Rev-2112/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2112/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Javnog pravobraniteljstva Općine Osijek, koje zastupa zamjenik Javnog pravobraniteljstva D.V., protiv tuženih Samoupravne interesne zajednice stanovanja općine Osijek, zastupane po punomoćniku Z.P. dipl. pravniku - radniku tuženice te tuženika Dž.D. iz O., radi utvrdjenja ništavosti ugovora, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 23. siječnja 1992. posl. br. Gž-865/90-2, kojom je odbijena žalba tužitelja i potvrdjena presuda Općinskog suda u Osijeku od 15. studenog 1989. poslovni br. P-1847/88-11, u sjednici održanoj dana 23. prosinca 1992.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Osijeku od 15. studenog 1989. godine poslovni br. P-1847/88 sudjeno je:

"Tužbeni zahtjev:

"Utvrdjuje se da je ugovor nazvan Predugovor o udruživanju sredstava za društveno usmjerenu stambenu izgradnju u Osijeku zaključen pod br. G/80 dana 16. XII. 1980. god. izmedju Stambene SIZ Osijek i Dž.D. iz O., ništav.

Stambena SIZ Osijek i Dž.D. dužni su uspostaviti ranije stanje pa se Stambena SIZ Osijek obavezuje vratiti Dž.D. iznos od 90.000.- din. primljen po osnovi predugovora a Dž.D. se obavezuje vratiti Stambenoj SIZ Osijek garažu sagradjenu na lokaciji Jug II u Osijeku, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Rev 2112/92

Tuženi su dužni tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak u roku od 15 dana",

odbija se kao neosnovan."

Presudom Okružnog suda u Osijeku od 23. siječnja 1992. godine poslovni br. Gž-865/90-2 odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i pobijana presuda suda prvog stupnja potvrdjena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da sud reviziju prihvati, ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak, odnosno da zauzme stav da li ovakav ugovor zaključen izmedju tuženih predstavlja ugovor o udruživanju sredstava u društveno usmjerenu stambenu izgradnju ili pak predstavlja kupoprodajni ugovor.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je temeljem čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZPP) na odgovor tuženicima te na izjašnjenje nadležnom javnom tužiteljstvu.

Tuženici nisu odgovorili na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnio Javni tužitelj Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju povredu revizijski sud, temeljem čl. 386. spomenutog zakona, pazi po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li se radi o apsolutno bitnim ili relativno bitnim povredama, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino kada se revident na postojanje takvih povreda odredjeno i konkretno poziva. U ovoj pravnoj stvari revident ne ukazuje navodima revizije na postojanje takvih bitnih povreda, dakle, revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren.

Neosnovana je i tvrdnja revidenta da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da se tako ostvario revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava propisan odredbom čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja prihvatio utvrdjenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da su tuženici zaključili 16. XII. 1980. godine ugovor o udruživanju sredstava za društveno usmjerenu stambenu izgradnju br. G/80 u svrhu stjecanja garaže na lokaciji Jug

II u Osijeku u korist drugotuženika,

- da je drugotuženik na ime stjecanja te garaže isplatio prvotuženoj 4. XI. 1980. godine iznos od 90.000 tadašnjih dinara kao plansku cijenu koja se smatra akontacijom i da će se konačna cijena utvrditi nakon dovršenja svih radova i konačnog obračuna prvotuženika s izvodjačem radova, da je garaža predana drugotuženiku,

- da je predmetna garaža dovršena 7. X. 1980. godine,

- da je izgradnja predmetne garaže financirana iz sredstava kojima je upravljao prvotuženik, dakle, iz sredstava udruženih izgradnjom na drugim lokacijama te da prvotuženik nije udružena sredstva za usmjerenu stambenu izgradnju vodio po pojedinim lokacijama na posebnim računima niti su prilikom započinjanja izgradnje sporne garaže (zajedno s ostalim garažama) bila udružena sredstva za izgradnju garaža na lokaciji na kojoj se nalazi i sporna garaža,

- da je za izgradnju objekata za koja prethodno nisu udružena sredstva (obzirom na nedostatak sredstava) prvotuženik bio dužan platiti naknadu za izvršene radove na gradnji tih objekata pa je on to učinio iz drugih sredstava udruženih kod njega za svrhu stambene izgradnje, a nakon što bi za te stanove ili garaže zainteresirani subjekti udružili sredstva, tim sredstvima su izgradjivani objekti na drugim lokacijama,

- da postupak javnog nadmetanja za spornu garažu nije proveden.

Na tako utvrdjeno činjenično stanje niži su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Prema odredbi čl. 10. st. 3. Zakona o prometu zemljišta i zgrada (Službeni list 43/65, 57/65 i 17/67) koji je preuzet kao republički propis ("Narodne novine" br. 52/73 - dalje ZPZZ) prodaja zgrada od strane radnih organizacija i društveno-političkih zajednica gradjanima i gradjanskim pravnim osobama vrši se putem javnog nadmetanja odnosno putem stavljanja pismenih ponuda za kupnju, a putem neposredne pogodbe samo onda kad je prodaja putem javnog nadmetanja odnosno putem stavljanja pismenih ponuda ostala bezuspješna. Odredba čl. 10. st. 3. ZPZZ odnosi se na način prodaje stambenih i poslovnih zgrada te pojedinih stanova i poslovnih prostorija kao posebnog dijela zgrade, koji su u društvenom vlasništvu, kad prodaju vrši društvena pravna osoba, radna organizacija ili društveno-politička zajednica, koji su nosioci prava raspolaganja na tim nekretninama.

Navedena odredba ne odnosi se, po ocjeni ovog suda, na prodaju stanova i poslovnih prostorija izgradjenih za tržište, budući se isti i grade radi otudjenja neodredjenom krugu osoba, dakle gradjanima. Iz navedenog proizlazi da se spomenuta odredba ne odnosi na prvu prodaju stana ili poslovne prostorije jer se tom prodajom ostvaruje svrha gradjenja.

Kako je sporna garaža izgradjena za tržište, ne radi se o nekretnini u društvenom vlasništvu za koju bi za valjano otudjenje moralo biti provedeno javno nadmetanje pa su niži sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužbeni zahtjev tužitelja odbili kao

neosnovan.

Zbog navedenih je razloga temeljem čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 23. prosinca 1992.

Predsjednik vijeća:

Dr. Ivo Grbin v.r.