Rev-71/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 71/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice, u pravnoj stvari tužitelja Z. L. iz K. Š., kojeg zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik u S., protiv tuženika: 1. I. P. (pok. M.) i 2. E. P. (ud. M.), oboje iz S., koje zastupa punomoćnica S. K., odvjetnica u S., radi poništenja ugovora i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-318/04 od 12. siječnja 2006. (ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj Gž-318/04 od 20. prosinca 2006.), kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1601/01 od 10. veljače 2003., u sjednici održanoj 31. siječnja 2012.,

p r e s u d i o j e:

U odnosu na dio pobijane drugostupanjske presude pod toč. 2. izreke kojim su tuženici I. P. i E. P. dužni solidarno isplatiti tužitelju iznos od 16.410,25 EUR (protuvrijednost od 32.000,00 DEM) sa zateznom kamatom na iznos od 32.000,00 DEM po stopi koju je banka u mjestu ispunjenja plaćala na štedne uloge u DEM po viđenju za razdoblje od 1. rujna 1995. do 28. veljače 2002., a na iznos od 16.410, 25 EUR sa zateznom po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge u EUR po viđenju tekućom od 1. ožujka 2002. do isplate, te u dijelu pod toč. 3. izreke kojim su dužni solidarno isplatiti zateznu kamatu na iznos 42.000,00 DEM po stopi koju je banka u mjestu ispunjenja plaćala na štedne uloge u DEM u viđenju za razdoblje od 26. veljače 1991. do 31. kolovoza 1995. – revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

I. Ukida se drugostupanjska presude u dijelu pod toč. 3. izreke kojim su tuženici I. P. i E. P. dužni solidarno isplatiti tužitelju zateznu kamatu na iznos od 21.538,46 EUR (protuvrijednost od 42.000,00 DEM) za razdoblje od 1. rujna 1995. pa do isplate.

II. U odnosu na dio pobijane drugostupanjske presude pod toč. 1. izreke - revizija tuženice E. P. se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„Usvajaju se tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase:

1. Dužna je tužena P. E. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju L. Z. iznos od 1.794,87 EUR-a (ex. 3.500 DEM-a) s kamatom koju banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge u toj stranoj valuti po viđenju, a koja teče od 27. ožujka 1991. g. pa do isplate.

2. Dužan je tuženik P. I. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju Z. L. kamate na iznos od 10.256,41 EUR (ex. 20.000 DEM-a) i to kamate koje banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge u toj stranoj valuti po viđenju, a koja teče od 27. ožujka 1991. g. do 31. kolovoza 1995. g.

3. Dužni su tuženici P. I. i P. E. solidarno isplatiti tužitelju Z. L. iznos od 16.410,25 EUR-a (ex. 32.000 DEM-a) sa kamatom koju banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne u toj stranoj valuti po viđenju, a koja teče od 1. rujna 1995. g. do isplate.

4. Dužni su tuženi P. I. i P. E. solidarno isplatiti tužitelju Z. L. kamatu na iznos od 21.538,46 EUR-a (ex. 42.000 DEM-a) i to kamate koju banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge u toj stranoj valuti po viđenju, a koja teče od 26. veljače 1991. g. do 31. kolovoza 1995. g.

5. Dužan je tužitelj naknaditi tuženima pod 1) i 2) s osnova parničnog troška iznos od 6.457,90 kn i to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Drugostupanjskom presudom (ispravljenom rješenjem od 20. prosinca 2006.) je odlučeno:

„Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda prvostupanjskog suda u usvajajućem dijelu koji se odnosi na isplatu glavnice, dok se djelomično prihvaća žalba tužitelja i preinačuje pobijana presuda u odluci o kamatama, tako da ista u cijelosti glasi:

1. Dužna je tuženica pod 2. E. P. u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 1.794,87 EUR-a (protuvrijednost od 3.500,00 DEM) sa zateznom kamatom po stopi koju je banka u mjestu ispunjena plaćala na štedne uloge u DEM po viđenju, a obračunate na iznos od 3.500,00 DEM za razdoblje od 27. ožujka 1991. godine do 28. veljače 2002. godine, te sa zateznom kamatom po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge u EUR po viđenju, a koja na iznos od 1.794,87 EUR-a teče od 1. ožujka 2002. godine do isplate.

