Rev-3430/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3430/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Vjere Delić, Katarine Buljan i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. J. i M. J., oboje iz D., oboje zastupani po punomoćniku D. Ž., odvjetniku iz D., protiv tuženika S. D. iz G., radi povratka zajma, rješavajući reviziju tuženog protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 29. lipnja 1995. godine, br. Gž-1113/95., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Daruvaru od 19. prosinca 1994. godine, br. P-287/92., u sjednici održanoj dana 29. rujna 1999. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženog kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja koju je sud drugog stupnja potvrdio suđeno je:

"Dužan je tuženik S. D. iz G., na ime povrata zajma iznosa od 6.000 DEM, platiti solidarno tužiteljima S. J. i M. J., oboje iz D., u kunama protuvrijednost od 6.000 DEM (šesttisuća njemačkih maraka) prema prodajnom tečaju Privredne banke Zagreb, Ispostava D., koji vrijedi na dan ispunjenja, kao i zakonsku zateznu kamatu tekuću od 1. siječnja 1994. godine, do isplate po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju, kao i naknaditi im trošak postupka u iznosu 1.761,04 kn, sve u roku od 15 dana."

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tuženik je izjavio reviziju, zbog bitne povrede Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Revident predlaže da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Svoj tužbeni zahtjev tužitelji temelje na tvrdnji da su sa tuženim dana 1. kolovoza 1991. godine, sklopili pismeni ugovor o zajmu, kojim su tuženom pozajmili iznos od 6.000 DEM, prema kojem se tuženi obvezao zajam vratiti najkasnije do 1. siječnja 1992. godine.

Tužitelji tvrde da tuženik zajam nije vratio u ugovorenom roku, pa da su ga zbog toga više puta opominjali da vrati zajam, a kako to tuženik nije učinio ustali su s tužbom kojom traže da se tuženom naloži da im vrati zajam.

Uz tužbu tuženi su za dokaz tužbenih navoda priložili pismeni ugovor o zajmu (ugovor na listu br. 2.).

Tuženik se u tužbenom zahtjevu protivi isključivo tvrdnjom da ugovor na kojem tužitelji temelje svoj tužbeni zahtjev nije potpisao.

Na tu jedinu odlučnu spornu činjenicu sud je najprije proveo dokaze grafološkim vještačenjem koje je izvršio K. M. koji je u svom mišljenju naveo da "potpis D. S. (tuženik) na ugovoru o zajmu 6.000 DEM od 1. kolovoza 1991. godine, vrlo vjerojatno, gotovo sigurno nije potpisan rukom D. S." (list 12.).

Ovaj vještak grafolog u svom mišljenju nije bio potpuno decidiran pa je sud odredio novo vještačenje po vještaku Ž. S., koji je proveo vještačenje i dao mišljenje da je "potpis D. S. na ugovoru od 1. kolovoza 1991. godine, pisan rukom S. D.".

Kako mišljenja ovih vještaka nisu bila suglasna, a ta nesuglasnost nije otklonjena njihovim saslušanjem sud je odredio trećeg vještaka u osobi F. F., koji je dao mišljenje suglasno mišljenju vještaka S. Ž. da je sporni potpis na ugovoru o zajmu pisan rukom tuženog S. D..

Sud je prihvatio mišljenje vještaka S. Ž. i F. F. i na temelju njihovih mišljenja utvrdio da je tuženik potpisao ugovor o zajmu, kojim je od tužitelja 1. kolovoza 1991. godine, pozajmio 6.000 DEM i obvezao se taj iznos vratiti najkasnije do 1. siječnja 1992. godine.

Dakle, dokazano je da je tuženik od tužitelja pozajmio utuženu svotu, pa kako tuženik nije dokazao da je do zaključenja glavne rasprave zajam vratio, materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev prihvaćen.

Bitnu povredu odredaba ZPP, tuženi neosnovano opravdava tvrdnjom da je trebalo saslušati svjedoka P. K. na okolnost da je taj svjedok pozajmio sporni 6.000 DEM. To zbog toga jer u postupku je utvrđeno da je ugovor o zajmu potpisao tuženik i prema tome on je kao zajmoprimac dužan tužiteljima vratiti zajam, a odnos tuženika i navedenog svjedoka tužitelja se ne tiče.

U postupku nije učinjena ni bitna povreda iz toč. 10. st. 2. čl. 354. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa se prema tome nije ostvario revizijski razlog bitne povrede ZPP.

Sadržajem svoje revizije tuženik zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, što u reviziji prema odredbi st. 3. čl. 385. ZPP nije dopušteno.

Kako se nije ostvario ni jedan revizijski razlog revizija temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 29. rujna 1999.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.