Rev-x-624/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 624/17-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića, Darka Milkovića i dr. sc. Jadranka Juga, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. U. iz I., koju zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u I., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u I., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužiteljice i tuženice protiv dijela presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-244/14 od 3. rujna 2014. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Imotskom broj P-193/10 od 24. lipnja 2010., u sjednici vijeća održanoj 4. travnja 2018.,

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se revizija tuženice, preinačuje se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gžp-244/14 od 3. rujna 2014. i presuda Općinskog suda u Imotskom broj P-193/10 od 24. lipnja 2010. u dijelu kojim je tuženica obvezana tužiteljici na iznos od 110.000,00 kn platiti zakonsku zateznu kamatu za razdoblje od 12. lipnja 2009. do 23. lipnja 2010. i sudi:

Odbija se zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 110.000,00 kn za razdoblje od 12. lipnja 2009. do 23. lipnja 2010., kao neosnovan.

Nalaže se tužiteljici da tuženici naknadi trošak revizije u iznosu od 1.500,00 kn u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e :

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da tužiteljici isplati 220.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2009. do isplate te joj naknadi troškove postupka u iznosu od 24.846,00 kn.

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženici naložena isplata iznosa od 110.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2009. do isplate (toč. I. izreke), dok je prihvaćanjem žalbe tuženice preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženici naložena isplata daljnjeg iznosa od 110.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom odbijanjem zahtjeva u tom dijelu (toč. II. izreke). Preinačena je i odluka o troškovima postupka te je tuženici naložena naknada troškova postupka u iznosu od 15.322,00 kn, a zahtjev za naknadu troškova postupka u daljnjem iznosu od 9.524,00 kn je odbijen (toč. III. izreke).

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je njen zahtjev odbijen (toč. II. i dio toč. III. izreke) reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači drugostupanjsku presudu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, odnosno da je ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv iste presude u dijelu odluke o kamatama (dio toč. I. izreke) reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP podnijela je i tuženica. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači odluku o kamatama odbijanjem zahtjeva za isplatu kamate za razdoblje od 12. lipnja 2009. do 23. lipnja 2010.

Na revizije nije odgovoreno.

Revizija tužiteljice nije dopuštena, a revizija tuženice je dopuštena i osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

U odnosu na reviziju tužiteljice:

Tužiteljica smatrajući ih važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni naznačuje pitanja:

"- u kojoj mjeri pri dosudi pravične novčane naknade zbog duševnih boli koje trpi roditelj zbog osobito teškog invaliditeta djeteta, bez uzimanja u obzir ostalih nesporno utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja, na visinu pravične novčane naknade utječe okolnost ,,da majka nije angažirana u osiguranju svakodnevne brige djeteta" i okolnost "da roditelj nije svakodnevni svjedok nastojanja djeteta da se "otrgne" invalidnosti", odnosno

- je li postojanje okolnost objektivne i fizičke spriječenosti roditelja (utvrđena 90% invalidnost roditelja, življenje u različitim domaćinstvima) da kroz određeno razdoblje osobno i kroz zajedničko življenje pruža skrb djetetu znatno ili uopće utječe na visinu pravične novčane naknade zbog duševnih boli koje trpi roditelj zbog osobito teško invaliditeta djeteta

- ukoliko sud u postupanju zbog zdravstvenog stanja tužiteljice izvlači negativne zaključke iz takvog zdravstvenog stanja, štetne po tužiteljicu, bez sagledavanja svih mjerodavnih okolnosti slučaja je li time narušava zakonom zajamčenu ravnopravnost svih u njegovoj primjeni

- utječe li na iznos pravične novčane naknade zbog duševnih boli koje trpi roditelj zbog osobito teškoj invaliditeta djeteta okolnost da dijete ne živi s roditeljem u zajedničkom domaćinstvu".

Obrazlažući važnost naznačenih pitanja revidentica uvodno navodi da je riječ o pitanjima koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a o kojima revizijski sud nije zauzeo shvaćanje. Pritom ne ističe da o navedenim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, niti ukazuje na postojanje konkretnih odluka iz kojih bi proizlazila različita praksa drugostupanjskih sudova.

Da bi podnositelj revizije ispunio pretpostavke dopuštenosti revizije iz čl. 382. st. 3. ZPP, dakle, da je uz postavljena pitanja određeno izložio i razloge zbog kojih smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u reviziji nije dovoljno općenito navesti da su pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a da o naznačenim pitanjima revizijski sud nije izrazio shvaćanje.

Ako su u izvanrednoj reviziji izloženi razlozi u kojima revident iznosi samo svoje prosudbe o potrebi za odgovorom na određeno pravno pitanje, a zapravo tako samo izražava neslaganje s pobijanom drugostupanjskom odlukom, kao što je to u ovom slučaju, tada valja zaključiti da to nisu razlozi iz čl. 382. st. 3. ZPP koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda te je revizija stoga, u smislu čl. 392. st. 2. ZPP, nedopuštena.

