I Kž-964/2006-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 964/06-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, te Žarka Dundovića i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. i dr. KZ-a, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 02. svibnja 2006. broj K-53/99-200, u sjednici održanoj dana 25. veljače 2009., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragu Marincela,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na opt. V. J., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ-a, opisanog u toč. 1. izreke pobijane presude, opt. Z. M., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ-a, opisanog u toč. 2. i toč. 3. i opt. D. K., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ-a u vezi s čl. 37. st. 1. KZ-a, opisanog u toč. 3., te se predmet u tom ukinutom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. U povodu žalbe državnog odvjetnika, po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda i izriče:

protiv, opt. D. K., opt. S. B. i opt. Z. S., (osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi), na temelju čl. 353. t. 6. ZKP-a

OPTUŽBA SE ODBIJA

da bi:

opt. D. K. i opt. S. B.

„tijekom rujna 1997. godine u O. i D. M., opt. D. K. od opt. S. B. kao otpremnika u trgovačkog društvu „C. – Z.“ d.o.o. PJ D. M., ovlaštenog da u ime navedenog špediterskog društva podnosi zahtjeve C. O. za davanje odobrenja za prijevoz roba namijenjenih provozu, izvozu i uvozu, te za praćenje robe kroz područja pod privremenom upravom UNATES-a, zatražio da molbe upućene pročelniku C. O. za davanje odobrenja za provoz 52 000

I Kž 964/06-6

kilograma cigareta s graničnog prijelaza B. na granični prijelaz I. ovjeri pečatom navedenog trgovačkog društva, te da organizira pratnju kamiona koji su prevozili spomenute cigarete sve do graničnog prijelaza I. – N. za koji su obojica znali da se na njemu ne provodi carinska kontrola cigareta i za to mu obećao da će mu dati novac, a potom opt. S. B., pristavši na ponudu opt. K., navedenim pečatom ovjerio spomenute molde i po dobivanju odobrenja za provoz pratio navedene pošiljke cigareta do njihova prijelaza u SR Jugoslaviju na graničnom prijelazu I. – N., nakon čega je opt. D. K. za obavljene ovjere i pratnju predao mu svotu od 1.500,00 DEM koju je opt. S. B. preuzeo i zadržao za sebe,

pa da bi time počinili, opt. D. K. kazneno djelo protiv službene dužnosti, davanje mita, opisano i kažnjivo po čl. 348. st. 1. KZ-a, a opt. S. B. kazneno djelo primanja mita iz čl. 347. st. 1. KZ-a,

opt. Z. S.

dana 16., 17. i 18. rujna 1997. godine, u O., kao carinik u Carinskoj ispostavi luka D. C. O., svjestan da postupa suprotno odluci Vlade Republike Hrvatske o posebnim mjerama carinskog nadzora pri uvozu, izvozu ili provozu određenih roba kojom je određeno da se sirova kama može na području C. O. uvoziti, izvoziti ili provoziti isključivo preko cestovnih graničnih prijelaza D. M., L. i Ž. i znajući da se na cestovnom pravcu I. – N. ne provodi carinska kontrola kave, prije no što je pratio pošiljke sirove kave opisane pod točkom 3. ove optužnice, od O. do cestovnog pravca I. – N., od predstavnika otpremničke tvrtke „T.“ d.d. S., za usluge pratnje terete primio u tri navrata ukupno 600,00 kn,

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, primanja mita iz čl. 347. st. 1. KZ-a.

III. Na temelju čl. 123. st. 1. ZKP troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. t. 1.-5. ZKP-a, te nužni izdaci opt. D. K., opt. S. B. i opt. Z. S. i nužni izdaci i nagrade njihovih branitelja u odnosu na odbijajući dio presude padaju na teret proračunskih sredstava.

