Kzz-14/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kzz 14/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Neve Šibl, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Ane Garačić, Vesne Vrbetić i Milana Petranovića, kao članova vijeća i tajnice u odjelu Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. A. G. zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika podnesene protiv pravomoćnog rješenja što ga čine rješenje Županijskog suda u Splitu od 12. ožujka 1999. godine, br. K 25/99 i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. travnja 1999. godine, br. Kž 191/99, u sjednici održanoj 23. veljače 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e :

Utvrđuje se da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan.

Ukida se rješenje Županijskog suda u Splitu od 12. ožujka 1999. godine, br. K 25/99 i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. travnja 1999. godine, br. Kž 191/99 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

Pravomoćnim rješenje, što ga čine u uvodu navedena rješenja, protiv okr. A.G. određena je mjera opreza zabrane posjećivanja mjesta J., zaseok G. za vrijeme trajanja kaznenog postupka koji se vodi protiv okrivljenog zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ.

Protiv tog pravomoćnog rješenja državni odvjetnik je dana 15. lipnja 1999. godine podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti, zbog povrede čl. 90. st. 3. ZKP, te predložio da se zbog toga ukine rješenje Županijskog suda u Splitu od 12. ožujka 1999. godine, br. K 25/99 i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. travnja 1999. godine, br. Kž 191/99.

Zahtjev je osnovan.

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je u navedenom rješenju pogrešno primjenjena odredba čl. 90. st. 2. ZKP.

Naime, pravomoćnim rješenjem okrivljenom je zabranjen boravak u mjestu, a s time i u kući u kojoj je trajno nastanjen, što je suprotno odredbi st. 3. istoga članka. Prema navedenoj odredbi okrivljenom se ne može ograničiti pravo na vlastiti stan i nesmetane veze sa ukućanima i ostalim zakonom predviđenim osobama. Smisao odredbe toč. 2. st. 2. čl. 90. ZKP jest zabrana posjećivanja određenog mjesta i područja, dakle, ne i ograničavanje prava na vlastiti stan. Sama riječ posjećivanje govori da se radi o zabrani da okrivljeni odlazi na druga određena mjesta, odnosno područja van svoga stana, ali nikako ne ograničenje optuženog na upotrebu vlastitog stana.

Prema tome, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je navedenim pravomoćnim rješenjem povrijeđen zakon (čl. 90. st. 3. ZKP), i to bez obzira što su djeca okrivljenog, koja žive u Splitu i Solinu, voljna za vrijeme trajanja postupka prihvatiti okrivljenog.

Zbog navedenog, trebalo je temeljem odredbe čl. 422. st. 1. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 23. veljače 2000. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Neva Šibl, v.r.