I Kž-299/2014-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 299/14-4

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i mr. sc. Marijana Svedrovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. C. zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 4. veljače 2014. broj K-38/2012, u sjednici održanoj dana 23. travnja 2015.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, temeljem čl. 354. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP/97), oslobođen je od optužbe opt. D. C. da bi počinio kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom mlađim od 15 godina iz čl. 158. st. 1. KZ/11, činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP/97, troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

I Kž 299/14-4

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na razgledanje.

Žalba nije osnovana.

Suprotno tvrdnji žalbe, prvostupanjski sud osnovano zaključuje da prikupljeni dokazi u postupku ne daju sigurnu i pouzdanu osnovu za zaključak da bi optuženik kritične prilike izvršio analni spolni odnošaj s ošt. I. S., tada starim 11 godina.

Državni odvjetnik u žalbi daje preocjenu izvedenih dokaza smatrajući da mlt. oštećeniku treba vjerovati, neovisno o mišljenju stručnih osoba koje su provele njegovo psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje. Ukazuje se na iskaz oštećenikovog brata, D. S. koji tvrdi da je vidio kako je optuženik spolno općio sa oštećenikom. Također, roditeljima je iz pričanja poznato da je optuženik seksualno iskorištavao njihovog sina, a manja proturječja u njihovim iskazima treba pripisati proteku vremena od događaja i činjenici da se radi o osobama nižeg stupnja intelektualnog razvoja. S obzirom da je optuženik već osuđivan za slična kaznena djela, smatra se da je inkriminirano kazneno djelo sa sigurnošću dokazano. Ovim navodima žalbe činjenična utvrđenja suda prvog stupnja nisu s uspjehom dovedena u sumnju.

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća jasnu i argumentiranu ocjenu dokaza danu u obrazloženju prvostupanjske presude te na nju upućuje žalitelja.

Naime, u konkretnom slučaju, kaznena prijava podnesena je protekom gotovo jedne godine od događaja, iako se radilo o poznatom počinitelju, tada prijatelju oštećenikovih roditelja. Oštećenik tvrdi da se majci odmah povjerio, međutim, ona to poriče i tvrdi da je o događaju saznala od pok. J. F. protekom par mjeseci. Stoga, u pogledu načina otkrivanja događaja postoje proturječni dokazi, a svjedok B. S. nije dala uvjerljive razloge zbog čega je kaznenu prijavu protiv optuženika podnijela s tolikim vremenskim odmakom.

Posljedicom toga, eventualno prisustvo materijalnih tragova u vidu ozljeda oštećenikovog anusa ne može se ispitati, a time i terećenje mlt. oštećenika gubi osnovni parametar za ocjenu njegove vjerodostojnosti. Osim toga, izričito upitan, oštećenik tvrdi da prilikom spolne zlostave nije trpio nikakve bolove niti se sjeća da je imao problema sa stolicom, kako bi bilo za očekivati kod penetracije spolovila odrasle osobe u anus dječaka.

Nadalje, nad ošt. I. S. provedeno je psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje od strane stručnih osoba Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba. Stalni sudski vještaci – psihijatar dr. M. B. i psiholog prof. dr. sc. G. B.-F., temeljem ekspertize i provedena dva forenzička intervjua, zaključuju da oštećenik, iako kognitivno kompetentan, ne može biti vjerodostojan svjedok na sudu. Tijekom vještačenja oštećenik daje oskudan iskaz bez opisa kritičnog događaja ili interakcije među sudionicima, teško odgovara na pitanja te pokazuje nekonzistentnost u pogledu kontekstualnih detalja. Iako pokazuje nelagodu i sram, ove njegove emocije ne mogu se sa sigurnošću povezati s navodno doživljenim seksualnim

I Kž 299/14-4

zlostavljanjem, niti se uočavaju simptomi psihotraumatizacije. Istovremeno, uočava se snažno izražena čežnja oštećenika za roditeljima čiji se odnos vidljivo uljepšava (što ne odgovara istini), zbog čega vještaci zaključuju da bi oštećenik bio u stanju sporne događaje prikazivati na način koji, po njegovom mišljenju, odgovara očekivanjima roditelja.

Državni odvjetnik u žalbi prihvaća da se radi o nalazu i mišljenju stručnih osoba s respektabilnim znanjem i iskustvom, ali smatra da su vještaci jednostavno pogriješili u svojim zaključcima. Međutim, iako je državni odvjetnik najprije predlagao neposredno ispitivanje vještaka psihijatra, na glavnoj raspravi se ipak suglasio s čitanjem njihovog nalaza i mišljenja na koji nije imao primjedaba niti je stavljao prijedloge u vezi dopune ili provođenja novog vještačenja. Stoga se paušalnom tvrdnjom žalbe o navodnoj pogrešci vještaka ovaj nalaz i mišljenje ne dovodi s uspjehom u sumnju.

Nastavno tome, u nedostatku materijalnih tragova o izvršenoj spolnoj zlostavi, sud prvog stupnja osnovano dovodi u pitanje vjerodostojnost terećenja mlt. oštećenika, a time i iskaza njegovih roditelja koji iz toga proistječu. Pri tome, iskazi svjedoka B. i P. S. razlikuju se kako međusobno, tako i u odnosu na iskaz oštećenika, a uočena proturječja, koja sud prvog stupnja detaljno obrazlaže, ne mogu se smatrati nebitnima, posebno u pitanju koliko je spolnih odnošaja bilo (jedan ili dva) te na koji način se za njih saznalo.

Što se tiče iskaza oštećenikovog brata D. S. (tada starog 17 godina), prvostupanjski sud osnovano dovodi u pitanje istinitost onoga što je izjavio. Naime, nije uvjerljivo da taj svjedok, kada bi doista vidio da optuženik seksualno zlostavlja njegovog mlađeg brata, to ne bi pokušao prekinuti ili barem pozvati u pomoć roditelje koji su se nesporno nalazili u obližnjoj prostoriji. Svjedok tvrdi da je o tome kasnije razgovarao s oštećenikom, što ovaj poriče, niti tko drugi od ukućana ima saznanja o tome što je D. navodno vidio. Stoga, imajući u vidu da se radi o lakše mentalno retardiranoj osobi, što zahtijeva kritičku ocjenu onoga što je izjavio, iskaz ovog svjedoka nema potreban značaj kakav mu žalba pridaje.

S druge strane, žalitelj zanemaruje da brat oštećenika M. S. (tada star 27 godina) koji je u kritično vrijeme živio u zajedničkom domaćinstvu te spavao s oštećenikom u istoj sobi, nema nikakvih saznanja o događaju, ništa nije zamijetio niti mu je tko od ukućana o tome pričao, zbog čega svjedok sam ocjenjuje da se radi o izmišljenom događaju.

Zbog navedenog, a imajući u vidu da optuženik dosljedno poriče učin djela, i ovaj sud smatra da pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, kako to argumentirano i uvjerljivo obrazlaže prvostupanjski sud u svojoj presudi, optužba nije s potrebnim stupnjem sigurnosti dokazala učin inkriminiranog kaznenog djela, neovisno o tome što je optuženik već osuđivan zbog seksualnih delikata. Dvojbu oko postojanja činjenica prvostupanjski je sud bio dužan razriješiti primjenom načela "in dubio pro reo" i optuženika u nedostatku dokaza osloboditi od optužbe, na način učinjen u izreci pobijane presude.

Kako time navodi žalbe državnog odvjetnika nisu osnovane, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP/97, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 387. ZKP/97, odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 23. travnja 2015.

I Kž 299/14-4

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.