I Kž-1038/2004-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1038/04-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Ante Potrebice i mr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća i sudske savjetnice Anamarije Pavičić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. P. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 188. st. 1. i dr. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. J. P. i opt. D. T., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 23. rujna 2004. godine, broj K-93/03, u sjednici održanoj dana 5. veljače 2008. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Milojka Vučkovića i branitelja opt. J. P., E. T., odvjetnika iz S.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, opt. J. P. i opt. D. T. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivim opt. J. P. zbog jednog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ i jednog kaznenog djela spolnog odnošaja zlouporabom položaja iz čl. 191. st. 1. KZ, pobliže opisanih pod toč. 1. i 2. izreke i opt. D. T. zbog jednog kaznenog djela pomaganja u silovanju iz čl. 188. st. 1. KZ u svezi s čl. 38. st. 1. KZ, pobliže opisanog pod toč. 1. izreke, te opt. J. P. – nakon pojedinačno utvrđenih kazni zatvora, na temelju čl. 188. st. 1. KZ u trajanju od dvije godine i na temelju čl. 191. st. 1. KZ u trajanju od jedne godine – primjenom čl. 60. toč. c. KZ, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci, dok je prema opt. D. T., na temelju čl. 191. st. 1. KZ, primjenom čl. 67. KZ, primijenio uvjetnu osudu, tako da ga je na temelju čl. 191. st. l. 57. b. KZ, osudio na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci, koja se 1. KZ, primjenom č

neće izvršiti ako on za vrijeme od dvije godine ne počini jedno ili više kaznenih djela.

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ opt. J. P. u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru od 5. do 23. srpnja 2003. godine.

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku: ZKP), optuženici su oslobođeni od naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik, opt. J. P. i opt. D. T..

I Kž 1038/04-6

Državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, u odnosu na opt. J. P., zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i opt. J. P. izrekne stroža kazna.

Opt. J. P. pobija prvostupanjsku presudu putem branitelja E. T., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a zapravo i zbog povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Opt. D. T. pobija prvostupanjsku presudu putem branitelja D. C., odvjetnika iz S., zbog povrede kaznenog zakona, a zapravo i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i opt. D. T. oslobodi od optužbe.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, vraćajući spise prema čl. 373. st. 1. i 2. ZKP, stavio je prijedlog da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalbe oba optuženika odbiju kao neosnovane.

Na zahtjev opt. J. P. u žalbi, postupajući u smislu čl. 374. st. 1. ZKP, o sjednici vijeća izviješteni su državni odvjetnik, opt. J. P. i njegov branitelj. Sjednici vijeća bili su nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženikov branitelj E. T., odvjetnik iz S., dok opt. J. P. nije pristupio iako je za njega dostava poziva uredno iskazana, pa je sjednica vijeća održana, prema čl. 374. st. 4. ZKP, u njegovoj odsutnosti.

Žalbe nisu osnovane.

Nije osnovana žalba opt. J. P. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Tu povredu žalitelj obrazlaže samo tvrdnjom, da u pobijanoj presudi nije ocijenjena pouzdanost „nosioca dokaza“. A kad to nije učinjeno trebalo je prema žalitelju, „primijeniti pravilo in dubio pro reo“, odnosno da su zbog toga počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. i st. 3. ZKP.

Protivno takvoj žalbenoj tvrdnji opt. J. P., bez argumentacije, prvostupanjski sud je u zakonito i ispravno provedenom postupku utvrdio činjenično stanje i za svoja činjenična utvrđenja dao valjano i prihvatljivo obrazloženje u skladu s izvedenim dokazima, bez međusobnih proturječja. Pri tome se ističe, protivno žalbenom prigovoru, da je prvostupanjski sud postupio u skladu s čl. 351. st. 2. i čl. 359. st. 7. ZKP, o čemu će nastavno biti riječi u svezi sa žalbenim osnovama pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona.

Stoga nisu počinjene istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. i st. 3. ZKP, niti bilo koja druga postupovna povreda iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba opt. J. P. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

I Kž 1038/04-6

Neosnovano oba optuženika ističu i žalbenu osnovu povredu kaznenog zakona, jer iz obrazloženja njihovih žalbi proistječe da u tom dijelu zapravo pobijaju ispravnost utvrđenih odlučnih činjenica, na temelju kojih je prvostupanjski sud zaključio, da je opt. J. P. počinio jedno kazneno djelo silovanja i jedno kazneno djelo spolnog odnošaja zlouporabom položaja, a opt. D. T. jedno kazneno djelo pomaganja u silovanju, na način pobliže opisan u izreci pobijane prvostupanjske presude. Dakle, ne radi se o pogrešnoj primjeni kaznenog zakona na ispravno utvrđeno činjenično stanje, nego o pobijanju ispravnosti utvrđenja odlučnih činjenica.

Iz navedenih razloga nisu osnovane žalbe opt. J. P. i opt. D. T. zbog povrede kaznenog zakona.

Nisu u pravu opt. J. P. i opt. D. T. kad prvostupanjsku presudu pobijaju zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a opt. J. P. i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te oba optuženika kad u svezi s tim ističu i povredu kaznenog zakona.