IV. Uslijed odluke pod II., žalba državnog odvjetnika u odnosu na opt. D. K., zbog kaznenog djela davanja mita iz čl. 348. st. 1. KZ-a, opisano u toč. 4. izreke pobijane presude, opt. S. B., zbog kaznenog djela primanja mita iz čl. 347. st. 1. KZ-a, opisanog u toč. 4., i opt. Z. S., zbog kaznenog djela primanja mita iz čl. 348. st. 1. KZ-a, opisanog u toč. 5. izreke, postala je bespredmetna.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Osijeku na temelju čl. 354. t. 3. oslobodio je optužbe opt. V. J. zbog jednog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ-a, opt. Z. M. također zbog jednog kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ-a, opt. D. K. zbog jednog kaznenog djela protiv službene dužnosti, poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ-a u vezi čl. 37. st. 1. KZ-a i jednog kaznenog djela protiv službene dužnosti, davanja mita iz čl. 348. st. 1. KZ-a, te opt. S. B. i opt. Z. S. svakog zbog jednog kaznenog djela protiv službene dužnosti, primanja mita iz čl. 347. st. 1. KZ-a, te je odlučeno na temelju čl. 123. st. 1. ZKP-a u vezi čl. 119. st. 2. ZKP-a da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

I Kž 964/06-6

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovore na žalbu su podnijeli opt. D. K. putem svoga branitelja N. R., odvjetnika iz O. i opt. V. J. osobno, u kojima predlažu da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Spis je sukladno odredbi čl. 373. st. 1. ZKP-a dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u svom pismenom mišljenju od 13. prosinca 2006. broj KŽ-DO-2121/06 predložilo da se žalba državnog odvjetnika prihvati, pobijana presuda ukine te predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje.

Kod ovog prijedloga ostao je Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drago Marincel koji je nazočio sjednici vijeća.

Kako je branitelj opt. D. K., N. R., odvjetnik iz O., na temelju čl. 374. st. 1. ZKP-a zahtijevao u odgovoru na žalbu da ga se izvijesti o sjednici vijeća, tako je i učinjeno. Međutim, iako uredno izvješten branitelj na sjednicu nije pristupio, kao i opt. D. K. koji je o sjednici izvješten na adresi ... O., pa je sjednica na temelju odredbe čl. 374. st. 4. ZKP-a održana u njihovoj odsutnosti.

Žalba je djelomično osnovana.

Državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. t. 11. ZKP-a ističući da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su dijelom razlozi potpuno nejasni, a dijelom su u znatnoj mjeri proturječni između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.

Međutim, protivno navedenim žalbenim navodima Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio navedene postupovne povrede odredaba kaznenog postupka.

Naime, sud prvog stupnja je o svim odlučnim činjenicama iznio razloge koji nisu nejasni, pogotovo ne potpuno i ne postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.

Nije potpuno nejasan zaključak suda prvog stupnja da su pošiljke cigareta ulazile upotrebom dvostruke dokumentacije, jer je sud prvog stupnja to ispravno zaključio na temelju očito fiktivnog ugovora o kupnji cigareta zaključeni između F. d. N. i O. t. „G.“ (list 314) te dokumentacije tvrtke „ B.P. C.“ iz N. kojom se traži provoz tih istih cigareta kroz Republiku Hrvatsku u SRJ.

Ispravno sud prvog stupnja zaključuje da su sporne pošiljke cigareta iz SRJ izašle na način da je prikazano da su cigarete prodane tvrtki „G.“ iz O., a carinskoj službi Republike Hrvatske je predočena dokumentacija kojom tvrtka „B.P. C.“ iz N. traži provoz kroz Hrvatsku nazad u SRJ.

I Kž 964/06-6

Prema tome, navedeni zaključak suda prvog stupnja nije potpuno nejasan, već posve razumljiv i utemeljen na konkretnoj dokumentaciji.

Sud prvog stupnja je iznio razloge zbog čega ne nalazi dokazanim da je opt. D. K. poticao opt. Z. M. na zlouporabu položaja (str. 31., 5. pasus i str. 32., 4. pasus) tako da nije osnovan žalbeni navod da u odnosu na oslobađajući dio presude u toč. 2. i toč. 3. koji se odnosi na opt, D. K. uopće nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Nadalje, ne postoji znatna proturječnost između onog što je u svom iskazu rekao svjedok P. B. i onoga što o tom iskazu u razlozima navodi sud prvog stupnja. Naime, svjedok P. B. je doista između ostalog rekao (list 587.) i to da mu pročelnik i njegov pomoćnik ne narediti da počini nešto što je suprotno propisima.

