I Kž-19/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-19/03-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac, Milivoja Mikora, Hajrije Novoselec i Damira Kosa, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zlatka Gledeca, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Đ. Ž. zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ, odlučujući o žalbi opt. Đ. Ž. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 3. listopada 2002. godine, br. K-10/02, u sjednici održanoj dana 12. lipnja 2003. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. Đ.Ž. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Uvodno citiranom presudom suda prvog stupnja, opt. Đ.Ž. proglašen je krivim zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ, pobliže opisanog u njezinoj izreci i po tom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 1. ožujka 2002. godine, pa nadalje, izrečena mu je sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti od alkohola iz čl. 76. KZ, te je, temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 58/99, 112/99 i 58/02, u daljnjem tekstu: ZKP) oslobođen snašanja troškova kaznenog postupka, koji padaju na teret proračuna.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik po branitelju D.Č., odvjetniku iz K., iz svih osnova zbog kojih se presuda može pobijati (čl. 366. ZKP), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku, podredno da se pobijana presuda preinači u dijelu odluke o kaznenoj sankciji.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se žalba kao neosnovana odbije.

Žalba nije osnovana.

Obrazlažući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, tvrdeći da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su razlozi navedeni u presudi u tolikoj mjeri kontradiktorni da se pobijana presuda ne može valjano ispitati, žalitelj navodi da u razlozima pobijane presude nema odgovora na pitanja o broju udaraca koje je navodno optuženik zadao oštećeniku, o vremenu i slijedu zadavanja tih udaraca, o njihovoj smrtonosnosti, o točnom utvrđivanju uzroka smrti oštećenika, a osobito da nema razloga o načinu zadavanja udaraca oštećeniku, da li ušicom sjekire ili držalom, te čime su nanesene rezne rane na tijelu, odnosno na udovima oštećenika.

Suprotno stajalištu žalitelja, ovaj sud drugog stupnja, nalazi da su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama na kojima sud prvog stupnja temelji pobijanu presudu, da su ti razlozi logični i uvjerljivi, kako u pogledu njihove utemeljenosti na rezultatima provedenih dokaza, tako i u pogledu pouzdanosti provedenih dokaza.

Naime, sud prvog stupnja, protivno stajalištu optuženika u žalbi, dao je jasne, iscrpne, logične, uvjerljive i neproturječne razloge, a time i odgovore na pitanja koja optuženik postavlja u žalbi, a odnose na broj udaraca koji je optuženik zadao oštećeniku, na vrijeme i slijed udaraca, na način zadavanja udaraca i na uzrok smrti optuženika. Svi su ovi razlozi navedeni na str. 4. i 5. pobijane presude i na njih, nalazeći ih ispravnim, ovaj sud drugog stupnja, upućuje žalitelja radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

Kako, dakle, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama i kako su ti razlozi jasni, uvjerljivi i logični neosnovana je stoga žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Neosnovano se žali optuženik zbog povrede kaznenog zakona.

U žalbi optuženika se navodi kako je prvostupanjski sud morao prihvatiti onaj dio obrane opt. Đ.Ž. kojom on objašnjava svoju razdraženost izazvanu napadom oštećenika kritične zgode, a koju da podupire nalaz i mišljenje liječnika vještaka Psihijatrijske bolnice V., slijedom čega bi se u ponašanju optuženika kritične zgode stekla bitna obilježja bića kaznenog djela ubojstva na mah iz čl. 92. KZ, a ne kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ za kojeg je optuženi proglašen krivim i osuđen.

Nema, međutim, ni govora o tome da bi postojala povreda kaznenog zakona.

Naime, postojanje povrede kaznenog zakona (iz čl. 368. toč. 4. ZKP) prosuđuje se prema činjeničnom stanju utvrđenom izrekom presude, a ne onom koje bi po stanovištu žalitelja bilo ispravno. Iz činjeničnog opisa djela iz izreke pobijane presude proizlazi pak da je optuženik u namjeri da usmrti oštećenika ovog više puta sjekirom udario po glavi, tijelu i udovima i nanio mu više rana od kojih je umro, pa je onda djelatnost optuženika ispravno označena kao kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ.

Dakle, ne postoji povreda zakona na koju se ukazuje u žalbi, a ispitivanjem pobijane presude, na temelju čl. 379. st. 1. ZKP, nisu nađene ni bitne postupovne povrede iz čl. 367. ZKP ni povrede kaznenog zakona iz čl. 368. ZKP, na čije postojanje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Nije u pravu optuženik ni kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Obrazlažući ovu žalbenu osnovu optuženik navodi da prvostupanjski sud osim dvojbenog priznanja optuženika i uvida u obdukcioni nalaz mrtvog tijela oštećenika nije proveo i ostale dokaze koji bi neosporno odgovorili na niz pitanja koje optuženik problematizira u žalbi kao što su način zadavanja udarca oštećeniku sjekirom, ako je držalo sjekire, i to na ulazu u sječivo puklo već pri prvom udarcu, dali se samim sječivom sjekire bez drške moglo nanijeti oštećeniku utvrđene povrede, kako su i čime nastali udarci po donjim ekstremitetima oštećenika, slijedom čega je činjenično stanje u pobijanoj presudi pogrešno utvrđeno, a jer nisu provedena i predložena vještačenja papilarnih linija na držalu i sječivu sjekire i jer nisu traženi tragovi na odjeći optuženika i tragovi na mjestu događaja nastali od obuće optuženika, to je činjenično stanje ostalo i nepotpuno utvrđeno. Suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski je sud, na temelju provedenog postupka, pravilnom analizom i brižljivom i savjesnom ocjenom kako obrane optuženika, tako i izvedenih dokaza sve odlučne činjenice pouzdano utvrdio i ispravno zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo zbog kojeg je proglašen krivim u izreci pobijane presude.

