Revr-1531/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1531/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. B. I. iz P., zastupane po punomoćnici L. Š., odvjetnici u P., protiv prvotuženika G. I. N. d.o.o. P., i drugotuženika G. I. d.o.o. P., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, utvrđenja ništetnosti odluke i isplate plaće, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-380/12-2 od 12. ožujka 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-849/10-14 od 16. prosinca 2010., u sjednici održanoj 9. ožujka 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija prvotuženika G. I. N. d.o.o. P. u dijelu u kojem se pobija presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-380/12-2 od 12. ožujka 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-849/10-14 od 16. prosinca 2010., u odnosu na prvotuženika kao pod točkom I/I., I/II., I/IV. i I/V. izreke.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija prvotuženika G. I. N. d.o.o. P. u dijelu u kojem se pobija presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-380/12-2 od 12. ožujka 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-849/10-14 od 16. prosinca 2010., u odnosu na prvotuženika kao pod točkom I/III. izreke.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je otkaz ugovora o radu tužiteljici S. B. I. nedopušten te se poništava odluka prvotuženika G. I. N. d.o.o. P. od 01.03.2010. kojim se otkazuje ugovor o radu tužitelju s ponudom sklapanja izmijenjenog ugovora o radu broj ....

II. Utvrđuje se da je i dalje na snazi ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme broj ... od 01.11.2006. i ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 29. 10. 2009. sklopljen između tužitelja S. B. I. i drugotuženika G. I. d.o.o. P., a preuzet po prvotuženiku G. I. N. d.o.o. P. odlukom broj 6-1/1-2010 od 01.03.2010.

III. Utvrđuje se da je ništavna odluka prvotuženika G. I. N. d.o.o. P. broj 6-1/2-2010 od 01.03.2010. kojom se otkazuje kolektivni ugovor drugotuženika G. I. d.o.o. P. čija se primjena kod prvotuženika G. I. N. d.o.o. temeljila na odredbi čl. 133. st. 12. Zakona o radu.

IV. Nalaže se tuženicima G. I. N. d.o.o. P. i G. I. d.o.o. P. da solidarno isplate tužitelju iznos od 3.232,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11.03.2010. do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, sve u roku od 8 dana.

V. Nalaže se prvotuženiku G. I. N. d.o.o. P. da tužiteljici na ime neosnovano umanjene plaće za ožujak i travanj 2010. isplati bruto iznos plaće zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 6.464,26 kn od 11.04.2010. do isplate,

- na iznos od 6.464,06 kn od 11.05.2010. do isplate,

a koja kamata teče po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za petpostotnih poena, sve u roku od 8 dana.“

II. Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno naknade trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 2.460,00 kuna, u roku od 8 dana.“

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba prvotuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio prvotuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu odbijanjem tužbenih zahtjeva odnosno odbacivanjem dijela tužbe.

Tužiteljica nije podnijela odgovor na reviziju.

Revizija prvotuženika nije osnovana u dijelu u kojem se pobija drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđena presuda suda prvog stupnja u odnosu na prvotuženika pod točkom I/I., I/II., I/IV. i I/V. izreke.

Revizija prvotuženika nije dopuštena u dijelu kojim se pobija presuda suda drugog stupnja u dijelu kojim je potvrđena presuda suda prvog stupnja u odnosu na prvotuženika pod stavkom I/III. izreke.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ovog Zakona.

U konkretnom slučaju predmet spora tužbenog zahtjeva istaknutog pod točkom I/III. izreke prvostupanjske jest utvrđenje ništetnosti odluke prvotuženika kojom se otkazuje Kolektivni ugovor drugotuženika. Dakle, u konkretnom slučaju ne radi se o sporu kojeg je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, već o zahtjevu tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odluke, tj. o sporu u kojem se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu. Zbog toga se kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora primjenjuje odredba čl. 40. ZPP.

Odredbom čl. 40. st. 2. ZPP propisano je, da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Vrijednost predmeta spora u ovom postupku naznačena je u iznosu od 11.000,00 kuna.

S obzirom da vrijednost predmeta spora pobijane presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na prvotuženika u dijelu pod stavkom I/III. izreke prvostupanjske presude, kojim je tužiteljica zahtijevala utvrđenje ništetnosti odluke prvotuženika kojom je otkazao Kolektivni ugovor drugotuženika, ne prelazi propisani iznos od 200.000,00 kuna to revizija prvotuženika podnesena protiv drugostupanjske presude u tom dijelu nije dopuštena. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a ZPP ispitana u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na prvotuženika pod stavkom I/I., I/II., I/IV. i I/V. izreke, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nadalje, tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju upućuje revident. U pobijanoj drugostupanjskoj presudi, kao i u prvostupanjskoj presudi navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u međusobnom proturječju, a ne postoji niti proturječje između onog što se u razlozima pobijane drugostupanjske presude i prvostupanjske presude navodi o sadržaju zapisnika i iskazima danim u postupku te samih zapisnika.