Prema tome, nije točno da svjedok navedenu rečenicu nije izgovorio i da je rekao nešto posve drugo od onoga što navodi sud u obrazloženju.

U biti, i ovaj prigovor o tome što je iz iskaza svjedoka P. B. zaključio sud prvog stupnja, kao i prigovori državnog odvjetnika u pogledu zaključka suda o postojanju dvostruke dokumentacije za cigarete, te da izostaju razlozi o tome zašto je donijeta oslobađajuća presuda za opt. D. K., su zapravo činjeničnog karaktera jer se njima želi dovesti u sumnju ispravnost zaključaka suda prvog stupnja. Stoga će se o ovim prigovorima više reći u daljnjem dijelu obrazloženja ove odluke u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. t. 11. ZKP-a, niti bilo koju drugu iz čl. 379. st. 1. t. 1. ZKP-a na koje pazi po službenoj dužnosti, tako da je žalba državnog odvjetnika u ovom dijelu neosnovana.

Osnovano se, međutim, državni odvjetnik žali zbog pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja, jer se bar za sada, zaključci suda prvog stupnja ukazuju pogrešnim.

Naime, sud prvog stupnja sve optuženike oslobađa od optužbe nalazeći da oni nisu počinili kaznena djela za koja se optužnicom terete. Prije iznošenja konkretnih razloga zbog čega svakog od optuženika oslobađa optužbe sud u obrazloženju presude iznosi širi kontekst zbivanja u području P., i to od potpisivanja Erdutskog sporazuma od 15. prosinca 1995., sve do potpune integracije tog područja u pravi poredak Republike Hrvatske, koja je ostvarena 15. siječnja 1998. Ukazujući da je cijelo to područje rezolucijom Vijeća sigurnosti bilo pod privremenom upravom UNTAES-a, sud prvog stupnja ističe da je i za poslove Carine na tom području je bila nadležna Prijelazna carinska uprava na čijem čelu je bio prijelazni upravitelj A. J.B.L..

Iz navedenog sud prvog stupnja zaključuje da je Odluka Vlade Republike Hrvatske o posebnim mjerama carinskog nadzora pri uvozu, izvozu ili prijevozu visokotarifnih roba („Narodne novine“ 12/96, 18/96 i 34/97, list 404) kojom su kao granični prijelazi određeni isključivo Donji Miholjac, Lipovac i Županja, zapravo bez praktičnog značenja.

U kojoj je mjeri bio ograničen suverenitet Republike Hrvatske u području carinskih poslova sud prvog stupnja ukazuje na korespodenciju između opt. Z. M. kao pročelnika C. O. i prijelaznog upravitelja L.. Iz nje je vidljivo, a isto proizlazi i iz iskaza svjedoka P. B., kao i

I Kž 964/06-6

dokumentacije (kontrolnika), da je i pored Odluke Vlade preko Carinske ispostave u Iloku za cijelo vrijeme, dakle i u inkriminiranom periodu, vršen uvoz i izvoz visokotarifne robe.

Na temelju svega sud zaključuje da sve do završetka mandata UNTAESA-a, 15. siječnja 1998. citirana Odluka Vlade RH nije imala praktičnog učinka.

Međutim, opravdano državni odvjetnik u žalbi ukazuje da je smisao prijelazne uprave bio da se područje Podunavlja mirnom integracijom uključi u pravni poredak Republike Hrvatske, a što se tiče liberalnijeg režima protoka roba iz SRJ, on se odnosi samo za one robe koje služe podmirivanju potreba stanovništva na tom području, s obzirom na činjenicu da je okupirani dio S. i B. bio u većoj mjeri prometno i na druge načine integriranu sa SRJ. Zbog toga da ne dođe do iznenadnog prekida prometnih i gospodarskih veza sa SRJ, nije odmah uspostavljen puni režim po hrvatskim propisima, ali su oni i na tom području važili.

