Legislator Case Law & Legislation
I Kž-763/1991-3 AI generated

Criminal appeal dismissed; Supreme Court upholds conviction for dangerous driving due to alcohol and lack of license.

Case Number I Kž-763/1991-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the criminal appeal filed by defendant M. Z. against the first-instance conviction for dangerous driving. The defendant argued that the court failed to establish a causal link between his lack of a driver's license and the accident, despite admitting to driving without experience and with faulty brakes. The court rejected these claims, ruling that the primary cause of the accident was the defendant's alcohol intoxication, while the brake failure was merely a secondary circumstance not sufficient to overturn the conviction.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o krivičnom postupku; The second instance court must reject an appeal if the first instance judgment is not arbitrary, the facts are correctly established, and the sentence is not excessive, even if the defendant argues about causal links between specific vehicle defects and the accident.

Keywords

AI generated
dangerous driving alcohol intoxication criminal appeal causal link vehicle defects driver's license second instance court

Cited Legislation

AI generated
čl. 168. st. 2. KZH
Z., zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. KZH, u vezi čl.
čl. 164. st. 1. KZH
KZH, u vezi čl. 164. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Slavonskoj Požegi od 5.
čl. 42. toč. 2. i 43. st. 1. toč. 1. KZJ
KZH, primjenom čl. 42. toč. 2. i 43. st. 1. toč. 1. KZJ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.
čl. 98. ZKP
Optuženiku je uz kaznu izrečena i mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od dvije godine, na temelju čl. 98. ZKP naloženo mu je i da nadoknadi troškove krivičnog postupka iz čl.
čl. 95. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP
čl. 108. st. 2. ZKP
ZKP, a u iznosima kako je to precizirano u izreci, dok je na temelju čl. 108. st. 2. ZKP, ošt.
čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku
Zamjenik javnog tužitelja Hrvatske, izjašnjavajući se pismeno na temelju čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku, preuzetog na temelju čl.
čl. 376. st. l. toč. l. ZKP
Ni ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 376. st. l. toč. l. ZKP nisu uočeni nedostaci formalne prirode na
čl. 376. st. 1. toč. 2. ZKP
ZKP - koju povredu nominira - ali je prvostepena presuda povodom tog prigovora ispitana na temelju čl. 376. st. 1. toč. 2. ZKP, no nije uočeno da bi u bilo čemu bila ostvarena povreda krivičnog zakona, pa žalba ni u tom dijelu nije osnovana.
čl. 365. ZKP
Optuženik ne obrazlaže u čemu bi se očitovala povreda krivičnog zakona iz čl. 365. ZKP - koju povredu nominira - ali je prvostepena presuda povodom tog prigovora ispitana na temelju čl.
čl. 379. ZKP
U smislu čl. 379. ZKP ovaj drugostepeni sud je ispitao izrečenu mjeru sigurnosti optuženiku i našao da je i ta odluka u svemu pravilna i zakonita.
čl. 384. ZKP

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 763/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Pavišić dr. Berislava kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Čuljat Ilije, Drakulić Milene i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak Bosanac Zlate, kao zapisničara,u krivičnom predmetu protiv opt. M. Z., zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. KZH, u vezi čl. 164. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Slavonskoj Požegi od 5. travnja 1991. godine K-6/91, u sjednici održanoj 13. svibnja 1992. godine, saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Pulišelić Petra,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. M. Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom Okružnog suda u Slavonskoj Požegi (sada Požega) od 5. travnja 1991.godine K-6/91 oglašen je krivim opt. M. Z. zbog teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 2. KZH, u vezi s čl. 164. st. 1. KZH, te je na temelju čl. 168. st. 2. KZH, primjenom čl. 42. toč. 2. i 43. st. 1. toč. 1. KZJ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Optuženiku je uz kaznu izrečena i mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od dvije godine, na temelju čl. 98. ZKP naloženo mu je i da nadoknadi troškove krivičnog postupka iz čl. 95.st. 2. toč. 1. i 6. ZKP, a u iznosima kako je to precizirano u izreci, dok je na temelju čl. 108. st. 2. ZKP, ošt. B. R. upućena s imovinskopravnim zahtjevom na put parnice.

Protiv te presude podnio je žalbu opt. M. Z. putem branitelja odvj. D. Ž. iz P. zbog bitne povrede odredba

I Kž 763/1991-3

krivičnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik javnog tužitelja Hrvatske, izjašnjavajući se pismeno na temelju čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku, preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku, kao zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 53/91 - ZKP) predlaže da se žalba optuženika kao neosnovana odbije.

Žalba nije osnovana.

Neprihvatljiva je tvrdnja žalitelja da je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima, te da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

Nerazumljivost izreke žalitelj nalazi u tome što se izrekom utvrđuje da je automobil optuženika imao neispravne kočnice i da je optuženik bio bez vozačkog iskustva, ali se ne utvrđuje uzročna veza između neposjedovanja vozačke dozvole i neispravnost kočnica i nezgode.

