Revr-331/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 331/13-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Davorke Lukanović- Ivanišević predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. D. iz K., zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske - Ministarstvo obrane, zastupano po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1752/2012-2 od 30. siječnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1005/12-25 od 25. rujna 2012., u sjednici vijeća održanoj 9. studenoga 2016.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tužene te se ukidaju presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1752/2012-2 od 30. siječnja 2013. i presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1005/12-25 od 25. rujna 2012., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom pobijanom presudom naloženo je tuženoj da tužitelju isplati bruto iznos od 41.429,14 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate kako je pobliže naznačeno u izreci presude te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 13.650,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužena na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP) predlažući da revizijski sud prihvati reviziju, preinači drugostupanjsku presudu, podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu na ponovno odlučivanje.

Tužitelj je dostavio odgovor na reviziju u kojem osporava revizijske navode tužene te predlaže da se revizija odbaci kao nedopuštena, a podredno odbije kao neosnovana.

Revizija tužene je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja revizije proizlazi da tužena postavlja materijalnopravna pitanja da li se na djelatne vojne osobe u razdoblju u kojem nisu bili na snazi provedbeni propisi kojima se regulira rad izvan redovnog radnog vremena (straža, dežurstvo, noćni rad, rad nedjeljom i blagdanom) prilikom isplate dodataka na plaću primjenjuju opći propisi. Ujedno postavlja pitanje koje se odnosi na duljinu trajanja prekovremenog rada djelatnih vojnih osoba odnosno može li se tužitelju priznati neprekidan rad od 24 sata dnevno, te može li se na taj način izračunavati dodatak na plaću na ime rada subotom, nedjeljom, državnim blagdanom i noću, te da li se u obračun naknade plaće za prekovremeni rad uračunava i osmosatni odmor. Kao razloge važnosti tužena u reviziji ukazuje na odluke ovoga suda Revr-753/09 u kojima je izraženo različito pravno shvaćanje u pogledu obračuna naknade za prekovremeni rad od shvaćanja zauzetog u pobijanim odlukama. Također tužena navodi da se o istim činjeničnim i pravnim situacijama vodi veći broj predmeta pred općinskim i županijskim sudovima na području Republike Hrvatske o kojima postoje različite odluke.

Ovaj sud prihvaća da je pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni iz razloga jer je pravno shvaćanje zauzeto u ovoj konkretnoj pravnoj stvari od strane nižestupanjskih sudova u suprotnosti sa izraženim shvaćanjem ovoga suda iznesenim u odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja, djelatne vojne osobe, za isplatom naknade plaće za prekovremeni rad ostvaren temeljem rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom i u vrijeme dežurstva, a za razdoblje od srpnja 2008. do listopada 2009.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj zaposlen kod tužene kao djelatna vojna osoba te da je u razdoblju od srpnja 2008. pa do listopada 2009. temeljem zapovjedi neposredno nadređenog odradio određeni broj prekovremenih sati za koje nije dobio slobodne dane, a niti adekvatnu novčanu naknadu. Također je u postupku utvrđeno da je tužitelj u okviru svog redovnog rada obnašao i dežurstva u postrojbi koja su trajala 24 sata, te je dežurstva obnašao i subotom, nedjeljom i u neradne dane. U postupku je utvrđeno također da je tužitelju na ime prekovremenog rada dijelom omogućeno korištenje slobodnih dana.

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja da mu tužena isplati bruto iznos od 41.429,14 kn. Pri tome prvostupanjski sud smatra kako tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni osnovom odredbe iz čl. 14. ZSOSRH/07 za odnose koji nisu regulirani tim zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), te Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01) i Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 27/05), te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08). Pri tome je prvostupanjski sud u odnosu na dežurstvo koje je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od 24 sata uzimao da se u cijelosti radi o prekovremenom radu, odnosno da se osmosatni odmor također ima računati kao prekovremeni rad. Drugostupanjski sud je u cijelosti prihvatio takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda te je potvrdio u cijelosti odluku prvostupanjskog suda.

Temeljem odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih pitanja je revizija podnesena i koja su u njoj određeno naznačena kao takva uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na ta pitanja odnose.

Potraživanje tužitelja odnosi se na razdoblju nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 76/07) koji je propisao da se u čl. 97. iza stavka 6. dodaje stavak 7. koji određuje da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću. Taj posebni provedbeni propis donesen je tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09) i koji Pravilnik je stupio na snagu 1. listopada 2009. te je raniji Pravilnik izmijenjen na način da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su i dodani novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi. Dakle, u spornom razdoblju a sukladno čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nije postojao provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe. Naime, ne može činjenica da država nije donijela provedbeni propis ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje čl. 14. ZSOSRH/07. Tako je i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Republike Hrvatske od 13. prosinca 2007. naveo da bi rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala snositi država, a propusti države ne smiju biti na štetu građana. Stoga je odgovor na prvo postavljeno pravno pitanje da u razdoblju kada nije bio donesen provedbeni propis koji bi odredio visinu posebnog dodatka na plaću za službu dežurstva, se primjenjuju temeljem odredbe čl. 14. ZSOSRH/07 supsidijarno propisi kao za državne službenike i namještenike, uključujući i dežurstvo ili stražu. Stoga nižestupanjski sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužitelju za sporno razdoblje priznali naknadu plaće temeljem propisa koji vrijede za državne službenike i namještenike, odnosno temeljem općih propisa.

Međutim osnovan tužena drugim postavljenim pravnim pitanjem ukazuje na pogrešno pravno stajalište i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova koji su tužitelju u spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad priznali i razdoblje osmosatnog odmora unutar 24 sata rada. Tužena zapravo postavlja materijalnopravno pitanje koje se odnosi na način vrednovanja rada djelatnih vojnih osoba za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva, a obzirom na specifičnost ovakve službe djelatnih vojnih osoba (nemogućnosti napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu), i kada je životno i logično da tužitelj kao djelatna vojna osoba zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno određenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na radu, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata. Stoga se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, što nije fizički moguće i nije životno, a takvo je stajalište ovaj sud već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr 753/09 od 17. studenoga 2009.

Obzirom da su u ovoj pravnoj stvari nižestupanjski sudovi vrednovali dežurstvo i stražarsku službu kao neprekidan prekovremeni rad u trajanju od 24 sata i na taj način prihvatili obračun iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, pogrešno su primijenili materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora, kada su tužitelju dosudili i naknadu za prekovremeni rad za osmosatni odmor.

Kako nisu postojali uvjeti za preinačenje presude, valjalo je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a riješiti kao u izreci.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 2. ZPP te tužitelju nije priznat trošak odgovora na reviziju, jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

Zagreb, 9. studenoga 2016.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.