Državni odvjetnik, prema tome, ističe da je neodrživ zaključak suda prvog stupnja da je Republika Hrvatska pristala da na ovim područjima vlada totalni kaos i da su snage UNTAES-a i hrvatski carinici mogli propuštati da svatko i bilo s kojom robom prelazi državnu granicu kada hoće i gdje hoće. Argumentirajući tu tvrdnju da nije promet roba bio potpuno slobodan, državni odvjetnik ukazuje da je upravo iz tog razloga, da se, naime, odrede točno određeni granični prijelazi, opt. Z. M. uputio dopis upravitelju L. dana 02. rujna 1997.

Naprijed navedenim žalbenim tvrdnjama državni odvjetnik je, prema tome, doveo u sumnju zaključak od kojeg polazi sud prvog stupnja o tome kako Odluka Vlade Republike Hrvatske kojom su određeni kao granični prijelazi samo D. M., L. i Ž. bez praktične vrijednosti, i da u konkretnom slučaju nije bilo zapreke da se cigarete i kava šalju i na graničnu ispostavu u I..

I Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je dvojben zaključak suda prvog stupnja da nije bilo zapreke da se sporna kava i cigarete upute na granične prijelaze u Iloku, kraj činjenice da je u postupku nedvojbeno utvrđeno da na prijelazu I. - N. na drugoj strani u SRJ nije uopće postojala carinska kontrola. Doista je neuvjerljivo da visokopozicionirani carinski službenici kao što su to opt. Z. M. i opt. V. J., ne bi bili upoznati sa tom činjenicom da na navedenom graničnom prijelazu s druge strane ne postoji carinski prijelaz, i da su za tu činjenicu mogli saznati tek nakon što je prijelazni upravitelj L. 26. rujna 1997. telefaxom izvijestio o tome šefa prijelaznih policijskih snaga I. B..

Prema tome, za sada ostaje nerazjašnjeno zbog čega se takva visokotarifna roba, kao što su to kava i cigarete, šalju na granični prijelaz u I., i to bez naznake konkretnog graničnog prijelaza (I. I, I. II ili I. III), iako postoji Odluka Vlade iz 1996. o tome kojim se cestovnim pravcima takva roba iz RH ima izvoziti.

Kada se ima u vidu da iz dopisa Ministarstva financija Republike Srbije, Uprave carina, od 07. lipnja 2004. proizlazi da sporna kava i cigarete nisu evidentirani u dokumentaciji C. N. S. kao uvezena roba, tada se nameće kao logičan zaključak da se sporna roba upućivala na navedene prijelaze upravo kako bi se izbjegla naplata carine i drugih pristojbi pri ulasku u SRJ.

I Kž 964/06-6

U tom smislu su indikativni iskazi svjedoka P. B. koji je naveo da od kada je on počeo raditi u lipnju 1997. zna da preko UNTAES područja nije bilo provoza visokotarifnih roba i da je prvi provoz bio upravo sporni provoz kave 31. srpnja 1997., te svjedoka M. B., carinika u ispostavi „L. D.“ O., koji je također naveo da se prvi puta u pogledu ove kave obavljao reeksportni posao vezana za SRJ.

Dakle, iako se radi o visokotarifnim robama, one se upućuju, iako se to prije nije prakticiralo, na granični prijelaz koji nije određen Odlukom Vlade kao prijelaz kojim se takva roba može prevoziti.

Nadalje, kada se ima u vidu i činjenica da se u pogledu cigareta radi o zaista neuobičajenom prijevozu, jer se cigarete samo provoze kroz Republiku Hrvatsku, na način da iz SRJ ulaze na granični prijelaz L., a potom se na udaljenosti od nekoliko desetaka kilometara vraćaju na granični prijelaz I., tada sve to upućuje na visoku suspektnost takvog postupanja.

U pravu je državni odvjetnik i kada tvrdi da to što protiv opt. V. J. nije vođen stegovni postupak nije valjana argumentacija za donošenje oslobađajuće presude, jer ta okolnost doista nije relevantna, budući nepokretanje stegovnog postupka protiv ovog optuženika ne mora značiti da u njegovom postupanju nije bilo nepravilnosti u kaznenopravnom smislu.

