Rev-1006/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1006/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. T. iz P., koga zastupa punomoćnik A. R., odvjetnik u P., protiv tuženika C. C. P. d.o.o. P., koga zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u P., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 5. listopada 1998. godine, br. Gž 1069/98-2, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Puli od 29. lipnja 1998. godine, br. P 624/98-30, u sjednici održanoj 8. lipnja 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjski je sud odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu koja glasi:

"Poništava se odluka tuženika od dana 18. kolovoza 1995. godine, kojom se utvrđuje da su nastupili razlozi za prestanak radnog odnosa tužitelja T.B. iz P. s danom 18. kolovoza 1995. godine, te ista ne proizvodi nikakve pravne posljedice."

Protiv drugostupanjske presude je pravovremeno tuženik izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ukinu obje nižestupanjske presude i vrati predmet na ponovno odlučivanje sudu prvoga stupnja.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Odlukom od 18. kolovoza 1995. godine o prestanku radnog odnosa tužitelja donio je tuženik iz razloga, što se tužitelj nije javio na posao i nije dolazio na radno mjesto, a nakon što je donijeta pravomoćna presuda kojom je bila poništena ranija odluka tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja (u predmetu br. P 650/95 i Gž 640/95 - prestanak radnog odnosa u 1993. godini).

Spornom odlukom o prestanku radnog odnosa tužitelja utvrđeno je (obrazloženje) da je tužitelj - nakon ukidanja ranije (1993.) odluke o prestanku radnog odnosa trebao javiti se na posao 5. kolovoza 1995. godine, a da to nije učinio do 17. kolovoza 1995. godine, pa je odlučeno da su nastupili razlozi za prestanak radnog odnosa po čl. 75. st. 2. toč. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91 - dalje: ZOPRO).

Kako je tužitelj tvrdio da se javio na posao (dolazio u poslovne prostorije tuženika, ali tamo nije bilo nikoga) i da je na vrijeme tražio ovrhu presude o poništenju odluke o prestanku radnog odnosa (1993.) na posao, to je ključno pitanje u ovom predmetu bilo utvrditi da li je tužitelj pokazao aktivnost u namjeri da se vrati na posao (da nastavi raditi), jer o tome zavisi valjanost i zakonitost sporne odluke o prestanku radnog odnosa (iz 1995.).

Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i poništili odluku tuženika od 18. kolovoza 1995. godine jer su utvrdili sljedeće bitne - pravno relevantne činjenice:

- da je tužitelj drugostupanjsku presudu posl. br. Gž 660/95-2 (kojom je potvrđena ranija presuda u poništenju odluke o prestanku radnog odnosa iz 1993. godine) primio 20. srpnja 1995. godine, a da je već 1. kolovoza 1995. godine pokrenuo ovršni postupak za primitak na posao (i isplatu gubitka osobnog dohotka, plaće) i da je prihvaćen ovršni prijedlog, te je rješenje postalo pravomoćno (predmet br. I 389/95 i Gž 190/96),

- da je sporna odluka donijeta nakon podnošenja ovršnog prijedloga (kojem se tuženi protivio i izjavio žalbu) - 18. kolovoza 1995. godine,

- da tuženik nije pokazao nikakovu aktivnost ili namjeru i želju da primi tužitelja na posao (nakon ukidanja ranije odluke o prestanku radnog odnosa), jer se protivio ovrsi i donio novu (spornu) odluku o prestanku radnog odnosa,

- da je tužitelj, i pored prijedloga za ovrhu, pokazao aktivnost došavši u poslovne prostorije tuženika, gdje nije našao odgovorne djelatnike.

Sudovi su također utvrdili da je tuženik prijavio tužitelja kao svog osiguranika do 20. rujna 1995. godine ili dva dana nakon što je primio rješenje o ovrsi.

Iz navedenih utvrđenih činjenica (koje nisu sporne), sudovi su - pravilno - izrazili stajalište da nije bilo zakonitih razloga za donošenje sporne odluke o prestanku radnog odnosa tužitelja od 18. kolovoza 1995. godine, jer nije utvrđeno da tužitelj ne bi neopravdano dolazio pet dana na posao - što je bilo razlogom donošenja sporne odluke.

Ove - relevantne - činjenice, utvrđene su u nastavku postupka, nakon što je revizijskom odlukom ovoga suda (Rev 248/97) bila ukinuta ranija odluka nižestupanjskih sudova (Gž 338/96-2 i P 2708/95-7) kojom je također bila poništena sporna odluka o prestanku radnog odnosa od 18. kolovoza 1993. godine.

Ovaj je sud ukidnim rješenjem ukazao na pogrešan pravni pristup sudova o ocjeni valjanosti odluka tuženika i uputio na utvrđivanje činjenica o pokretanju ovršnog postupka (koji je u ranijoj odluci bio spomenut, ali se relevantne činjenice - kad je pokrenut, kako je okončan - nisu utvrđivale).

Navod revizije da je ovršni postupak obustavljen je nova činjenica, ali je utvrđeno da je odgovorna osoba tuženika novčano kažnjena, jer nije provedena ovrha primitkom na rad tužitelja rješenjem donijetim u pogledu prijedloga za ovrhu ranije presude, što također ukazuje - kako su utvrdili sudovi - da tuženik ne pokazuje nikakovu aktivnost (već je odbija) da primi tužitelja na posao, a ne obratno - što tvrdi tuženik, da tužitelj ne pokazuje takovu aktivnost.

Nisu dakle sudovi nižeg stupnja ostvarili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 377. u vezi čl. 399. Zakona o parničnom postupku, jer su utvrđivali činjenice, ni onu iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer se odluke mogu ispitati, jasne su, razumljive i nisu kontradiktorne.

Također je pravilno primjenjeno materijalno pravo prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja i poništenjem sporne odluke, jer nisu ostvareni razlozi za prestanak radnog odnosa po odredbama čl. 75. st. 2. toč. 3. ZOPRO, pa je zbog toga reviziju trebalo odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci po čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 8. lipnja 1999.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.