Protivno žalbenim navodima oba optuženika, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio kazneni zakon. Protivno žalbenim navodima oba optuženika, prvostupanjski sud dao je iscrpne i uvjerljive razloge, zbog čega je na temelju iskaza svjedoka ošt. Ž. V., ošt. L. G., M. D., M. K. i J. O., u poredbi s obranama optuženika i ostalim izvedenim dokazima, utvrdio da je opt. J. P. počinio jedno kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ i jedno kazneno djelo spolnog odnošaja zlouporabom položaja iz čl. 191. st. 1. KZ, a opt. D. T. jedno kazneno djelo pomaganja u silovanju iz čl. 188. st. 1. KZ u svezi s čl. 38. st. 1. KZ.

Žalbe oba optuženika svode se zapravo na ponavljanje njihovih obrana koje su dali tijekom postupka i pobijanja ocjene izvedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda, osobito iskaza oštećenica ispitanih kao svjedoka, bez valjanih protuargumenata, koji bi doveli u pitanje odluku prvostupanjskog suda. Pri tomu se oba optuženika u svojim žalbama pozivaju svaki na svoju obranu, u poredbi s iskazom ošt. L. G., ispitane kao svjedoka, a opt. J. P. u poredbi i s iskazima svjedoka ošt. Ž. V. i M. D., te s obranom D. T. i psihijatrijskim vještačenjem, na kojima i prvostupanjski sud temelji svoju presudu, s napomenom, da žalitelji izvlače iz konteksta iskaza oštećenica ispitanih kao svjedoka, a opt. J. P. i iz ostalih izvedenih dokaza, ono što se uklapa u njihove obrane i njihove žalbene tvrdnje.

Odlučnu činjenicu uporabu sile opt. J. P., uz pomoć opt. D. T., prema ošt. Ž. V., prvostupanjski sud utvrdio je pouzdano iskazom ošt. Ž. V., koja je ispitana kao svjedok i iskazom svjedoka M. D.. Ošt. Ž. V., kao svjedok, iskazala je decidirano, da ju je opt. J. P., koji je tada bio u civilnoj odjeći, uz fizičku pomoć opt. D. T., koji je bio u policijskoj odori, ugurao nasilno u automobil. Ustvrdila je, da joj pri tomu nije mogla pomoći ni njezina prijateljica M. D.. Tako su ju optuženici nasilno odvezli do nekakve policijske baze, gdje je na zapovijed opt. J. P. morala prijeći u drugo vozilo u kojem je ostala samo s njim. Tim vozilom odvezao ju je opt. J. P. na skrovito mjesto iznad neke provalije, gdje je od nje zatražio da stupi s njim u spolni odnošaj. Kada se ona tomu usprotivila, opt. J. P. joj je zaprijetio da će ju baciti u provaliju, s napomenom, da joj kao policajac može naškoditi. Premda se i dalje protivila

I Kž 1038/04-6

spolnom odnošaju, opt. J. P. počeo ju je nasilno skidati, tako da ju je rukama gušio od čega je zadobila nekoliko hematoma po vratu i ramenima. Kako je takvo fizičko maltretiranje i vrijeđanje potrajalo, ošt. Ž. V. iskazala je i to, da je u strahu ipak skinula odjeću, pa je tako opt. J. P. započeo spolni odnošaj koji je potrajao dugo, pri čemu je trpjela veliki strah, jer joj je optuženik, uz prijetnje stiskao i čupao za kosu, tj. doslovno je „histerizirao“, a nakon svega vratio ju je u S., zaprijetivši joj, da o tome ne smije nikome ništa govoriti, iskazala je konzistentno ošt. Ž. V.. Da je opt. J. P., uz pomoć D. T. nasilno odveo ošt. Ž. V., što oba optuženika poriču, potvrdila je M. D., koja je kao svjedok iskazala među inim, da je osoba u policijskoj odori (opt. D. T.) pomogla drugoj osobi (opt. J. P.) da ošt. Ž. V., unatoč njezinog fizičkog protivljenja nasilno ugura u auto, što je sve ona odmah dojavila policiji. Iskazala je još, da joj je ošt. Ž. V. kasnije ispričala kratko u „šoku“ što joj se dogodilo, odnosno da ju je opt. J. P. u promijenjenom automobilu odvezao na osamljeno mjesto u neku šumu, te se tu nad njom iživljavao puna tri sata. Ustvrdila je, da je po tijelu ošt. Ž. V. vidjela manje podljeve u predjelu leđa, ramena, obraza i nogu.

S obzirom na izloženo, bez značaja su dokazni prijedlozi opt. J. P., pisana izjava M. P. iz K., priložena uz žalbu, „da dobro poznaje ošt. Ž. V. iz S., te da je na nagovor očuha morala prijaviti sudu slučaj s J. P., te da je htjela poslije povući tužbu… M. D., njena prijateljica, koja treba biti svjedok u toj parnici izjavila je preda mnom da ništa nije vidjela i da neće biti svjedok,“, te da se ispitaju djelatnici policije radi provjera iskaza svjedoka ošt. Ž. V. i M. D..