Što se tiče naprijed navedenog iskaza svjedoka P. B., kojega državni odvjetnik ocjenjuje na različit način nego li to čini sud prvog stupnja, treba istači da se doista tvrdnja ovog svjedoka, o tome kako mu nitko ne može naređivati da postupa nezakonito, može doista uzeti kao načelan stav ovog svjedoka kao carinika koji je samostalan u svom radu, jer je on uz navedeno ipak rekao i to da je, tek nakon što je dobio usmeno odobrenje od opt. V. J., dao suglasnost da sirova kava može istupiti iz RH, budući je znao da prema Odluci Vlade sirova kava ne bi mogla ići preko graničnog prijelaza I.. Ovaj svjedok je u pogledu cigareta, isto kao i za provoz kave, naveo i to, da nije imao odobrenja opt. Z. M., da ne bi dopustio da cigarete odnosno kava istupaju iz RH.

Nadalje, ovaj je svjedok je naveo da je za sve prijevoze koji su se odigrali tijekom rujna 1997. preko carinskog prijelaza I. - N., prije nego li je ta roba istupila s područja RH tražio telefonom naputke preko kojeg prijelaza roba treba prijeći, te mu se uobičajeno javljao opt. V. J., iako je tražio opt. Z. M..

Iskaz ovog svjedoka dovodi u sumnju zaključak suda prvog stupnja da je opt. V. J. pružao samo tehničku pomoć, jer ovaj svjedok nedvosmisleno govori o odobrenjima bez kojih robu ne bi propuštao preko granice.

U pogledu postojanja dvostruke dokumentacije, o kojoj je također već bilo riječi u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, treba istači da i u tom pravcu postoji okolnosti koje nisu u dovoljnoj mjeri raspravljene.

Naime, sud prvog stupnja se nije osvrnuo u obrazloženju na vrlo indikativnu činjenicu da je za cigarete koje se provoze kroz RH prema izvoznoj dokumentaciji navedeno da su prodane tvrtki „G.“ iz O., iako to stvarno nisu, o čemu se očitovao vlasnik tvrtke D. V.. Ta dokumentacija je sačinjena samo kako bi se cigarete izvezle iz SRJ, da bi potom te iste cigarete bile vraćene u SRJ. Posve je evidentno da se radi o nezakonitom poslu kojim se želi

I Kž 964/06-6

ostvariti korist za vlasnika cigareta, jer će se cigarete u SRJ prodavati bez nameta koji bi inače bili plaćeni da se roba nije prikazala kao izvezena iz SRJ.

Kada se ima u vidu da je za sve ove okolnosti opt. D. K. znao, a to proizlazi iz iskaza svjedoka D. V., u tom slučaju se ne može prihvatiti zaključak suda prvog stupnja da se opt. D. K., kao službeni prevoditelj koji se mogao bez ograničenja kretati po UNTAES području, u ovom slučaju pojavljuje samo kao svojevrsni posrednik, koji stoga i ima pravo na određenu naknadu, ali da je to za ovaj postupak irelevantno.

Naime, ako je ovaj optuženik bio upoznat o tome da se radi o ilegalnim poslovima šverca cigareta, tada je i njegova aktivnost posredovanja u ishođenju špediterske i carinske dokumentacije protupravna. U tom kontekstu bi i njegovi kontakti sa opt. Z. M. imali drugu konotaciju, jer bi ukazivali da on doista nastoji potaknuti odgovorne osobe da zlouporabe svoj položaj i ovlasti.

Nadalje, u pravu je državni odvjetnik i kada tvrdi da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je opt. Z. M. samo naložio nadzor i pratnju pošiljaka cigareta do graničnog prijelaza, dakle, da nije odobrio nikakav provoz.

Naime, bez obzira što je carinske prijave sačinjavao špediter, a potom ju je potvrdio i carinski službenik na graničnom prijelazu gdje ta roba ulazi u RH, iz molbi koje su upućene ovom optuženiku kao pročelniku carinarnice O., a i iz odobrenja koje je on izdao povodom tih molbi, proizlazi da je u njima točno određeno gdje roba ulazi i gdje treba izaći iz RH, tako da se ne radi samo o određivanju pratnji i nadzora.

