Gž-1228/2014-4 · Županijski sud u Puli - Pola

Posl. br. Gž-1228/14-4

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. D. iz Republike Italije, M. (PD), V. F. 2, OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica T. P., odvjetnica u P., protiv tuženika: 1. F. Z. iz F., OIB: ..., 2. I. Z. iz F., OIB: ..., koje zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik iz P., 3. M. Z. iz P., OIB: ..., i 4. L. D. iz Ž., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik iz P., radi utvrđenja ništetnosti ugovora o darovanju, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-748/13-26 od 30. siječnja 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 5. listopada 2016. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se, kao neosnovana, žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli- Pola posl. br. P-748/13-26 od 30. siječnja 2014. godine.

Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog dijela postupka.

r i j e š i o j e

Odbacuju se, kao nepravovremene, dopune žalbe tužitelja od 5. lipnja 2014. godine i 26. veljače 2015. godine.

Obrazloženje

Pobijanom je presudom, u st. I., odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti Ugovora o darovanju sklopljenog 08. travnja 2013. godine između tuženika F. Z. te tuženika I. Z., M. Z. i L. D., na kojem su potpisi ugovornih strana ovjereni kod javnog bilježnika N. J. M. dana 08. travnja 2013. godine pod brojem OV-1025/2013, kojim je F. Z. darovao I. Z., M. Z. i L. D. nekretninu k.č.br. 12/1 ZGR. k.o. F. i to svakome od njih 1/3 dijela nekretnine, uz uspostavljanje ranijeg zemljišnoknjižnog stanja u zk.ul. 2484 k.o. F. na kč. br. 12/1 ZGR. kako je bilo prije uknjižbe izvršene temeljem Ugovora o darovanju od 08. travnja 2013. godine tako da se briše uknjižba prava vlasništva na toj nekretnini u korist drugotuženika, trećetuženika i četvrtotuženice te istovremeno upiše pravo vlasništva u korist prvotuženika F. Z., kao i nalog zemljišnoknjižnom odjelu suda prvog stupnja da u zk.ul. 2484 k.o. F. i to na kč. br. 12/1 ZGR. briše upis suvlasništva drugotuženika Z. I., trećetuženika Z. M. te četvrtotuženice D. L. uz istovremeni upis prava vlasništva navedene nekretnine u korist prvotuženika F. Z., kako je bilo prije upisa navedenog Ugovora, i obvezu tuženika da tužitelju solidarno naknade parnični trošak. Stavkom II. tužitelju je naloženo da tuženicima naknadi parnični trošak u iznosu od 37.812,50 kn, dok je u preostalom dijelu u iznosu od 11.812,50 kn zahtjev tuženika odbijen.

Pravovremenu žalbu protiv te presude podnosi tužitelj putem punomoćnika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Žalitelj isprva reproducira utvrđenja suda prvog stupnja na kojima se zasniva odluka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva nakon čega navodi da je činjenično stanje pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđeno, čime je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, smatra pogrešnim zaključak da tijekom postupka nije dokazao da su tuženici zaključenjem ugovora o darovanju imali namjeru zaključiti drugi pravni posao (relativna simulacija), jer simulacija, na kojoj tužitelj temelji svoju pravnu poziciju u ovoj parnici, može biti ne samo relativna, već i apsolutna, kada stranke stvarno ne žele posao koji sklapaju već samo stvaraju privid njegovog sklapanja, što je tužitelj tvrdio tijekom postupka. Materijalni dokazi priloženi spisu, koji tijekom postupka nisu (valjano) cijenjeni jer je propušteno utvrditi pravu volju stranaka prilikom zaključenja ugovora, potvrđuju da je prijenos vlasništva darovanjem od strane F. Z., koji pritom nije izvršio faktičnu predaju nekretnine u posjed, bio usmjeren isključivo na nanošenje štete tužitelju, odnosno na sprječavanje provedbe naloga iz presude Općinskog suda u Puli-Pola posl.br. P-491/11 od 6. studenog 2012. godine i rješenja Odjela za inspekcijske poslove od 19. studenog 2012. godine. Konačno, žalitelj ističe da sud pogrešno prihvaća kao vjerodostojne iskaze saslušanih tuženika uslijed čega donosi pogrešan zaključak prema kojem zaključeni ugovor nije simulirani pravni posao, ali i da pogrešno zaključuje kako je presudu suda prvog stupnja P-491/11 moguće provesti u zemljišnim knjigama ukoliko postane pravomoćna.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana preuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno, da se presuda preinači uz prihvaćanje tužbenog zahtjeva i dosudu zatraženog parničnog troška, kao i troška sastava žalbe i pripadajuće sudske pristojbe.

