I Kž-182/2019-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 182/2019-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ratka Šćekića kao predsjednika vijeća te Vesne Vrbetić, Dražena Tripala, Ileane Vinje i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Mirne Mavriček kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Đ. B. zbog kaznenih djela iz čl. 91. toč. 7. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97.– dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbi opt. Đ. B. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 29. studenog 2018. broj K- 11/2017-20, u sjednici održanoj 17. travnja 2019.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. Đ. B. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Županijski sud u Sisku, presudom od 29. studenog 2018. broj K-11/2017-20, proglasio je krivim opt. Đ. B. zbog kaznenih djela protiv života i tijela, dva teška ubojstva iz čl. 91. toč. 7. Kaznenog zakona („Narodne novine” broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. - dalje u tekstu: KZ/97.), za koja su mu na temelju čl. 91. KZ/97. utvrđene kazne kazna zatvora u trajanju od po 8 godina za svako djelo pa je uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ/97. opt. Đ. B. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97. opt. Đ. B. u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru od 20. lipnja 1994. do 4. kolovoza 1995. u Okružnom zatvoru G. tzv. SAO Krajine.

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine” broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje ZKP/08.) oštećenik je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

Na temelju čl. 148. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 7. ZKP/08. opt. Đ. B. obvezan je naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 3.795,93 kuna i braniteljice po službenoj

I Kž 182/2019-4

dužnosti u iznosu od 12.750,00 kuna i po posebnom rješenju nakon prilaganja troškovnika te troškova paušala u iznosu od 1.000,00 kuna.

Protiv te presude žali se optuženik po braniteljici, odvjetnici M. N. T. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „uvaži žalbu, i ukine presudu Županijskog suda u Sisku broj K-11/17 od 29. 11. 2018. i vrati na ponovni postupak ili preinači presudu i oslobodi optuženika B. Đ.”.

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženika s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske žalbu opt. Đ. B. odbije kao neosnovanu.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba optuženika nije osnovana.

Optuženik u žalbi navodi da se žali zbog povrede odredaba kaznenog postupka koje nalazi u tome da je izreka presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude jer prvostupanjski sud nije ocijenio nalaz vještaka balističara iako je vještak iskazao „dvojbu glede položaja ispaljenih hitaca“. Međutim, navedeno ne dovodi do proturječnosti izreke i obrazloženja, već iz navoda žalitelja proizlazi da prvostupanjski sud nije u pobijanoj presudi naveo razloge o odlučnim činjenicama.

Iz iskaza vještaka R. T. ne proizlazi da je vještak iskazao „dvojbu glede položaja ispaljenih hitaca“ kako to navodi žalitelj, već da se ne može precizno izraziti da li je kod spornog događaja došlo do pojedinačnog ili rafalnog pucanja iz predmetnog oružja te da se ne može pouzdano izjasniti o udaljenosti pucanja, ali da se radilo o relativnoj blizini pucanja.

Međutim, navedeno, kada se uzme u obzir da je dokaznim postupkom utvrđeno da sporne čahure pronađene na licu mjesta potječu iz automatske puške koja je oduzeta od optuženika, da je smrt oštećenika nastupila uslijed upotrebe vatrenog oružja kao i kada se uzmu u obzir iskazi saslušanih svjedoka, ne predstavlja odlučnu činjenicu.

Nadalje, optuženik u žalbi navodi kako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između iskaza i činjeničnog opisa djela te da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ali ne obrazlaže u čemu bi se te povrede sastojale.

Međutim, ispitivanjem pobijane presude takva proturječnost nije utvrđena, a prvostupanjski sud za sve utvrđene činjenice iznio je valjane i dostane razloge.

Optuženik u žalbi ističe i da je bitna povreda odredaba kaznenog postupka počinjena jer iskazi svjedoka nisu uvjerljivi te nisu mogli biti osnova za donošenje presude čime zapravo ističe žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja o čemu će biti govora u nastavku ove presude.

I Kž 182/2019-4

Slijedom navedenog nije počinjena bitna povreda kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. a niti bilo koja druga povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koju se poziva žalitelj navodeći da je optuženiku suđeno u odsutnosti, a nije utvrđeno da li je optuženik uopće živ, ističe se da iz podataka u spisu proizlazi da je optuženik živ, ali nije dostižan državnim tijelima Republike Hrvatske, slijedom čega mu je i suđeno u odsutnosti

Nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da iskazi svjedoka nisu uvjerljivi te nisu mogli biti osnova za donošenje osuđujuće presude.

Naime, iskazi svih saslušanih svjedoka logični su, međusobno su suglasni i u skladu sa svim provedenim materijalnim dokazima te bez bilo kakve motivacije za lažno terećenje optuženika.

Nije u pravu žalitelj niti kada u žalbi navodi da nije moguće sa sigurnošću utvrditi kako je došlo do izvršenja kaznenog djela koje je optuženiku stavljeno na teret. Naime, pravilno je prvostupanjski sud na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta kojom je od optuženika oduzeta predmetna automatska puška, provedenog vještačenja temeljem kojeg je utvrđeno da sporne čahure pronađene na licu mjesta potječu upravo iz te automatske puške, liječničkog izvještaja na temelju kojeg je utvrđeno da je smrt oštećenika nastupila uslijed upotrebe vatrenog oružja te iskaza saslušanih svjedoka koji svjedoče o optuženiku kao počinitelju, o tome da se nakon inkriminiranog događaja sam prijavio policiji kao i o motivima njegovog postupanja, zaključio da je optuženik počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret.