Revidentica nastavno, bez određene tvrdnje o nepodudarnosti pobijane odluke sa shvaćanjem ovog suda, ukazuje na odluku broj Rev-459/90 od 20. lipnja 1990. u kojoj da je izraženo shvaćanje da se visina pravične novčane naknade za nematerijalnu štetu dosuđuje prema mjerodavnim okolnostima koje postoje u vrijeme dosuđenja prvostupanjske presude. Prema odredbi čl. 392.b st. 3. ZPP vijeće sastavljeno od pet sudaca revizijskog suda odbacit će reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP i ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojeg je podnesena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Kad bi se i uzelo da je tužiteljica ukazujući na ovosudnu presudu broj Rev-459/90 od 20. lipnja 1990. ispunila uvjete za dopuštenost izvanredne revizije iz čl. 382. st. 3. ZPP, reviziju opet, sukladno odredbi čl. 392.b st. 3. ZPP, valja odbaciti.

Naime, u citiranoj presudi u odnosu na naznačena pitanja nije izraženo nikakvo shvaćanje, već je samo zaključeno da su "u vrijeme donošenja prvostupanjske presude 29. ožujka 1989., dosuđene naknade, kako ih je utvrdio prvostepeni sud, odgovarale visini satisfakcije koju je sudska praksa u to vrijeme za takovu vrstu nematerijalne štete priznavala".

Budući da nema nepodudarnosti između shvaćanja izraženog u pobijanoj presudi i shvaćanja ovog suda izraženog u presudi na koju ukazuje revidentica, ovaj sud ocjenjuje da naznačena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Također, ovaj sud revizijski sud smatra korisnim uputiti na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske (Odluka broj U-III-3859/2012 od 4. studenoga 2014., objavljenoj u "Narodnim novinama" broj 146/14.) u kojem je, u odnosu na podnošenje izvanredne revizije, navedeno:

„(…) Ustavni sud u tom smislu naglašava kako nije prihvatljivo da se izvanrednom revizijom stranke koriste pokušavajući pred najvišim sudom u zemlji dokazati da su nadležni sudovi u pojedinom konkretnom slučaju pogrešno protumačili ili primijenili pravo, ili povrijedili pravila postupka, ili učinili druge povrede zakona protiv kojih postoje i za koje su namijenjena druga pravna sredstva, ili jednostavno još jednom iskazati svoje nezadovoljstvo pravomoćnim ishodom sudskog postupka, sve pod plaštom brige za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Ponašanje stranaka u parničnim postupcima mora biti odgovorno, uz strogo poštovanje svrhe i smisla zakonom priznatih pravnih sredstava zaštite.“

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP reviziju tužiteljice odbaciti kao nedopuštenu.

U odnosu na reviziju tuženice:

Tuženica, kao važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, naznačuje pitanje:

„Može li kamata na dosuđeni iznos nematerijalne štete teći osim od dana presuđenja i od dana donošenja ranije ukinute prvostupanjske odluke?“

Obrazlažući važnost navedenog pitanja tuženica ukazuje na veći broj odluka ovog suda u kojem je izraženo shvaćanje da kamata na dosuđeni iznos nematerijalne štete teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naknada određena.

Osnovana je tvrdnja tuženice da shvaćanje izraženo u nižestupanjskim odlukama prema kojem se kamata na dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete dosuđuje od dana donošenja ranije odluke u istom predmetu, a koja odluka je naknadno ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje nije podudarno sa shvaćanjem ovog suda izraženim u većem broju odluka i u načelnom stavu ovog suda od 29. svibnja 1987. (PSP 35/88 str. 92).

Navedeni načelni stav glasi:

"Zatezna kamata na pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naknada određena."

Prvostupanjska presuda kojom je naknada određena (presuda broj P-193/10) donesena je 24. lipnja 2010.

Budući da su nižestupanjski sudovi dosudivši kamatu na dosuđeni iznos nematerijalne štete i za razdoblje prije dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naknada određena u ovom predmetu pogrešno primijenili materijalno pravo to je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te odbiti zahtjev za plaćanje kamate za razdoblje od 12. lipnja 2009. do 23. lipnja 2010., kao neosnovan. Tuženica je u cijelosti uspjela s revizijom pa joj je valjalo dosuditi trošak revizije, međutim ne u zahtijevanom iznosu od 3.750,00 kn. S obzirom na vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude od 15.400,00 kn (kamate za razdoblje od 12. lipnja 2009. do 23. lipnja 2010.), prema Tbr. 10. toč. 6. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12) tuženica ima pravo na nagradu za sastav revizije u iznosu od 1.500,00 kn. Stoga je na temelju odredbe čl. 166. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP u pogledu troška revizije odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 4. travnja 2018.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić, v.r.