I Kž-663/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 663/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Drakulić Milene kao predsjednika vijeća, te Pavišić dr. Berislava, Mikor Milivoja, Petranović Milana i Gasparini Gordane kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. M. M. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZRH, u vezi sa čl. 19. KZJ, odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Okružnog suda u Splitu od 5.VI.1991, K-19/91, u sjednici održanoj 30. listopada 1991,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. M. M. i potvrđuje prvostepena presuda.

Obrazloženje

Okružni sud u Splitu je oglasio opt. M. M. krivim za pokušaj kriv. djela ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZRH u vezi čl. 19. KZJ, preuzetog Zakonom o preuzimanju KZSFRJ ("Narodne novine" br. 53/91- KZH) kao zakona Republike Hrvatske, opisanog u izreci prvostepene presude, te izrekao optuženiku kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju je uračunato vrijeme pritvora navedeno u izreci prvostepene presude. Optuženiku je također izrečena mjera sigurnosti obaveznog liječenja alkoholičara i narkomana, dok je oštećenica s imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu, a optuženik oslobođen dužnosti nadoknade troškova krivičnog postupka.

Pravovremeno podnijetom žalbom, presudu pobija optuženik po branitelju odvj. M. B. iz osnove povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostepena presuda preinači u pravnoj oznaci djela, te u odluci o krivičnoj sankciji.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Javni tužilac Hrvatske je predložio da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Neosnovano tvrdi u žalbi optuženik da je pravna

I Kž 663/1991-3

oznaka djela za koje je prvostepenom presudom optuženik oglašen krivim pogrešna i da bi se radilo o krivičnom djelu pokušaja teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. KZRH. Nasuprot takva stajališta žalitelja, prvostepeni sud je, prije svega na temelju vještačenja dr. J. I. (str. 6), utvrdio da se radi ne samo o teškim već i po život opasnim takvim ozljedama, pa je posve nejasno na temelju čega žalitelj, kraj praktički nespornoga utvrđenja, uzima da je riječ o pokušaju ranije označenog krivičnog djela teške tjelesne povreda. Isto je, tako posve neutemeljena daljnja žalbena tvrdnja o tome da se ne radi o ubodnim, već o reznim ranama, jer baš naprotiv iz već spomenutoga vještačenja sud pravilno zaključuje suprotno. Konačno, razlozi koje prvostepeni sud izlaže na str. 6. pobijane presude, o lokaciji ozljeda, njihovoj prirodi i svojstvima, te načinu na koji je upotrijebljeno korišteno sredstvo, u svemu su pravilni i cjeloviti, a otuda se i kvalifikacija djela u pobijanoj presudi ukazuje u svemu pravilnom. Tvrdnja o tome da i samo preživljavanje oštećenice podupire tezu žalitelja o umišljaju na tešku tjelesnu povredu je također bez osnove, budući da je konačan ishod događaja rezultat liječničkih napora a nikako ne plod djelovanja optuženika.

Iz svega izloženoga slijedi da je prvostepeni sud u svemu pravilno utvrdio da je optuženik pokušao lišiti života oštećenicu i time učinio djelo za koje je u svemu pravilno oglašen krivim. U izloženom smislu nema u žalbi istaknute povrede krivičnoga zakona a nema ni bilo koje druge povrede zakona na čije postojanje u smislu čl. 376. ZKP po službenoj dužnosti pazi drugostepeni sud.

Pobijanje odluke o kazni u žalbi nije obrazloženo ali je u smislu čl. 379. ZKP prvostepena presuda ispitana u dijelu odluke o krivičnim sankcijama - kazni i mjeri sigurnosti, kod čega je utvrđeno da je prvostepenom presudom izrečena kazna usklađena s utvrđenim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne, posebno bitno smanjenom uračunljivosti optuženika i okolnošću da je u pitanju pokušaj krivičnoga djela, što opravdava ublažavanje kazne, kod čega dalje ublažavanje kazne ne dolazi u obzir, jer bi dovelo u pitanje ostvarenje njene svrhe. Mjera sigurnosti izrečena je u svemu pravilno i zakonito, pa ni implicirano žalbeno pobijanje te odluke nije osnovano.

Prema izloženom, nema razloga iz kojih se prvostepena presuda pobija žalbom, niti povreda zakona na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, slijedom čega je valjalo odlučiti na temelju čl. 384. ZKP kao u izreci ove drugostepene presude.

U Zagrebu, 30. listopada 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v. r.

Drakulić Milena, v. r.