Na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio i kazneni zakon.

Nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je iz podataka u spisu razvidno da je optuženik za isto kazneno djelo već proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od 5 godina.

Naime, iako su svjedoci iskazivali da je optuženik bio osuđen pred sudom tzv. SAO Krajine, takvu presudu prvostupanjski sud nije uspio pribaviti niti od Županijskih sudova u Sisku i Vukovaru, Županijskih državnih odvjetništava u Sisku, Osijeku i Vukovaru i Državnog arhiva u Sisku a niti putem međunarodne pravne pomoći od Republike Srbije, a niti ima dokaza da je takva presuda, sve ako je i donesena ikada postala pravomoćna.

Nije u pravu optuženik niti kada u žalbi navodi da nema pravnog kontinuiteta između kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 4. Krivičnog zakona Republike Hrvatske (dalje u tekstu: KZRH) koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenih djela i čl. 91. toč. 7. KZ/97. za koja je osuđen optuženik.

Naime, čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH propisano je da će se kaznom zatvora od najmanje deset godina ili zatvorom od dvadeset godina kazniti između ostalog i tko drugog liši života iz

I Kž 182/2019-4

drugih naročito niskih pobuda, dok je čl. 91. toč. 7. KZ/97. prije njegove izmjene 2006.godine („Narodne novine” broj 71/06.) propisano da će se kaznom zatvora od najmanje osam godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kazniti između ostalog i tko drugoga usmrti iz drugih osobito niskih pobuda.

Provedenim dokaznim postupkom utvrđeno je kako je optuženik usmrtio oštećenike zbog ljubomore što se može podvesti i pod zakonski opis naročito niske pobude iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH i osobito niske pobude iz čl. 91. toč. 7. KZ/97. slijedom čega postoji pravni kontinuitet između ta dva zakona.

S obzirom da su navedeni zakonski opisi jednake težine za optuženika, dok je Kazneni zakon iz 2011. godine u tom pogledu teži za optuženika jer se u čl. 111. toč. 4. KZ/11. traže samo druge niske pobude bez da budu naročito ili osobito niske, pravilno je prvostupanjski sud kao najblaži zakon za optuženika primijenio KZ/97. (prije njegove izmjene iz 2006. godine) jer je istim propisana najmanja donja granica za počinjena kaznena djela u trajanju od 8 godina.

Optuženik se žali i zbog odluke o kazni navodeći kako je kazna neprimjerena i prestrogo odmjerena jer prvostupanjski sud nije kao olakotno optuženiku cijenio da je bio osramoćen ponašanjem svoje supruge i nećaka, da se u trenutku počinjenja kaznenih djela vjerojatno nalazio u stanju smanjene ubrojivosti, njegovu dosadašnju neosuđivanost te činjenicu da se sam prijavio policiji. Isto tako drži da je sud trebao uvažiti već izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Međutim, protivno navodima žalitelja prvostupanjski sud je optuženiku kao olakotno cijenio dosadašnju neosuđivanost a pravilno mu je, s obzirom na nedostatak podataka o alkoholiziranosti u trenutku počinjenja kaznenih djela, cijenio u postupku utvrđenu sklonost konzumiranju alkohola.

S obzirom na način počinjenja kaznenih djela koja je optuženik počinio s izravnom namjerom, planirano, promišljeno i iz ljubomore, ne može mu se kao olakotno cijeniti da je bio osramoćen ponašanjem svoje supruge i nećaka, a niti s obzirom na sve prikupljene dokaze činjenicu da se sam prijavio policiji.

Što se tiče kazne zatvora na koju optuženik tvrdi da je osuđen, navedeno kako je to već naprijed obrazložene nije utvrđeno u povedenom postupku, a sve i da jest isto se ne bi moglo uzimati u obzir prilikom izricanja kazne jer bi se u tom slučaju radilo o već presuđenoj stvari. Kraj takvog stanja stvari pravilno je prvostupanjski sud na temelju podataka iz spisa optuženiku uračunao u izrečenu kaznu vrijeme za koje je utvrđeno da je proveo u pritvoru.

Prvostupanjski sud je u dovoljnoj mjeri cijenio utvrđene olakotne okolnosti i izostanak otegotnih okolnosti te optuženiku za svako kazneno djelu utvrdio minimalnu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina te ga primjenom zakonskih odredaba o stjecaju osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, kojom kaznom će se i po stavu ovog drugostupanjskog suda ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 6. i 50. KZ/97.

I Kž 182/2019-4

Slijedom svega navedenog žalba optuženika nije prihvaćena, a kako pobijanom presudom nisu ostvarene niti povrede na koje ovaj sud, sukladno čl. 476. st. 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, žalba je na temelju čl. 482. ZKP/08. odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Zagreb, 17. travnja 2019.

Zapisničarka

Predsjednik vijeća

Mirna Mavriček, v.r.

Ratko Šćekić, v.r.