Rev-2152/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 2152/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasne Guštek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. b. d.d. Z., protiv tuženice V. G. iz G., Republika Bosna i Hercegovina, koju zastupa punomoćnica M. J. K., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3671/09 od 15. rujna 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9430/05 od 27. studenoga 2008., u sjednici održanoj 6. ožujka 2012.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju 127.628,50 kn sa zateznom kamatom i to na iznos 84.235,09 kn od 2. siječnja 2003. do isplate, na iznos 15.054,74 kn od 8. studenoga 2005. do isplate i na iznos 28.338,67 kn od 8. studenoga 2005. do isplate te naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka 3.100,00 kn, dok je ostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači pobijanu presudu ili da ukine pobijanu i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženice.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je isplata duga po ugovoru o kreditu.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se primjenjuje u ovom predmetu na temelju odredbe čl. 53. st. 4 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju se upućuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

Drugostupanjski sud je u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu.

Protivno navodima revidentice drugostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 365. st. 2. ZPP.

Naime, tuženica smatra da je drugostupanjski sud, u okviru obveze da po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, trebao paziti je li nastupila zastara pojedinih anuiteta.

Naime, u postupku pred općinskim i županijskim sudom utvrđeno je da je 31. prosinca 1997. tužitelj s tuženicom sklopio ugovor o kreditu građana broj 121/97 kojim je tužitelj kao kreditor odobrio tuženici kao korisniku kredita kredit u iznosu 30.000,00 DEM s rokom otplate od 60 mjeseci, s tim da prvi obrok iznosi protuvrijednost 637,41 DEM u protuvrijednosti kuna i dospijeva 1. veljače 1998., a posljednji obrok dospijeva 1. siječnja 2003. Također je utvrđeno da je na dan dospjelosti posljednjeg anuiteta po tom kreditu 1. siječnja 2003. preostalo potraživanje u iznosu od 127.828,50 kn.

Na temelju navedenog činjeničnog utvrđenja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev, otklonivši prigovor zastare koji je istakla tuženica tijekom postupka. Naime, tuženica je tijekom postupka navela da je potraživanje zastarjelo u smislu čl. 372. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZOO), koja se odredba odnosi na zastaru povremenih potraživanja, tako i anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate. Sud je zaključio da je radi naplate istog potraživanja bio pokrenut postupak pred Općinskim sudom u Širokom Brijegu u spisu poslovni broj I-830/03 pa je došlo do prekida zastare, tako da utuženo potraživanje nije zastarjelo.

Protiv prvostupanjske presude tuženica je podnijela žalbu zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, između ostalog i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da sud nije ocijenio navode tuženice da je tužbeni zahtjev neosnovan zbog nepostojanja predmeta kreditiranja, a pozivom na odredbe čl. 11., čl. 15., čl. 17., čl. 103., čl. 104., čl. 122., čl. 133., čl. 135. i čl. 137. ZOO.

Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Drugostupanjski sud odlučujući o žalbi pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ali to čini u granicama razloga navedenih u žalbi i samo na temelju činjenica iznesenih i utvrđenih pred prvostupanjskim sudom.

U situaciji kad je prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare, jer je ocijenio da je nastao prekid zastarijevanja, a ne iz razloga koje je navela tuženica, a tuženica u žalbi nije to pobijala, već je žalbu podnijela, između ostalog, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, jer da tužbeni zahtjev nije osnovan iz razloga što ne postoji predmet kreditiranja, drugostupanjski sud odlučujući o žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, nije bio dužan ocjenjivati je li nastupila zastara u smislu odredbe čl. 372. ZOO koja se odnosi na zastaru povremenih potraživanja.

Na temelju činjeničnih utvrđenja da je između stranaka sklopljen ugovor o kreditu, da su ugovorom unaprijed određeni mjesečni anuiteti i njihovo dospijeće, da je tuženica djelomično i povremeno uplaćivala ugovorene anuitete, a da preostali dug koji je predmet ovog postupka nije podmirila, pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev prihvatili.

Prema tome, nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP).

Na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju tuženice kao neosnovanu.

U Zagrebu 6. ožujka 2012.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.