Iako je ova tvrdnja žalitelja točna, jer se u izreci pobijane presude doista navodi da je optuženik upravljao automobilom bez vozačkog iskustva (protivno čl. 161. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama) i s neispravnim kočnicama (protivno čl. 192. st. 1. istog Zakona), a u izreci se ne navode pojedinosti činjenične naravi iz kojih bi slijedilo da je do nezgode došlo upravo zbog navedenih nepropisnosti u vožnji, izreka time ipak nije nerazumljiva. Uz istaknute nepropisnosti optuženikove vožnje utvrđeno je, naime, da je optuženik vozio pod utjecajem alkohola (protivno čl. 164. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama) čemu slijedi utvrđenje da je optuženik upravo zbog alkoholiziranosti automobilom naletio na biciklistu B. T., pa iz tako koncipirane izreke jasno slijedi da pobijana presuda uzrok nezgode vidi u alkoholiziranosti optuženika, a da se navodi glede drugih nepropisnosti u vožnji (vožnja protivna čl. 161. i 192. st.l. cit. Zakona) imaju karakteristike popratnih okolnosti nezgode, ali ne i njezina osnovnog i bitnog uzroka.

Takva koncepcija izreke, a koja doslovno slijedi činjenični opis optužnice, odgovara i obrazloženju, koje takodjer uzrok nezgode fokusira na optuženikovu nesposobnost za sigurnu vožnju zbog alkoholne opijenosti, o čemu ta presuda sadrži razloge na str. 3. alineja VI i VII i na str. 4. alineja I, III i V, koji su razlozi dovoljni, razumljivi i stoga prihvatljivi. Zato ne stoji ni tvrdnja žalitelja da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

Ni ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 376. st. l. toč. l. ZKP nisu uočeni nedostaci formalne prirode na

I Kž 763/1991-3

koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, pa bitnih postupovnih povreda - nema.

Ne stoji ni prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koji žalitelj nalazi u tome što bi prvostepenom presudom bila pogrešno utvrđena uzročna veza između inače nesporne neispravnosti kočnica i nezgode, navodom da se ta veza pobijanom presudom nije mogla utvrditi kada prometni vještak nije izračunao brzinu optuženikove vožnje.

Već je navedeno, i sada treba ponovno naglasiti, da pobijana presuda uzrok nezgode vidi u nesposobnosti optuženika za sigurnu vožnju izazvanu njegovom alkoholiziranošću, a ne u neispravnosti kočnica. Tehničkim pregledom vozila nakon nezgode utvrđeno je doduše da su kočnice na optuženikovom automobilu bile neispravne (samo su kočili prednji točkovi, ali smanjenom silom, a zadnji uopće nisu kočili), no sud na osnovu mišljenja prometnog vještaka ipak ne smatra sigurno utvrđenim da je optuženik znao za neispravnost kočnica slijedom čega (iako smatra ipak vjerojatnim da je za to znao) ne uvodi u uzročno posljedični lanac i tu objektivnu neispravnost vozila, već ju samo ističe kao prateću okolnost nezgode. Slijedom toga i ne obrazlaže utjecaj neispravnih kočnica na nezgodu, pa žalitelj sasvim promašeno prigovara činjeničnom stanju u ovom pogledu, jer uzročna veza između vožnje protivne čl. 161. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama i nezgode nije ni utvrđena.

Optuženik ne obrazlaže u čemu bi se očitovala povreda krivičnog zakona iz čl. 365. ZKP - koju povredu nominira - ali je prvostepena presuda povodom tog prigovora ispitana na temelju čl. 376. st. 1. toč. 2. ZKP, no nije uočeno da bi u bilo čemu bila ostvarena povreda krivičnog zakona, pa žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

Konačno, nije osnovana ni žalba zbog odluke o kazni, jer kazna na koju je optuženik osuđen nije prestroga.

Suprotno tvrdnji žalitelja da prvostepeni sud nije dovoljno cijenio sve olakšavajuće okolnosti, u pobijanoj su presudi te okolnosti (neosudivanost, korektno držanje pred sudom, svijest o vlastitoj pogrešci, mladost) u potpunosti došle do izražaja kada je optuženiku primjenom propisa o ublažavanju kazne izrečena kazna zatvora koja tek za šest mjeseci prelazi najmanju mjeru kazne koja se po zakonu može izreći za djelo zbog kojeg je on oglašen krivim, a to i usprkos činjenice što je optuženik vozio s visokim stupnjem alkohola u krvi (svakako preko 2,53 g/kg), a još i bez vozačke dozvole, što je svakako značajna otežavajuća okolnost.

U smislu čl. 379. ZKP ovaj drugostepeni sud je ispitao izrečenu mjeru sigurnosti optuženiku i našao da je i ta odluka u svemu pravilna i zakonita.

Kako prema tome ne stoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostepenu presudu,niti povrede zakona na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti , njegovu je žalbu

I Kž 763/1991-3

valjalo na temelju čl.384. ZKP kao neosnovanu odbiti i tu presudu potvrditi .

U Zagrebu, 13. svibnja 1992.godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak Bosanac Zlata, v. r.

Pavišić dr Berislav, v. r.