I izreke prvostupanjske presude).

U stavku II izreke prvostupanjske presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio da ga tuženik vrati na rad na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa, i naknadi osobni dohodak za period od svibnja 1992. do ožujka 1993. uz zakonsku zateznu kamatu od dospjeća svakog pojedinog iznosa do isplate u roku od 8 dana.

U stavku III izreke prvostupanjske presude poništena je odluka tuženika od 14. veljače 1992. potvrđena odlukom od 19. svibnja 1992. u dijelu kojim je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku štetu u iznosu od 82.048 HRD.

U stavku IV izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio presudu suda prvog stupnja u st. I i II izreke, a usvojio je žalbu tuženika i u st. III izreke presudu suda prvog stupnja preinačio onamo da je tužitelja odbio s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se poništi odluka tuženika od 14.2.1992. i 19.5.1992. kojom je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku štetu u iznosu od 82.048 HRD. U odluci o parničnom trošku presuda suda prvog stupnja je potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavio je reviziju tužitelj zbog bitne povrede

odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prigovara da je izreka presude suda prvog stupnja nerazumljiva pa da je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP. Prigovara da je sud drugog stupnja učinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer nije sankcionirao takvu povredu učinjenu pred sudom prvog stupnja na koju je u žalbi ukazano, a odnosi se na "ignoriranje višekratnog dokaznog prijedloga tužitelja da se provede financijsko vještačenje završnog računa radi dokazivanja tvrdnje tužitelja da se ne radi o količini goriva od 2.564 l". Prigovara da u normalnim uvjetima rada kontrolu visine praznog prostora u rezervoaru vrši uz asistenciju skladištara ili pomoćnika skladištara koji u ovom slučaju nije bio prisutan; da je cijeli radni proces obavljao pod otežanim uvjetima (pod uzbunom) što smatra odlučnim okolnostima da je pogrešno očitao visinomjer. Predložio je da se revizija prihvati.

U odgovoru na reviziju tuženik predlaže da se revizija kao neosnovana odbije dok se Državni odvjetnik Republike Hrvatkske o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovna.

Prigovor postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92) nije osnovan jer je izreka presude jasna, razumljiva i može se ispitati.

Sud drugog stupnja nije učinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 370. ZPP (na koju revident opisno upućuje) jer sud prvog stupnja nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što nije usvojio prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja završnog računa tuženika. Naime, u završnom računu tuženik uopće nije niti iskazao predmetni gubitak goriva što ne znači da činjena, a opseg štete sudovi su utvrdili uvidom u pismenu dokumentaciju šteta nije u

tuženika. U odsutnosti bitne povrede odredaba parničnog postupka prigovor opsegu štete je prigovor činjenične prirode i stoga u ovoj fazi postupka irelevantan (arg. a cont. iz čl. 385.ZPP).

Kako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP proizlazi da je neosnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije osnovan niti prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Konačnom odlukom tuženika, poništenje koje tužitelj traži u ovom postupku, tužitelj je proglašen odgovornim zbog toga što dana 7.11.1991. nije izvršio pravilan izmjer rezervoara preuzimajući disel gorivo D-2 u jutarnjoj smjeni neposredno prije istakanja goriva niti ustanovio da li će sva dopremljena količina stati u rezervoar uslijed čega je došlo do iscurenja goriva u količini od 2.564 l, čime je učinio težu povredu radne obveze iz čl. 5. st. 1. toč. 1., 6., 10., 70. i 93 Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti pa mu je izrečena mjera prestanka radnog odnosa uz obavezu naknade štete u iznosu od 82.048 HRD.

U postupku je utvrđeno da osim krivog očitovanja količine goriva u rezervoaru, a time i krivog izračuna količine goriva koje još stane u rezervoar, tužitelj je neposredno prije istakanja goriva propustio izvršiti kontrolu izmjere, a posebno, udaljio se s mjesta rada za vrijeme pretakanja, a koja je povreda (čl. 5. toč. 93. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika) samostalan osnov za izricanje najteže disciplinske mjere ukoliko su ispunjene okolnosti iz čl. 9. Pravilnika tuženika, koje su u konkretnom slučaju ispunjene.

Tužitelj u tužbi ne poriče svoje propuste u izvršavanju radnih zadataka koje mu se stavljaju na teret ali upućuje na "nenormalne okolnosti" u kojima je kritičnog dana obavljao posao (zračne uzbune).

Međutim, s osnovom su sudovi otklonili relevantnost ovih okolnosti kada je u pitanju obveza tužitelja kao radnika da poslove radnog mjesta na kojem je radio (manipulant) obavlja sukladno normativnim aktima tuženika kako tužitelj nije postupio, a što je i rezultiralo ne samo štetom (curenje goriva) već i posebnom opasnošću za ljude i imovinu.

Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnih odnosa ("Narodne novine", broj 34/91) i čl. 61. st. 1. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika "INA" - Trgovina radnik je dužan naknaditi štetu organizaciji ako je štetu na radu odnosno u vezi s radom učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

Ovaj sud prihvaća ocjenu suda drugog stupnja da tužitelj u izvršavanju radnih zadataka u konkretnim okolnostima nije upotrebio pažnju prosječno pažljivog i savjesnog djelatnika, dakle, postupao je krajnje nepažljivo jer je konkretna šteta uistinu rezultat kumulacije više propusta tužitelja koji su svi rezultat nepridržavanja propisanog načina rada. Pridržavanje propisanog načina rada u ovom je slučaju važno posebno s obzirom na opasnost i štetu koja može rezultirati suprotnim postupanjem a do koje je u konkretnom slučaju i došlo.

Stoga ovaj sud ocjenjuje da je presuda suda drugog stupnja utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava pa je stoga a na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tužitelja kao neosnovana odbijena.

U Zagrebu, 29. kolovoza 1996.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.