2. Dužni su tuženici pod 1. i 2. I. P. i E. P. solidarno isplatili tužitelju iznos (sukladno izvršenom ispravku) od 16.410,25 EUR (protuvrijednost od 32.000,00 DEM) sa zateznom kamatom po stopi koju je banka u mjestu ispunjena plaćala na štedne uloge u DEM po viđenju, a obračunate na iznos od 320.000,00 DEM za razdoblje od 1. rujna 1995. godine do 28. veljače 2002. godine, te sa zateznom kamatom po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge u EUR po viđenju, a koja na iznos od 10.410,25 EUR teče od 1. ožujka 2002 (sukladno izvršenom ispravku) godine do isplate.

3. Dužni su tuženici pod 1. i 2. I. P. i E. P. solidarno isplatiti tužitelju zateznu kamatu na iznos od 21.538,46 EUR (protuvrijednost od 42.000,00 DEM) po stopi koju je banka u mjestu ispunjena plaćala na štedne uloge DEM po viđenju, a obračunate na iznos od 42.000,00 DEM za razdoblje od 26. veljače 1991. godine do 28. veljače 2002. godine te po stopi koju banka u mjestu ispunjena plaća na štedne uloge u EUR po viđenju, a koja na iznos od 21.538,46 EUR-a teče od 1. ožujka 2002. godine do isplate.“

Ujedno je rješenjem odlučeno:

„Ukida se presuda prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu u kome je tuženik pod 1.

I. P. obvezan isplatiti tužitelju kamatu na iznos od 10.256,41 EUR (protuvrijednost od 20.000,00 DEM) koju banka u mjestu ispunjena plaća na štedne uloge u toj valuti po viđenju, a koja teče od 27. ožujka 1991. godine do 31. kolovoza 1995. godine te u odluci o parničnom trošku, pa se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.“

Protiv drugostupanjske presude tuženici su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija oboje tuženika djelomično je neosnovana i djelomično osnovana (u dijelu pod toč. 2. i 3. pobijane drugostupanjske presude), a revizija tuženice E. P. djelomično i nedopuštena (u odnosu na toč. 1. izreke pobijane presude).

U odnosu na toč. 2. i 3. izreke drugostupanjske presude

Obzirom da je glavna rasprava u ovom predmetu zaključena 10. veljače 2003., dakle prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 117/03) – stupio na snagu 1. prosinca 2003., sukladno odredbi čl. 284. st. 5. tog Zakona o reviziji se odlučuje primjenom do tada važećih odredaba Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99 - dalje: ZPP).

U smislu odredbe čl. 392. ZPP revizijski sud je osporenu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda, a također i prvostupanjska presuda sadrže jasne i razumljive razloge koji su u suglasju s prikupljenom procesnom građom, te nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP (u reviziji pogrešno označena kao toč. 11.) na koju revidenti ukazuju u reviziji.

U okviru tog revizijskog razloga revidenti zapravo preocjenjuju provedene dokaze (u smislu čl. 8. ZPP ocjena dokaza pridržana je za sud) i iznose drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova, čime u biti osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova. Međutim, prema odredbi čl. 385. st. 3. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa stoga ovaj sud takve navode nije niti uzeo u razmatranje.

Nadalje, neosnovano revidenti bitnu povredu odredaba parničnog postupka vide u činjenici što nije spojeno raspravljanje u ovom predmetu sa parnicom koja se vodi kod prvostupanjskog suda pod oznakom P-1201/91.

Prema odredbi čl. 313. st. 1. ZPP spajanje parnica može se izvršiti u slučaju ako se spajanjem ubrzava postupak ili smanjuju troškovi. Tom odredbom, a niti bilo kojom drugom odredbom ZPP nije predviđeno u bilo kojoj situaciji obvezno spajanje parnica kako to izgleda misle revidenti. Dakle, sud je, ako su ispunjene propisane pretpostavke, ovlašten ali ne i dužan spojiti više parnica radi zajedničkog raspravljanja. Prema tome, nije se ostvario ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 313. st. 1. ZPP, opisno istaknut u reviziji.

Konačno, u postupku koji je prethodio reviziji nisu uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Slijedom navedenog, nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat dijela kupoprodajne cijene isplaćene tuženicima po osnovi sklopljenog kupoprodajnog ugovora.

