Rev-1001/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. P. iz M., zastupanog po M. K., odvjetniku iz S. I. Z., protiv tuženog B. S. iz Z., zastupanog po M. K. i Ž. P., odvjetnicima iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zlataru broj Gž-389/99 od 6. listopada 1999. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru broj P-203/93 od 20. lipnja 1994. godine, u sjednici održanoj dana 25. studenog 2003. godine,
Legislator headnote
AI generatedRev-1001/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: S obzirom na izloženo prvostupanjski sud zaključuje, što prihvaća i drugostupanjski sud da tužitelj postavlja tužbeni zahtjev s naslova odgovornosti za pravne nedostatke pa, primjenjujući odredbe čl. 515. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) utvrđuju da je na strani tužitelja kao kupca došlo do gubitka prava da se poziva na pravne nedostatke, budući da je zahtjev podnesen po isteku zakonom predviđenog roka od godinu dana od saznanja za postojanje prava trećeg.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1001/00-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. P. iz M., zastupanog po M. K., odvjetniku iz S. I. Z., protiv tuženog B. S. iz Z., zastupanog po M. K. i Ž. P., odvjetnicima iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zlataru broj Gž-389/99 od 6. listopada 1999. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru broj P-203/93 od 20. lipnja 1994. godine, u sjednici održanoj dana 25. studenog 2003. godine,
r i j e š i o j e:
Revizija tužitelja se prihvaća te ukidaju presuda Županijskog suda u Zlataru broj Gž-389/99 od 6. listopada 1999. godine i presuda Općinskog suda u Zlataru P-203/93 od 20. lipnja 1994. godine te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Zlataru broj Gž-389/99 od 6. listopada 1999. godine odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru broj P-203/93 od 20. lipnja 1994. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 13.000 CHF (švicarskih franaka) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 1987. godine do isplate te je tužitelj dužan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.000,00 kn.
Protiv citirane drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj, ne navodeći izričito zbog kojih revizijskih razloga ali opisno ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.
Protivna strana nije odgovorila na reviziju.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o dostavljenoj reviziji.
Revizija je osnovana.
Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio isplatu iznosa od 13.000 švicarskih franaka, koji je iznos isplatio kao kupac tuženiku u svezi s ugovorom o prodaji sklopljenim između stranaka u 12. mjesecu 1993. godine.
Sve to iz razloga, jer je utvrđeno, da prodana nekretnina nije bila vlasništvo tuženika, čije je vlasništvo uspješno osporeno u pravomoćno okončanom postupku Općinskog suda Sv. Ivan Zelina koji se vodio pod brojem P-140/87, koje okolnosti nisu predmet osporavanja u ovom postupku.
S obzirom na izloženo prvostupanjski sud zaključuje, što prihvaća i drugostupanjski sud da tužitelj postavlja tužbeni zahtjev s naslova odgovornosti za pravne nedostatke pa, primjenjujući odredbe čl. 515. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) utvrđuju da je na strani tužitelja kao kupca došlo do gubitka prava da se poziva na pravne nedostatke, budući da je zahtjev podnesen po isteku zakonom predviđenog roka od godinu dana od saznanja za postojanje prava trećeg.
U svojoj žalbi kao i u reviziji, tužitelj ustraje u tvrdnji da povrat utuženog iznosa ne zahtjeva s osnova odgovornosti za pravne nedostatke, već smatra da se radi o ništavom ugovoru s obzirom da je tuženik postupao prijevarno prilikom sklapanja ugovora o prodaji, znajući da nekretnina koju prodaje nije njegovo vlasništvo.
Nije osnovan prigovor tužitelja da se radi o ništavom ugovoru, budući da prijevara, sve kad bi se utvrdilo njezino postojanje ne dovodi do ništavosti ugovora, već je samo razlog za poništenje ugovora (čl. 65. Zakona o obveznim odnosima), a na pobojnost ugovora tužitelj se ne može pozivati prigovorom u ovoj parnici, budući da je o tome trebalo odlučiti konstitutivnom odlukom.
Iako se u ovom slučaju radilo o prodaji tuđe stvari to nema za posljedicu ništavost ugovora.
Naprotiv, temeljem odredaba čl. 460. Zakona o obveznim odnosima prodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, ali kupac koji nije znao ili nije mogao znati da je stvar tuđa može, ako se uslijed toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete.
Učinci raskida ugovora, između ostalog, daju pravo svakoj od stranaka da traži povrat onoga što je u ispunjenju ugovora dala (čl. 132. ZOO-a). S obzirom da se u konkretnom slučaju nesumnjivo nije mogla ostvariti svrha ugovora, jer je pravo vlasništva treće osobe utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom, tužitelju pripada pravo tražiti povrat iznosa kojeg je dao tuženiku u ispunjenju ugovorne obveze, a to je upravo utuženi iznos, plaćen s naslova kupovne cijene.
Suglasno izloženom pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda, trebalo je ispitati osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, sa stajališta prava kupca u slučaju prodaje tuđe stvari, koja pripadaju kupcu i pored prava na zaštitu od pravnih nedostataka.
Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava, sudovi su u izloženom smislu propustili raspraviti, utvrditi i ocijeniti odlučne okolnosti o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva pa je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a, a s obzirom da nije ostvarena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1. toč. 10. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, reviziju trebalo prihvatiti i drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Odlučeno je stoga kao u izreci.
U Zagrebu, 25. studeni 2003. godine
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.