Rev-1448/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1448/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini, Jasne Guštek i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B., M. B. i R. B., svi iz B. B., Bosna i Hercegovina, i svi zastupani po punomoćniku L. Š., odvjetniku iz Z., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1996/06-2 od 13. svibnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-7947/04 od 24. ožujka 2006., u sjednici održanoj 9. lipnja 2010.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijeni su tužitelji s tužbenim zahtjevom u kojem su tražili da im tužena na ime naknade štete po osnovi pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliske osobe, svakom isplati iznos od po 250.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, te posebno solidarno iznos od 20.000,00 kn na ime materijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. travnja 1992. pa do isplate. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužiteljima da tuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 15.400,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, te je u cijelosti potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavili tužitelji zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju, te ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužena nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Temeljem odredbe čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, te u granicama razloga točno određenih u reviziji.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne i materijalne štete nastale tužiteljima uslijed štetnog događaja od 11. travnja 1992. kada je njihov otac B. B. ubijen od nepoznate osobe u svojoj kući zajedno sa A. K. koja je također bila u kući sa ubijenim. Tužitelji temelje postojanje odštetne odgovornosti tužene na čl. 1., 2. i 7. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („Narodne novine“, broj: 117/03 – dalje: ZOŠTAJD).

U postupku je utvrđeno:

- da se štetni događaj dogodio 11. travnja 1992.,

- da je štetnog događaja otac tužitelja B. B. ubijen u svojoj kući zajedno sa A. K. od strane nepoznate osobe,

- da se u svezi počinjenja štetnog događaja nije vodio kazneni postupak, te je počinitelj do danas ostao nepoznat,

- da su tužitelji podnijeli zahtjev za mirno rješenje spora tuženoj temeljem čl. 186.a) ZPP dana 12. listopada 2004..

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da se u konkretnom slučaju ne radi o terorističkom aktu iz čl. 1. ZOŠTAJD, odnosno da je u konkretnom slučaju osnovan i prigovor zastare tužene, slijedom čega nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

Tužitelji u reviziji kao revizijski razlog navode pogrešnu primjenu materijalnog prava, pa tako u odnosu na prigovor zastare smatraju da se treba primijeniti odredba čl. 377. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91 i 73/91 – dalje: ZOO), jer da se u konkretnom slučaju radi o štetnom događaju koji je počinjen kaznenim djelom, slijedom čega se zastarni rok kod naknade štete računa u dužem trajanju kao kod zastare kaznenog gonjenja. Tužitelji u bitnom smatraju da je stoga pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a isto tako smatraju da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u odnosu na primjenu čl. 1. ZOŠTAJD, jer se štetni događaj po svim svojim karakteristikama može podvesti pod teroristički akt, slijedom čega je tužena odgovorna za naknadu štete.

Nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prije svega zaključili da je osnovan prigovor zastare potraživanja naknade štete.

U smislu čl. 376. st. 1. ZOO potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila. Tužitelji su za štetu saznali 11. travnja 1992. kada je ubijen otac tužitelja i kada je bio identificiran u mrtvačnici. Obzirom da tužitelji štetu potražuju po osnovi terorističkog akta, istog dana su saznali i za osobu odgovornu po tom osnovu (Republika Hrvatska). Dakle, prema pravnom shvaćanju ovog suda potraživanje naknade štete po osnovi počinjenog terorističkog akta u konkretnom slučaju zastarijeva u subjektivnom roku iz čl. 376. st. 1. ZOO, odnosno zastara je nastupila 12. travnja 1995.

To znači da je zastara nastupjela prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 7/96 – dalje: ZIZOO) kojim je brisan čl. 180. ZOO, te je određeno da postupci za naknadu štete pokrenuti prema odredbama čl. 180. ZOO se prekidaju, te će se nastaviti nakon što se donese poseban propis kojim će se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata. Stoga nije uopće odlučna odredba čl. 11. st. 1. ZOŠTAJD koja određuje da ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 3. veljače 1996., da ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu ZOŠTAJD, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Stoga su po pravnom shvaćanju ovoga suda nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili da se radi o zastari potraživanja naknade štete u smislu čl. 376. st. 2. ZOO, iako bi i primjenom te odredbe ZOO opet nastupila zastara potraživanja naknade štete, jer je objektivni rok zastare od pet godina također tada protekao prije podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora u smislu čl. 186.a) ZPP dana 12. listopada 2004.

U odnosu na navode tužitelja u reviziji kojima isti obrazlažu da se u konkretnom slučaju radi o počinjenju kaznenog djela, te se zastara potraživanja naknade štete treba ocjenjivati u skladu s odredbom čl. 377. ZOO, valja napomenuti da nema mogućnosti primjene čl. 377. ZOO u slučaju kada je ostao nepoznat počinitelj kaznenog djela i kada nije proveden kazneni postupak. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda iznimno se u parničnom postupku radi naknade štete može utvrđivati da li je štetni događaj počinjen kaznenim djelom ukoliko bi eventualno došlo do nemogućnosti vođenja kaznenog postupka zbog toga što je okrivljeni primjerice umro, ili je iz drugih razloga došlo do obustave kaznenog postupka. Takva iznimka ne odnosi se na slučaj nepoznatog počinitelja kaznenog djela.

Osim toga u ovoj pravnoj stvari ne radi se o odgovornosti treće osobe za drugoga, odnosno štetnika, i gdje bi tužena odgovarala isto kao i štetnik, već se radi o posebnoj odgovornosti tužene temeljem posebnog zakona i neovisno o odgovornosti za nastanak štetnog događaja, a na načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta, te pravičnog i brzog obeštećenja. Stoga ni po tom osnovu nema mjesta primjeni čl. 377. ZOO u slučaju odgovornosti sukladno odredbama ZOŠTAJD.

Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer je osnovan prigovor zastare potraživanja naknade štete, te su sudovi pravilno zaključili da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Stoga uopće nije odlučno da li se u konkretnom slučaju radi o terorističkom aktu ili ne, jer ako bi se i prihvatilo da se radi o terorističkom aktu i da se primjenjuje ZOŠTAJD, kao što je navedeno, nastupila je zastara potraživanja naknade štete.

Stoga je valjalo temeljem čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 9. lipnja 2010.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.