I Kž-306/2005-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 306/05-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Lidije Grubić Radaković kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog S. G. zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zlataru od 16. ožujka 2005. godine broj Kv-55/04 (K-3/03), u sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2005. godine,

r i j e š i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba osuđenog S. G..

Obrazloženje

Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je kao neosnovan zahtjev osuđenog S. G. za obnovu kaznenog postupka završenog pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zlataru od 11. ožujka 2003. godine broj K-3/03 preinačenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. kolovoza 2003. godine broj I Kž-530/03.

Protiv ovog rješenja žalbu je podnio osuđeni S. G. osobno, i po branitelju, odvjetniku M. R., s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vati na ponovni postupak, ili da se preinači na način da se dopusti obnova postupka.

Spis je, u skladu s odredbom članka 399. u vezi s člankom 373. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba osuđenika nije osnovana.

Osuđenik u žalbi ponavlja navode iz zahtjeva za obnovu kaznenog postupka, pokušavajući osporiti zaključak prvostupanjskog suda da činjenice i dokazi izneseni u zahtjevu nisu prikladni da prouzroče oslobađanje osuđenika ili njegovu osudu po blažem zakonu, jer se u suštini radi o navodima obrane koju je optuženik iznio tijekom glavne

I Kž 306/05-3

rasprave i u žalbenom postupku, a koji navodi su od strane sudova prvog i drugog stupnja ocijenjeni kao neuvjerljivi i neistiniti.

Takav zaključak suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, činjenične tvrdnje koje osuđenik iznosi u zahtjevu za obnovu predstavljaju modifikaciju njegove obrane koju je on iznio tijekom prvostupanjskog postupka, a u kojoj obrani je tvrdio ne samo da je droga koja je pronađena u izrađenom skrovištu u njegovom kamionu prilikom ulaska u Republiku Hrvatsku tamo stavljena bez njegovog znanja, nego da nikad nije primijetio niti je znao za takovo trajno spremište. Sada, pak, u zahtjevu tvrdi da je za to sklonište znao ali da ga je ugradio S. M. i da je mislio da se u tom skrovištu nalaze cijevi za pištolje, koje je na nagovor S. M., pristao donijeti iz inozemstva u Republiku Hrvatsku. Pritom kao nove dokaze nudi svjedoke njihovog razgovora o prijevozu cijevi i financiranja njegove obrane. Međutim, već takvi navodi i dokazi sadržani u osuđenikovom zahtjevu za obnovu s obzirom na njihov sadržaj i dokaznu snagu ne mogu predstavljati nove činjenice i nove dokaze, kada predstavljaju (samo) prilagođavanje obrane osuđenika u odnosu na onu koja je već dana i ocijenjena u pravomoćno donošenom postupku. Stoga oni i ne mogu dovesti u sumnju pravilnost činjeničnog stanja, odnosno vjerodostojnost dokaza izvedenih u tom postupku, uključujući i obrane osuđenika.

Konačno, procjena nalaza i mišljenja Centra za kriminalistička vještačenja donesenog na temelju vještačenja bioloških tragova na paketima droge koju osuđenik nudi u zahtjevu proizlazi iz njegovog pogrešnog tumačenja zaključaka vještaka da se DNA profil dobiven analizom osuđenikovog uzorka krvi ne podudara s neriješenim spornim tragovima, jer se ne radi o neriješenim spornim tragovima pronađenima na paketima droge (na kojima, kako to jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja, nije dokazana prisutnost humane DNA), već o nepodudaranju njegovih tragova s neriješenim tragovima izuzetima u drugim predmetima u kojima su ranije bila obavljena vještačenja u istoj ustanovi.

Slijedom iznesenog, žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost pobijanog rješenja.

Stoga je, budući da je sud drugog stupnja, ispitujući i po službenoj dužnosti pobijano rješenje u skladu s odredbom članka 398. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku, našao da je za donošenje tog rješenja prvostupanjski sud bio stvarno nadležan, da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da na štetu osuđenika nije povrijeđen kazneni zakon te da ne postoji niti povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku, valjalo je na temelju članka 398. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku odbiti žalbu osuđenog S. G., kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 14. prosinca 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.