Rev-959/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-959/1995-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Jakoba Miletića i Ivana Mikšića, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja S.R. iz O., kojega zastupa punomoćnik N.R. odvjetnik u O., protiv tuženika GP "G. " iz O., koju zastupa punomoćnik Z.V. dipl. pravnica, radi prestanka radnog odnosa, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 20. listopada 1994. posl. br. Gž- 2033/94., kojom je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 10. svibnja 1994. posl. br. R-172/91., u sjednici održanoj dana 12. travnja 1995. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja S.R. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Osijeku od 10. svibnja 1994. posl. br. R-172/91. suđeno je:

" Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja S.R. iz O., koji glasi:

"Poništava se odluka disciplinske komisije GP "G. " O. od 10. rujna 1990. godine, br. 2322/90., koja je potvrđena Odlukom radničkog savjeta GP "G. " br. 2561/90. od 8. listopada 1990. godine, te se obvezuje tuženik primiti tužitelja natrag u radni odnos i priznati mu sva prava iz radnog odnosa" kao n e o s n o v a n.

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

Presudom Županijskog suda u Osijeku od 20. listopada 1994. posl. br. Gž-2033/94. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predložio da sud reviziju prihvati, pobijane presude ukine te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92 - dalje ZPP) na odgovor tuženiku i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženik nije odgovorio na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijani dio presude, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Također ne postoji ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP jer pobijane presude, suprotno tvrdnji revidenta, sadrže razloge o svim pravno odlučnim činjenicama s time da nema proturiječnosti u razlozima presuda da su razlozi pobijanih presuda jasni i bez nedostataka pa je moguće valjano ispitati njihovu pravilnost.

Zbog navedenih je razloga ovaj sud ocijenio da u ovoj pravnoj stvari nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Neosnovana je i tvrdnja revidenta da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da se zbog toga ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP).

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužitelju odlukom disciplinske komisije tuženika od 10. rujna 1990. posl. br. 2322/90. izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa jer da je izvršio težu povredu radne dužnosti i prekoračio dato ovlaštenje zato što je 30. kolovoza 1990. naručio 20 m; betona na teret gradilišta "Saponija" 2440, koji beton po dogovoru sa rukovoditeljem betonare nije isporučen na to gradilište već je isporučen trećoj osobi - P.S. u L. sve u namjeri da za sebe i za drugoga pribavi imovinsku korist ili da drugome nanese štetu,

- da je navedeno ponašanje tužitelja kao radnika tuženika propisano čl. 206. st. 1. toč. 7. i 15. Pravilnika tuženika kao teža povreda radne obveze zbog koje se može izreći disciplinska mjera prestanka radnog odnosa,

- da je prigovor tužitelja protiv navedene odluke odbijen odlukom Radničkog savjeta tuženika od 8. listopada 1990. posl. br. 2561/90,

- da su u disciplinskom postupku provedeni dokazi saslušanjem svjedoka I.P.,.M.K. te N.R. koji su potvrdili da je tužitelj od I.P. tražio isporuku betona za njegovo gradilište "S. ", iako je I.P. znao da je beton namijenjen P.S. za njegovo gradilište za privatnu kuću,

- da je otpremnica za sporni beton glasila na gradilište "S. " a da je vozač N.R. odvezao beton po nalogu I. nazornom organu u L. (P.S. ),

- da je 28. kolovoza 1990. izdana od strane stambene zadruge "S. " narudžbenica za isporuku betona za P.S. ali da ta narudžbenica nije postojala u vrijeme isporuke betona P.S. (da je ta narudžbenica postojala u navedeno vrijeme beton bi se isporučio temeljem iste),

- da je naknadno nakon pokretanja disciplinskog postupka na osnovu računa tuženika od 10. rujna 1990. SZ "S. ", isplatila naknadu za isporučeni beton od 13. rujna 1990. godine.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja niži su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da je tužitelj počinio disciplinsko djelo koje mu se u disciplinskom postupku stavlja na teret i da je izrečena disciplinska mjera na zakonu zasnovana.

Prema čl. 200. st. 2. Pravilnika tuženika normirane su teže povrede radne obveze s time da su čl. 206. toč. 7. i 15. normirane one teže povrede radne obveze za koje se mora izreći mjera prestanka radnog odnosa. Uz normiranje težih povreda radne obveze u čl. 206. navedene su i okolnosti i uvjeti pod kojima se za učinjenu težu povredu radne obveze mora izreći disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. Dakle, Pravilnik tuženika sadrži sve elemente propisane čl. 58. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (st. 1. u svezi st. 3. čl. 58.) pa su disciplinski organi tuženika mogli tužitelju za izvršeno disciplinsko djelo izreći disciplinsku mjeru prestanka radnog odnosa.

To zato što su disciplinski organi u disciplinskom postupku utvrdili da je tužitelj počinio disciplinsko djelo pobliže opisano u izreci odluke tuženika o disciplinskoj odgovornosti tužitelja, disciplinski organi su pravilno pravno označili disciplinsko djelo kao težu povredu radne obveze iz čl. 206. toč. 15. Pravilnika tuženika kao zloupotrebu radne obveze u namjeri da se za sebe ili drugog pribavi imovinska korist i drugome nanese štetu te kao zloupotrebu položaja i prekoračenje datog ovlaštenja koje je prouzrokovalo znatnu štetu (čl. 206. toč. 7. Pravilnika tuženika).

Pritom valja navesti da isplata naknade za isporučeni beton nakon što je već bio pokrenut disciplinski postupak i odlučeno u prvom stupnju o disciplinskoj odgovornosti nije od utjecaja na postojanje disciplinskog djela ili disciplinske odgovornosti tužitelja.

Zbog navedenih razloga nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da je tužitelju zakonito prestao radni odnos na temelju čl. 75. st. 1. toč. 9. ZOPRO. Kako se, dakle, u ovoj pravnoj stvari nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti kao ni revizijski razlozi koje revident navodi u reviziji to je revizija tužitelja primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 12. travnja 1995.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.