Naime, u obrani opt. Đ.Ž. priznaje da je zamahnuo sjekirom kritičnog događaja prema oštećeniku ali da se ne sjeća gdje ga je pogodio i da li ga je uopće pogodio, a onda da je još jednom pošao za njim da ga udari, te da ga je udario sa ostatkom drške od sjekirice, jer da se je drška sjekirice prebila pri prvom udarcu po oštećeniku i onda ga je još kod kukuruzare udario sa ostatkom drške, ali da to nisu bili nikakvi udarci. Nakon toga da se je oštećenik otkotrljao do svog pčelinjaka. Došavši kući optuženik je sam sebi rekao "nijesam to trebao napraviti".

Svjedoci M.Ž. i.N.Ž. suglasno su iskazali da je sutradan ujutro nakon kritičnog događaja u njihovu kuću neuobičajeno rano došao optuženik i rekao "Ja sam ubio.M..".

Svjedok I.V. iskazao je da je nekih pet dana prije kritičnog događaja optuženik naglašeno pričao "kako se zapravo taj pukovnik (oštećenik) namjerio baš na njega da ga smeta, da mu dodijava i da se naprosto toga mora riješiti", a dan prije samog kritičnog događaja da je optuženik rekao "neće mene on više zajebavati ja ću njega srediti". Jutro nakon kritičnog događaja, prije nego je svjedok I.V. otvorio svoju trgovinu da je tamo već zatekao optuženika i nakon što je ovaj na "ex" popio jednu flašu pive rekao je svjedoku "ja sam njega sredio", a na pitanje svjedoka koga, rekao je optuženik "pukovnika", a na pitanje svjedoka čime optuženik je odgovorio "sjekirom".

Nadalje, iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 1. ožujka 2002. godine, br. 295421 (list 9 spisa), slika br. F-4, F-5 i F-6 iz fotodokumentacije pretrage stana optuženika (list A-102 spisa) i zapisnika od 14. ožujka 2002. godine (list 50 spisa) kao sastavnog dijela zapisnika o očevidu od 1. ožujka 2002. godine bjelodano je vidljivo i mjerenjem utvrđeno da je u željeznom dijelu sjekire ostao usađen držak dužine 12 cm za kojeg se životno iskustvenim spoznajama zaključuje da je bio sasvim dovoljan da optuženik, držeći ga u ruci, nanese oštećeniku rane sjekotine opisane u obdukcionom nalazu mrtvog tijela oštećenika i precizno označena u nalazu i mišljenju vještaka sudske medicine dr. M.M. Rane sjekotine na glavu, trupu i donjim udovima oštećenika nastale su prije ostalih rana, a uzrok smrti oštećenika su rane sjekotine na glavi koje otvaraju lubanju i ozljeđuju mozak, te sjekotine na lijevoj potkoljenici kao uzrok obilnog krvarenja, kako to proizlazi iz istog nalaza i mišljenja.

Dakle, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je utvrdio sve odlučne činjenice, te je ispravno postupio kada je odbio daljnje prijedloge obrane kao nevažne (čl. 322. st. 4. toč. 2. ZKP).

Stoga je neosnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije u pravu optuženik ni kada se žali zbog odluke o kazni.

Pri obrazloženju ove žalbene osnove upire se posebno na podcijenjenost olakotnih okolnosti zbog čega je prvostupanjski sud, po stanovištu žalitelja, optuženiku odmjerio prestrogu kaznu.

Suprotno stanovištu žalitelja, ovaj sud drugog stupnja, ocjenjuje da je prvostupanjski sud ispravno i dovoljno vrednovao utvrđene olakotne okolnosti kod optuženika, a osobitu raniju neosuđivanost, teške socijalne uvjete u obitelji, njegovo zdravstveno stanje, te znatno smanjenu ubrojivost optuženika u vrijeme počinjenja djela. Upravo su te okolnosti utjecale na odmjerenu kaznu, imajući u vidu odlučnost i upornost optuženika da oštećenika liši života i to na tako okrutan i svirep način kao što je zadavanje velikog broja udaraca sjekirom i držalom sjekire i to ne prestajući udarati oštećenika koji se povlačio 50 metara, o čemu svjedoči zapisnik o očevidu, situacijski plan i fotodokumentacija uviđaja. Zato je izrečena kazna, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, u svemu adekvatna ali i potrebna za ostvarenje svrhe kažnjavanja predviđene u čl. 50. u svezi čl. 6. KZ zbog čega je žalba optuženika neosnovana.

Iz izloženih razloga presuđeno je, na temelju čl. 387. ZKP, kao u izreci.

U Zagrebu, 12. lipnja 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlatko Gledec, v.r.

Katica Jelić, v.r.