S tom je žalbom postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. - u daljnjem tekstu ZPP-a).

Tuženici su podnijeli odgovor na podnesenu žalbu kojom osporavaju pravilnost žalbenih navoda i predlažu da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalitelj je podnio i dopune žalbe 5. lipnja 2014. godine i 26. veljače 2015. godine.

Žalba tužitelja nije osnovana, dok su dopune žalbe nepravovremene.

Prije svega, potrebno je istaknuti da je punomoćnici tužitelja prvostupanjska presuda uredno uručena na ročištu za objavu presude održanom 30. siječnja 2014. godine. Prema čl. 348. st. 1. ZPP-a protiv presude donesene u prvom stupnju stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, kako se to ispravno navodi u uputi o pravnom lijeku pobijane presude. Tužitelju je stoga posljednji dan za podnošenje žalbe protiv presude bio 14. veljače 2014. godine, pa kako je dopune žalbe sudu prvog stupnja dostavio 5. lipnja 2014. godine i 26. veljače 2015. godine, iste je valjalo rješenjem odbaciti kao nepravovremene primjenom čl. 367. ZPP-a.

Tužitelj u ovoj parnici traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o darovanju kojeg su tuženici zaključili 8. travnja 2013. godine, pri čemu se poziva na apsolutnu simulaciju, odnosno na činjenicu da je darovanje izvršeno samo prividno kako bi se onemogućila uknjižba prava stvarne služnosti temeljem nepravomoćne presude Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-491/11-43 od 6. studenog 2012. godine, odnosno provedba rješenja Ministarstva od 19. studenog 2012. godine.

Pobijanom se presudom takav tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan uz obrazloženje da Ugovor o darovanju od 8. travnja 2013. godine ne predstavlja apsolutno simulirani, odnosno ništetan pravni posao, jer nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da su tuženici imali namjeru sklopiti neki drugi (prividni) pravni posao, odnosno da su namjeravali osujetiti provedbu eventualno pravomoćne presude posl. br. P-491/11 ili rješenja Odjela za inspekcijske poslove od 19. studenog 2012. godine, kao i da nije dokazao da bi na strani tuženika postojala nedopuštena pobuda za zaključenje ugovora zbog koje bi isti bio bez pravnog učinka.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda i dodatno pazeći na bitne povrede odredaba parničnog postupka, one na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. u svezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a), kao i na ispravnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda da je na, za ovaj spor, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, ispravno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

Protivno navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a. Iako tužitelj podnesenom žalbom ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, utvrđeno je da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, a u obrazloženju presude su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe međusobno niti sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danih u postupku ili samih tih isprava ili zapisnika.

Između stranaka nije sporno da je tuženik F. Z. U. o darovanju nekretnine od 8. travnja 2013. godine darovao svojim sinovima I. i M. Z. te kćeri L. D. (sada 2., 3., i 4. tuženicima) po 1/3 dijela nekretnine oznake k.č.br. 12/1 ZGR. k.o. F. koja je upisana u zk.ul. 2484, te da je pred sudom prvog stupnja između tužitelja i tuženika F. Z. vođen parnični postupak pod posl.br. P-491/11 u kojem je nepravomoćnom presudom od 6. studenog 2012. godine, koju je tuženik F. Z. uredno zaprimio prije zaključenja Ugovora o darovanju od 8. travnja 2013. godine, prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja kojim se utvrđuje postojanje prava stvarne služnosti prolaza na teret k.č.br. 12/1 ZGR. upisane u zk.ul. 2484 k.o. F., koja je tada bila u vlasništvu F. Z., u korist k.č.br. 10/ZGR. upisane u zk.ul. 3827 k.o. F., koja je u vlasništvu tužitelja A. D..