Prvotuženik pretežitim dijelom svojih navoda iznesenih u reviziji ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a takve, činjenične navode ovaj revizijski sud nije ispitivao. To stoga što reviziju u smislu odredbe čl. 385. ZPP nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji ukazuje prvotuženik. Pogrešna primjena materijalnog prava u smislu odredbe čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenim otkaz ugovora o radu s ponudom sklapanja izmijenjenog ugovora o radu donesen po prvotuženiku te da se prvotuženiku i drugotuženiku naloži isplata bruto iznosa plaće zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 6.454,26 kn od 11. travnja 2010. do isplate, te na iznos od 6.464,06 kn od 11. svibnja 2010. do isplate.

U tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod drugotuženika G. I. d.o.o. temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu urednika te da je imala i zaključen ugovor o međusobnim pravima i obvezama od 29. listopada 2009. za obavljanje uredničkih poslova i po potrebi druge novinarske poslove u skladu s uputama i nalozima glavnog urednika,

- da je Uprava društva G. I. N. d.o.o. P. 1. ožujka 2010. donijela Odluku kojom utvrđuje da se ugovori o radu radnika G. I. d.o.o. navedeni u popisu te Odluke (tu se naravno nalazi i ugovor o radu tužiteljice) smatraju prenesenim u G. I. N. d.o.o. kao novom poslodavcu,

- da je tom Odlukom utvrđeno da se na radnike čiji su ugovori o radu preneseni nastavlja primjenjivati Kolektivni ugovor G. I. d.o.o. pozivom na odredbu čl. 133. st. 2. Zakona o radu,

- da je Uprava društva G. I. N. d.o.o. također dana 1. ožujka 2010. donijela daljnju odluku kojom se tužiteljici otkazuje ugovor o radu zbog gospodarskih razloga točnije potrebe smanjenja troškova poslovanja s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za isto radno mjesto s izmjenom koja se odnosi na visinu plaće tužiteljice koja je novim ugovorom smanjena,

- da je tužiteljica protiv navedenih odluka tuženika podnijela pravovremeno zahtjev za zaštitu prava na koji zahtjev tuženici nisu odgovorili pa je tužiteljica pravodobno zatražila sudsku zaštitu povrijeđenih prava iz radnog odnosa,

- da je Uprava društva G. I. N. d.o.o. 1. ožujka 2010. također donijela Odluku kojom se otkazuje postojeći Kolektivni ugovor G. I. d.o.o. P., a čija se primjena temeljila na odredbi čl. 133. st. 12. Zakona o radu,

- između stranaka nije sporna visina tužbenog zahtjeva odnosno razlike utužene plaće,

- između stranaka nije sporno da kod drugotuženika G. I. d.o.o. nije bilo utemeljeno radničko vijeće međutim funkciju sindikalnog povjerenika za novinare kod G. I. d.o.o. nesporno je obnašao B. Ž., a D. K. bio je sindikalni povjerenik grafičke i nakladničke djelatnosti kod istog tuženika,

- da je tuženik G. I. N. d.o.o. P. bio registriran kao pravni subjekt ali do 1. ožujka 2010. nije poslovao osim povremeno s ciljem održavanja pravnog subjektiviteta,

- da su tuženiku G. I. N. d.o.o. P. u času preuzimanja radnika drugotuženika bile poznate sve financijske obveze iz ugovora o radu koje su odlučili preuzeti kao i cjelokupna financijska situacija poduzeća G. I. d.o.o. na čije su se preuzimanje odlučili.

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava - odredbi Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 – dalje: ZR) i odredbi Kolektivnog ugovora drugotuženika, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, zaključili da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Prema odredbi čl. 133. st.

1. ZR ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, na novog se poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji radi u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani uz obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet rješenja. Prema st.

2. istog članka radnik čiji ugovor o radu je prenesen na način iz st.

1. ovog članka, zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu. Prema st. 3. čl. 133. ZR poslodavac na kojeg se prenose ugovori o radu na način propisan st.

1. ovog članka, preuzima s danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu. Prema st.

4. poslodavac koji na novog poslodavca prenosi poduzeće, dio poduzeće, obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti dužan je novog poslodavca potpuno i istinito pisano izvijestiti o pravima radnika čiji se ugovori o radu prenose. Prema st.

5. propust poslodavca da novog poslodavca pisano izvijesti o pravima radnika čiji se ugovori prenose ne utječe na ostvarivanje prava radnika čiji su ugovori o radu preneseni na novog poslodavca. Prema st.

6. poslodavac je dužan o prijenosu poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti na novog poslodavca pravodobno, prije dana prijenosa pisano obavijestiti radničko vijeće i sve radnike koji su prijenosom obuhvaćeni. Prema st.

12. istog članka, ako u poduzeću, dijelu poduzeća, u svezi s bavljenjem gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je prenesena sklopljen kolektivni ugovor, na radnike se do sklapanja novog kolektivnog ugovora, a najduže godinu dana, nastavlja primjenjivati kolektivni ugovor koji se na njih primjenjivao prije promjene poslodavca. Prema st.