U postupku koji je prethodio reviziji, u bitnome, je utvrđeno:

- da je između ovdje tuženika (i N.-N. P.) kao prodavatelja s jedne strane i tužitelja kao kupca s druge strane 26. veljače 1991. sklopljen kupoprodajni ugovor o prodaji ½ suvlasničkog dijela nekretnina u S., …, za iznos od 300.000 DEM,

- da je odmah pri sklapanju ugovora tužitelj isplatio prodavateljima na ime dijela kupoprodajne cijene iznos od 10.000 DEM, od čega ovdje tuženicima 5.000 DEM, potom iznos od 37.000 DEM (prema priznanici od 26. veljače 1991.) te iznos od 20.000 DEM (prema priznanici od 1. ožujka 1991.), te 2. tuženici iznos od 3.500,00 DEM (prema priznanici od 27.ožujka 1991.) – dakle, sveukupno je isplatio tuženicima s osnova kupoprodajne cijene iznos od 65.500 DEM,

- da isplaćeni iznos od 10.000 DEM predstavlja dio kupoprodajne cijene, a ne kaparu kako to tvrde tuženici,

- da je predmetni kupoprodajni ugovor jednostrano raskinut od strane tuženika (nekretninu su prodali trećoj osobi),

- da je 1. tuženik na ime povrata onog što mu je plaćeno na ime kupoprodajne cijene predao tužitelju svoje osobno vozilo marke „Porsche“ u vrijednosti od 30.000, 00 DEM, čime je samo djelomice vratio ono što obvezan.

Na temelju tih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim i pozivom na odredbu čl. 132. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) obvezali tuženike na povrat primljenih iznosa po osnovi kupoprodajne cijene, a time se po nalaženju ovog revizijskog suda pravilno primijenili materijalno pravo.

Odredbom čl. 132. st. 2. ZOO je propisano da ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

Dakle, sukladno rečenoj odredbi, učinak raskida sastoji se u tome da svaka strana vrati ono što je primila, i to bez obzira je li za raskid ugovora kriva strana koja prima vraćanje novca ili ona koja novac vraća – pa utoliko suprotni navodi revidenata u tom pogledu (koji osporavaju svoju krivnju za raskid) nisu utemeljeni.

Ako se vraća novac, tada je stranka koja vraća dužna platiti i zatezne kamate od dana kada je isplatu primila (čl. 132. st. 5. ZOO).

Neosnovano revidenti prigovaraju u reviziji da nisu dužni vratiti tužitelju ono što su primili po osnovi ispunjenja ugovora, pozivajući se na odredbu čl. 132. st. 4. ZOO prema kojoj svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi. To stoga jer u tom pogledu tijekom parnice nisu istaknuli prigovor radi prebijanja, niti su ustali protutužbom.

Ponovljeni pak prigovor revidenata da iznos od 10.000 DEM predstavlja kaparu, ne samo da je suprotan utvrđenju sudova, već ulazi u sferu osporavanja pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, što u reviziji (kako je već naprijed istaknuto) nije dopušteno.

U kontekstu izloženog, dakle, nije se ostvario ni istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Iz navedenih razloga trebalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i temeljem čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

Međutim, opravdano tuženici prigovaraju da je drugostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev - obvezavši ih na plaćanje zateznih kamata na dosuđeni iznos od 21.538,46 EUR i za razdoblje nakon 31. kolovoza 1995.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama stavljenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP), a tužitelj je zatražio isplatu tih kamata zaključno do 31. kolovoza 1991. Prema tome, drugostupanjski sud je u tom pogledu prekoračio tužbeni zahtjev, čime je počinio apsolutno bitnu povreda odredaba parničnog postupka.

Zbog toga je u tom dijelu kojim je prekoračen tužbeni zahtjev, tj. naložena isplata kamata na navedeni iznos za razdoblje nakon 31. kolovoza 1995. pobijanu presudu valjalo ukinuti (čl. 396. ZPP) i odlučiti kao u toč. I. izreke ovog rješenja.

U odnosu na toč. 1. izreke drugostupanjske presude

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP revizija nije dopuštena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 100.000,00 kn.

Pobijanim dijelom presude naloženo je 2. tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.794,87 EUR, što odgovara protuvrijednosti 3.500 DEM.

Obzirom da vrijednost predmeta spora tog pobijanog dijela presude (prema protuvrijednosti 3.500 DEM u vrijeme podnošenja tužbe) ne prelazi 100.000.00 kn, to revizija tuženice E. P. u tom dijelu nije dopuštena.

Zbog toga je na temelju čl. 392. ZPP odlučeno kao u izreci pod II. ovog rješenja.

U Zagrebu, 31. siječnja 2012.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.