Isto tako, protivno žalbenim navodima opt. J. P., prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza, te njihove savjesne i brižljive ocjene, posebice savjesnom i kritičkom ocjenom obrane opt. J. P. i opt. D. T., u poredbi s iskazima svjedoka ošt. L. G., M. K. i J. O., te ocjenom psihijatrijskog vještaka i nalazom psihologa, ispravno utvrdio da je opt. J. P., kao djelatnik Interventne jedinice Policijske uprave … koja obavlja nadzor nad javnim redom i mirom na području Grada S., u više navrata u službenoj odori i službenim vozilom dolazio do gradskog parka „Đ.“, gdje je ošt. L. G., koja tu obavlja prostituciju, nagovarao da sjedne u policijsko vozilo kojim je upravljao netko od njegovih kolega, pa kad bi se odvezli do tvrđave

čin pobliže opisan u izreci

na G., njih dvoje bi ostali sami, a opt. J. P. ju je u vrijeme i na na

pobijane prvostupanjske presude pod toč. 2., navodio na spolni odnošaj i s njim izjednačenu spolnu radnju, odnosno da je takvim ponašanjem počinio kazneno djelo spolni odnošaj s ošt. L. G. zlouporabom položaja, jer je oštećenica „kao osoba s ulice“ bila u zavisnosti prema opt. J. P., kao policajcu u odori s određenim ovlastima i moći, da joj nešto učini, posebice da joj možda i zabrani „njezin rad u Đ.“. Za to svoje utvrđenje, prvostupanjski sud dao je valjano i logično obrazloženje, koje u svemu kao ispravno prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud i na koje se upućuje žalitelj, radi izbjegavanja ponavljanja.

Prema tome, protivno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je ispravno i potpuno utvrdio sve odlučne i važne činjenice za presuđenje u ovoj kaznenoj stvari, a djelatnost optuženika osnovano i ispravno podveo, opt. J. P., pod zakonski opis kaznenih djela silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ i spolnog odnošaja zlouporabom položaja iz čl. 191. st. 1. KZ, a opt. D. T. pod zakonski opis kaznenog djela pomaganja u silovanju iz čl. 188. st. 1. KZ u svezi s čl. 38. st. 1. KZ.

Stoga nisu osnovane žalbe opt. J. P. i opt. D. T. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a opt. J. P. i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te u svezi s tim, oba optuženika, zbog povrede kaznenog zakona.

I Kž 1038/04-6

Nisu u pravu državni odvjetnik i opt. J. P. kad se žale zbog odluke o kazni.

Pri odmjeravanju kazne opt. J. P. prvostupanjski sud je ispravno ocijenio težinu kaznenih djela i stupanj kaznene odgovornosti opt. J. P., kao i sve ostale okolnosti, pobliže navedene u razlozima pobijane prvostupanjske presude, što utječu da kazna bude teža ili lakša, a u žalbama državnog odvjetnika i opt. J. P. ne ukazuje se na nove okolnosti, koje prvostupanjski sud nije cijenio i koje bi bile od utjecaja na visinu kazne. Nakon ispravno utvrđenih pojedinačnih kazni, prvostupanjski sud je opt. J. P. ispravno izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci, koja prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, predstavlja sankciju adekvatnu težini počinjenih kaznenih djela. Stoga će se, protivno navodima žalbe državnog odvjetnika i opt. J. P., prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, upravo izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci ostvariti svrhe iz čl. 6. i čl. 50. KZ.

Stoga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. J. P. zbog odluke o kazni.

Nije u pravu opt. D. T. kad se žali (čl. 382. ZKP) zbog kaznenopravne sankcije.

Prvostupanjski sud je prigodom primjene uvjetne osude, kao specifične kaznenopravne sankcije (sada mjere upozorenja) dao sadržajno obrazloženje, odnosno razumljive razloge za sve činjenice koje su odlučne za ispravnu primjenu uvjetne osude, pri čemu je imao u vidu stupanj kaznene odgovornosti opt. D. T., te prirodu i okolnosti počinjenog kaznenog djela. Primijenjena uvjetna osuda, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, predstavlja kaznenopravnu sankciju adekvatnu težini počinjenog kaznenog djela i stupnju kaznene odgovornosti opt. D. T.. Naime, premda se radi o osobi koja nije bila osuđivana, ocijenjene olakotne okolnosti od prvostupanjskog suda, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, ukazuju da se bez izvršenja ispravno izrečene kazne zatvora mogu postići opće svrhe kaznenopravnih sankcija iz čl. 6. KZ i svrha uvjetne osude iz čl. 65. KZ, pa je prvostupanjski sud ispravno postupio, kad je baš za dvije godine odgodio izvršenje izrečene kazne od devet mjeseci, pod uvjetom navedenim u izreci prvostupanjske presude.

Stoga nije osnovana žalba opt. D. T. zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji.

S obzirom na izloženo, ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik, opt. J. P. i opt. D. T. pobijaju prvostupanjsku presudu. Kako ne postoje ni povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 387. ZKP presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 5. veljače 2008. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Anamarija Pavičić, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.