13. istog članka, ako se poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti prenosi na novog poslodavca, novi poslodavac solidarno s poslodavcem koji prenosi poduzeće, dio poduzeća, obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti odgovara za obveze prema radnicima nastale do dana prenošenja poduzeća, dijela poduzeća, obavljanja gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti.

Tijekom postupka među strankama je bilo sporno je li poslodavac poštovao odredbe čl. 149. ZR, tj. je li prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu isti proveo savjetovanje s radničkim vijećem odnosno sindikalnim povjerenikom.

Prema odredbi čl. 149. st. 1. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja. Prema st. 2. istog članka u slučaju iz st. 1. ovog članka, poslodavac je radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje.

Prema st. 12. čl. 149. ZR odluka poslodavca donesena protivno odredbama ovog Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem je ništetna, dok je st. 3. istog članka propisano da se važnim odlukama iz st. 1. ovog članka između ostalog smatraju i odluke o otkazu.

Odredba čl. 152. st. 3. ZR propisuje da ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisana ovim Zakonom, osim prava iz čl. 163. st. 2. ovog Zakona na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca iz čl. 163. st. 1. ovog Zakona.

U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su utvrdili da kod ranijeg poslodavca nije bilo utemeljeno radničko vijeće, već je funkciju radničkog vijeća obavljao sindikalni povjerenik pa je poslodavac bio dužan sukladno odredbi čl. 152. st. 3. ZR provesti postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom. Naime, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju došlo do prenošenja ugovora o radu na novog poslodavca, to je na temelju odredbe čl. 133. st. 10. ZR sindikalni povjerenik nastavio s radom i kod novog poslodavca, a najduže do isteka mandata na koji je izabran.

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da okolnost da novi poslodavac nije obaviješten o djelovanju sindikalnog povjerenika ne utječe na ostvarivanje prava radnika čiji su ugovori preneseni (čl. 133. st. 4. i 5. ZR), budući je bivši poslodavac dužan obavijestiti novog poslodavca o pravima radnika čiji se ugovori o radu prenose, tako i o činjenici da kod bivšeg poslodavca postoji sindikalni povjerenik koji preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća.

Kako prvotuženik, kao novi poslodavac, nije izvršio savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom prije donošenja sporne odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju, to je isti postupio suprotno odredbi čl. 118. ZR i čl. 149. ZR. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je zbog navedenog razloga predmetna odluka o otkazu ugovora o radu ništetna (čl. 149. st. 12. ZR).

Nadalje, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tuženik nije dokazao niti postojanje opravdanog razloga za otkaz. Naime, sudovi su utvrdili da se prvotuženik u odluci o otkazu paušalno pozvao na gospodarski razlog otkaza, odnosno potrebe za smanjivanjem troškova poslovanja, bez da je točno obrazložio u čemu se sastoji to smanjenje troškova poslovanja, dakle u čemu se točno sastoje gospodarski razlozi.

Nadalje, prema prvotuženiku je nesporna činjenica da do 1. ožujka 2010., kada je preuzeo ugovor o radu tužiteljice, te kada je dao otkaz ugovora o radu, isti nije niti poslovao, te da je bio upoznat sa sadržajem svih ugovora o radu koje je preuzeo, kao i financijskom situacijom dijela drugotuženika kojeg je odlučio preuzeti.

S obzirom na naprijed navedeno, pravilno su sudovi ocijenili da je prvotuženik u trenutku preuzimanja ugovora o radu tužiteljice znao što preuzima, koje obveze preuzima zbog čega je pozivanje prvotuženika na gospodarske razloge i na potrebu smanjivanja troškova na dan početka poslovanja kao razloga za donošenje predmetne odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici neosnovano. Dakle, predmetni otkaz ugovora o radu tužiteljici nezakonit je i stoga što u konkretnom slučaju ne postoji razlog za otkaz u smislu odredbe čl. 107. st. 1. točka 1. ZR.

Prema odredbi čl. 133. st. 2. ZR propisano je da radnik čiji je ugovor prenesen na način opisan u st. 1. tog članka zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu. Stavkom 3. citiranog članka propisano je da poslodavac na kojeg se prenose ugovori o radu na način propisan u st. 1. preuzima s danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu. Kako su sudovi utvrdili da je otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora nezakonit, te je na snazi ugovor o radu na neodređeno vrijeme kao i Ugovor o međusobnim pravima i obavezama od 29. listopada 2009. koji je tužitelj imao sklopljen s drugotuženikom, te u skladu s tim ima tužitelj i pravo na isplatu plaće prema tom ugovoru, kao i na razliku plaće koju mu je tuženik isplaćivao u skladu s ponudom novog ugovora. Visina plaće je među strankama nesporna, te su sudovi pravilno prihvatili i dio tužbenog zahtjeva na isplatu bruto plaće i razlike neosnovanog umanjenja plaće u iznosima navedenim u presudama.

Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je revizija prvotuženika, na temelju čl. 393. ZPP, odbijena kao neosnovana.

Zagreb, 9. ožujka 2016.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.