Rev-2841/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2841/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D.M. iz G., zastupanog po punomoćniku Ž.R., odvjetniku iz S.B., protiv tuženika "Đ.Đ. " P. d.d. S.B., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Požegi od 17. V. 1993. godine br. Gž-190/93-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 17. XII. 1992. godine br. P-1692/91-14, u sjednici održanoj dana 12. siječnja 1994. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je tuženik obvezan da tužitelju isplati iznos od 182.857 HRD sa zateznom kamatom tekućom od 1. XI. 1992. godine do isplate kao i da naknadi parnični trošak u iznosu od 129.470 HRD, a sve u roku od 15 dana. Tužbeni je zahtjev preko navedena iznosa odbijen.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a takvu pogrešku smatra da su sudovi počinili kada su ga obvezali da tužitelju naknadi stvarnu štetu, a koja da se sastoji u nemogućnosti - nezakonitosti rada izvan redovnog radnog odnosa. Predlaže stoga da se preinače obje nižestupnjevne presude i tužbeni zahtjev odbije.

Revizija (pravovremena, potpuna i dopuštena) dostavljena je tužitelju i nadležnom državnom odvjetništvu, ali na reviziju nije odgovoreno niti je dostavljeno izjašnjenje.

Revizija nije osnovana.

Tužitelj je doživio nesreću na poslu, pa je već u ranijoj parnici protiv tuženika ostvario novčanu naknadu za materijalnu štetu - gubitak zarade za vrijeme trajanja nesposobnosti za rad a u vrijeme rada kod tuženika, te za nematerijalnu štetu.

Predmet tužbena zahtjeva i usvojena tužbena zahtjeva je visina novčane naknade materijalne štete, a koja proizlazi iz nemogućnosti rada izvan redovnog radnog odnosa zbog posljedica zadobivenih povreda i zbog toga gubitka - daljnjeg - u zaradi.

Oba nižestupnjevna suda prihvatila su postojanje takve štete utvrđenjem da je tužitelj prije nastanka nesreće na poslu ostvarivao i dopunsku zaradu radom u slobodne neradne dane i dane vikenda u građevinskom poslu, kao i u radne dane nakon prestanka redovnog rada kod tuženika.

Kada je riječ o pravu na naknadu materijalne štete koja je nastala kao posljedica nesreće na poslu valja ukazati na primjenu općih odredaba o vrstama i visini naknada materijalne štete koje propisuje Zakon o obveznim odnosima (primjenjuje se kao zakon Republike Hrvatske - NN br. 53/91), budući da Zakonom o zaštiti na radu nisu propisane posebne odredbe u vezi sa štetom koja je nastala povredom pravila zaštite na radu.

Tako je odredbama čl. 195. Zakona o obveznim odnosima propisano da materijalnu štetu u slučaju tjelesne povrede ili narušenja zdravlja, a na koju novčanu naknadu ima pravo oštećena osoba, čini "i zarada izgubljena zbog nesposobnsti za rad za vrijeme liječenja".

Prema takvoj odredbi proizlazi da zarada oštećene osobe nije propisom ograničena samo na određenu vrstu zarade, a niti bilo koji drugi posebni propis ograničava oštećenu osobu u pravu na naknadu štete zbog gubitka bilo koje zarade koju je ranije ostvarivala, a zbog oštećenja odnosno nanošenja tjelesne povrede više nije mogla ostvarivati.

Zato prigovori revidenta kojima ukazuje da kada je riječ o pitanju izgubljene zarade zbog dopunskog rada bi valjalo primijeniti Zakon o radnim odnosima odnosno Zakon o neposrednim porezima građana, nema osnova u navedenim propisima. To iz razloga jer tim propisima su regulirana samo određena prava - Zakonom o radnim odnosima vezana uz ostvarivanje prava iz samog radnog odnosa, a Zakonom o neposrednim porezima građana regulirano je pitanje obveze građana prema državi u odnosu na ostvareni dohodak.

Pitanje obveze tužitelja za plaćanje poreza prema određenoj zakonskoj osnovici odnosno izvoru prihoda ne odnosi se na predmetni odnos - odnos štetnika i oštećene osobe. Svaka zarada koju je tužitelj ostvarivao ili mogao ostvariti, a zbog nesreće na poslu nije ostvarivao, predmet je gubitka u njegovoj imovini odnosno predstavlja pravni osnov za naknadu štete u smislu odredbe čl. 195. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

Utoliko nema opravdanja revizija tuženika u odnosu na pravni osnov za svoju obvezu novčane naknade izgubljene dopunske zarade tužitelju kao materijalne štete kroz vrijeme njegove nesposobnosti za rad odnosno za vrijeme liječenja.

Valjalo je stoga reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku (primjenjuje se kao zakon Republike Hrvatske temeljem odredbe čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku - NN br. 53/91).

U Zagrebu, 12. siječnja 1994.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.