Prema tome, kako je naprijed navedenim žalbenim tvrdnjama državni odvjetnik s uspjehom doveo u pitanje ispravnost zaključaka suda prvog stupnja, to je prihvaćanjem njegove žalbe zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja trebalo pobijanu presudu na temelju čl. 388. st. 1. ZKP-a ukinuti u odnosu na opt. V. J., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ-a, opisanog u toč. 1. izreke pobijane presude, opt. Z. M., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ-a, opisanog u toč. 2. i toč. 3. i opt. D. K., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ-a u vezi s čl. 37. st. 1. KZ-a, opisanog u toč. 3., te u tom ukinutom dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će provesti dokaze koje je do sada izveo, a po potrebi druge, kako po prijedlozima stranaka, tako i one koje sud po službenoj dužnosti ocijeni da ih je potrebno provesti, koje će svestrano analizirati, kako svakog za sebe tako i u njihovoj ukupnosti, nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu presudu, koju će i obrazložiti u skladu s odredbom čl. 359. st. 7. ZKP-a.

Sud prvog stupnja će sa više pažnje i kritičnije cijeniti obrane optuženika i iskaze svjedoka te će, bez obzira na okolnosti u kojima su se sporni događaji odigravali, u smislu djelomičnog narušenog suvereniteta Republike Hrvatske na području UNTAES zone, utvrditi jesu li opt. Z. M. i opt. V. J. iskoristili svoj položaj i prekoračili svoje ovlasti na način da su naložili i odobrili carinskim službenicima Carinske ispostave I. da propuste sporne količine kave odnosno cigareta u SRJ, odnosno je li opt. D. K. potaknuo opt. Z. M. da kao službena osoba zlouporabi položaj i ovlasti.

I Kž 964/06-6

Povodom žalbe državnog odvjetnika, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, na temelju čl. 379. st. 1. t. 2. ZKP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, je uočio da je u odnosu na kaznena djela u odnosu na opt. D. K., zbog kaznenog djela davanja mita iz čl. 348. st. 1. KZ-a, opisano u toč. 4., opt. S. B., zbog kaznenog djela primanja mita iz čl. 347. st. 1. KZ-a, opisano u toč. 4. i opt. Z. S., zbog kaznenog djela primanja mita iz čl. 348. st. 1. KZ-a, opisano u toč. 5. izreke pobijane presude, u smislu odredbe čl. 368. t. 3. ZKP-a povrijeđen kazneni zakon na štetu ovih optuženika, jer je u odnosu na kaznena djela za koja se oni terete nastupila apsolutna zastara kaznenog progona iz čl. 20. st. 6. KZ-a u vezi čl. 19. st. 1. al. 4. i 5. KZ-a.

Naime, s obzirom na vrijeme počinjenja kaznenog djela davanja mita iz čl. 348. st. 1. KZ-a (rujan 1997.) u odnosu na opt. D. K., te zapriječenu kaznu zatvora (do tri godine), apsolutna zastara kaznenog progona je nastupila nakon proteka šest godina, tj. 01. rujna 2003., dok je u odnosu na opt. S. B. i opt. Z. S., apsolutna zastara zbog kaznenog djela primanja mita iz čl. 347. st. 1. KZ-a, s obzirom na vrijeme počinjenja (rujan 2003., odnosno 16., 17., i 18. rujna) i visinu zapriječene kazne zatvora (do pet godina), nastupila protekom deset godina, tj. 01. rujna 2007. u odnosu na opt. S. B. te 18. rujna 2007. u odnosu na opt. Z. S..

Stoga je pobijana presuda u odnosu na ove optuženike u toč.4. i 5. na temelju čl. 390. st. 1. u vezi čl. 353. t. 6. ZKP-a preinačena kao u toč. II. izreke ove odluke i optužba je protiv njih odbijena, a slijedom toga je odlučeno da troškovi kaznenog postupka u odnosu na ove optuženike i navedena kaznena djela iz toč. 4. i toč. 5. padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Iz svih naprijed navedenih razloga odlučeno je kao u izreci, na temelju čl. 388. st. 1. ZKP-a i čl. 390. st. 1. ZKP-a.

U Zagrebu, 25. veljače 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.