Žalbeni navodi kojima se pozivom na pogrešno utvrđeno činjenično stanje ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, odnosno pitanja koja pritom postavlja žalitelj nastojeći umanjiti vjerodostojnosti iskaza tuženika, u suštini se svode na izvođenje drugačijih zaključaka iz utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi, treba istaknuti da je sud prvog stupnja, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Neslaganje tužitelja sa tvrdnjama tuženika koji u svojim iskazima osporavaju namjeru zaobilaženja uknjižbe prava stvarne služnosti iz (tada još) nepravomoćne presude, odnosno žalbeni navodi prema kojima je Ugovor o darovanju trebalo zaključiti u neko drugo vrijeme koje bi bilo prihvatljivije za tužitelja, čime se zapravo sugerira da su tuženici morali voditi računa o mogućem uspjehu tužitelja u pokrenutoj parnici u kojoj (propustom tužitelja) nije određena zabilježba vođenja spora koji se tiče nekretnine, sami po sebi ne mogu predstavljati razlog za ništetnost zaključenog ugovora. Žalitelj, stoga, svojim prigovorima samo preocjenjuje izvedene dokaze, a njegova žalba predstavlja drugačiju, i to pogrešnu, ocjenu izvedenih dokaza na koju je ovlašten jedino sud.

Iako sud prvog stupnja u obrazloženju presude iznosi pogrešan zaključak da se presuda prvostupanjskog suda posl.br. P-491/11 od 6. studenog 2012. godine, za slučaj da postane pravomoćna, može provesti u zemljišnim knjigama neovisno o njenoj promjeni vlasništva, jer tužitelj tijekom tog postupka nije ishodio zabilježbu spora pa presuda ne bi imala efekt prema svakodobnom vlasniku te nekretnine, već samo između stranaka konkretnog spora, žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost zaključka suda prvog stupnja prema kojem tužitelj tijekom postupka nije dokazao da su tuženici zaključili Ugovor o darovanju isključivo kako bi prikrili stvarno zaključenje nekog drugog pravnog posla, odnosno kako bi onemogućili nastupanje pravnih učinaka presude posl. br. P-491/11 ili rješenja Odjela za inspekcijske poslove od 19. studenog 2012. godine.

Upravo iz takvog obrazloženja proizlazi da je sud, protivno navodima žalbe, razmatrao i pitanje postojanja apsolutne simulacije, na čemu tužitelj zasniva svoj tužbeni zahtjev, odnosno prividnog zaključenja ugovora s ciljem izbjegavanja uspostave učinaka sudske presude i upravnog rješenja. Time što se pritom iznosi zaključak da tijekom postupka nije dokazano postojanje namjere stranaka za zaključenje nekog drugog (prikrivenog) pravnog posla, odnosno nedopuštene pobude za zaključenje ugovora, nipošto ne predstavlja ostvarenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Naime, postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti zaključenog ugovora o darovanju, pa sud prvog stupnja, neovisno što se tužitelj poziva isključivo na postojanje apsolutne simulacije, u smislu čl. 186. st. 3. ZPP-a po kojem sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, opravdano pristupa obrazlaganju postojanja eventualne namjere stranaka za zaključenje prividnog pravnog posla (apsolutne simulacije), ali i eventualnog postojanja prikrivenog (simuliranog) pravnog posla kojim bi se prikrio drugi (disimulirani) pravni posao, odnosno relativne simulacije, jer bi i u tom slučaju simulirani pravni posao, kao uostalom i kod postojanja nedopuštene pobude za sklapanje ugovora (čl. 273. st. 2. ZOO-a), zaključeni pravni posao također bio ništetan, što međutim nije utvrđeno.

Stoga, kako tijekom postupka, iako je na tužitelju bio teret dokazivanja ništetnosti zaključenog ugovora (čl. 7. st. 1. i čl. 299. ZPP-a), nije utvrđeno da bi tuženici zaključili Ugovor o darovanju iako (zapravo) nisu htjeli zaključiti takav ugovor, odnosno da su namjeravali sklopiti neki drugi ugovor, te da bi Ugovor o darovanju od 8. travnja 2013. godine bio protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu, pri čemu eventualna (ne) predaja darovane nekretnine u posjed (zbog valjanog oblika u kojem je ugovor o darovanju sklopljen) i pravni interes tužitelja za uspjeh u ovoj parnici ne mogu predstavljati razlog ništetnosti, ispravno je primijenjeno materijalno pravo iz čl. 285. i čl. 322. ZOO-a kada je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Slijedom obrazloženog, žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao izreci presude.

Kako tužitelj nije uspio sa podnesenom žalbom, odbijen je kao neosnovan zahtjev za naknadu troška žalbenog dijela postupka (čl. 166. st. 1 u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Puli-Pola, 5. listopada 2016. godine

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić, v.r.