Rev-1364/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1364/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. d.d. iz P., zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku iz P., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli, Građansko- upravni odjel, uz sudjelovanje umješača na strani tužene Grada Pule, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli broj Gž-2144/07-2 od 1. rujna 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli broj P-1460/02-48 od 9. siječnja 2007., u sjednici održanoj 20. veljače 2013.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tužena na ime materijalne štete plati iznos od 23.237.108,00 kn sa zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje tekućom od 19. prosinca 2006. pa do isplate, dok je prvostupanjskim rješenjem prihvaćeno sudjelovanje Grada Pula kao umješača na strani tužene u ovom predmetu.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeni su prvostupanjska presuda i rješenje u cijelosti.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja do visine od 15.708.982,92 kn sa zakonskom zateznom kamatom a za preostali iznos do ukupno postavljenog zahtjeva da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje pred drugim sucem.

Tužena i umješač nisu dostavili odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Temeljem odredbe čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tužena naknadi materijalnu štetu nastalu na objektima turističkog naselja što ga je tužena koristila temeljem ugovora o zakupu (podzakupu), a koja se sastoji u troškovima dovođenja turističkog naselja u funkciju odnosno prvobitno stanje, te izgubljenoj zaradi zbog nemogućnosti obavljanja djelatnosti u navedenim objektima počev od 1. kolovoza 1999. pa nadalje.

U postupku je utvrđeno:

- da su tužitelji i tužena 24. rujna 1992. sklopili ugovor o zakupu turističkog naselja V. za smještaj 100 časnika i dočasnika Hrvatske vojske za vrijeme od 1. listopada 1992. do 30. travnja 1993.,

- da su 4. srpnja 1994. stranke sklopile novi ugovor o zakupu objekata depandansa II R. k. i T. V., kapaciteta 462 kreveta za vrijeme od 31. prosinca 1994., a nakon toga sklopile su anekse tom ugovoru 17. siječnja 1995., 20. siječnja 1998., 21. siječnja 1998. i 12. listopada 1998.,

- da je zakupni odnos za navedene objekte prestao istekom vremena na koji je sklopljen aneks ugovora o zakupu od 12. listopada 1999., a to je razdoblje od 1. siječnja 1999. do 1. kolovoza 1999., jer nakon toga nije sklopljen novi ugovor o zakupu tih objekata, a niti aneks ranijem ugovoru,

- da tužena i dalje drži u posjedu predmet zakupa,

- da su nekretnine koje su predmet zakupa vlasništvo Grada Pule i kao takve su upisane u zemljišnim knjigama,

- da je u vrijeme sklapanja prvog ugovora o zakupu između tužitelja i tužene, tužitelj bio u posjedu navedenih nekretnina temeljem ugovora o zakupu nekretnina sklopljenog između pravnog prednika tužitelja i bivše Općine Pula kao pravnog prednika Grada Pule, a ugovor je sklopljen 12. svibnja 1983. na rok od 10 godina u koji je uračunato korištenje tog kompleksa pravnog prednika tužitelja i tijekom 1982.,

- da je tužitelj kao zakupac i nakon isteka ugovorenog vremena zakupa od 10 godina nastavio koristiti te nekretnine, a zakupodavac Općina Pula nije tražila vraćanje nekretnina koje su bile predmet zakupa iako je pravni prednik tužitelja bio u obvezi isprazniti kompleks koji je predmet zakupa krajem 1991. sukladno toč. V. Ugovora o zakupu.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan iz razloga što je ugovor o zakupu između tužitelja, odnosno njegovog pravnog prednika kao zakupca i zakupodavca Grada Pule, odnosno njegovog pravnog prednika Općine Pula, raskinut po sili zakona temeljem čl. 35. Zakona o zakupu poslovnog prostora („Narodne novine“, broj: 91/96, 124/97 i 174/04 – dalje: ZZPP), a slijedom toga prestao je i ugovor o podzakupu sa tuženom, pa tužitelj nije ovlašten potraživati naknadu štete na ime izgubljene zarade počev od 1. kolovoza 1999. pa nadalje, a niti potraživati naknadu štete u odnosu na objekte koji su bili predmet podzakupa koji nisu vlasništvo tužitelja već Grada Pule.

Tužitelj u reviziji ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava i u bitnom smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da tužitelju ne pripada pravo potraživati naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade i za oštećenja objekta koji su bili predmet podzakupa, i to iz razloga što je tužitelju ulaganje u sporne objekte procijenjeno kod pretvorbe pravnog prednika tužitelja, a u ugovoru o zakupu pravnog prednika tužitelja i pravnog prednika Grada Pule je bilo predviđeno da će Grad Pula prilikom vraćanja nekretnina kao predmeta zakupa predniku tužitelja naknaditi učinjena ulaganja u objekte i predmet zakupa.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan. Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je prednik tužitelja valjano sklopio ugovor o zakupu kao zakupac sa Općinom Pulom kao zakupodavcem, a nakon što je isteklo vrijeme na koje je sklopljen taj ugovor o zakupu isti je prešutno obnovljen na neodređeno vrijeme sukladno odredbi čl. 48. tadašnjeg Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama („Narodne novine“, broj: 52/73 – dalje: ZPZP). Stoga kada je sklapan ugovor o zakupu (podzakupu) između prednika tužitelja i prednika tužene 24. rujna 1992. istovremeno je postojao i valjan ugovor o zakupu između pravnog prednika Grada Pule kao zakupodavca i prednika tužitelja kao zakupca. Obzirom da u osnovnom ugovoru o zakupu nije bila isključena mogućnost davanja u podzakup, prednik tužitelja sklopio je valjani ugovor o podzakupu sa tuženom.

Među strankama nije sporno da sukladno čl. 35. st. 1. ZZPP ugovor o zakupu između Grada Pule i tužitelja nije usklađen s odredbama tog zakona, odnosno nije proveden javni natječaj sukladno čl. 6. st. 1. ZZPP, slijedom čega je ugovor o zakupu između Grada Pule i tužitelja raskinut po sili zakona temeljem odredbe čl. 35. st. 2. ZZPP. To ujedno znači da je prestao važiti i ugovor o podzakupu sklopljen između tužitelja i tužene slijedom čega isti ne proizvodi pravne učinke protekom roka iz čl. 35. st. 1. ZZPP, odnosno ugovor se smatra raskinutim u listopadu 1997. Slijedom toga pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati izgubljenu zaradu za razdoblje nakon 1. kolovoza 1999., jer u to vrijeme nisu bili na snazi niti ugovor o zakupu niti sporni ugovor o podzakupu. Tužitelj nakon raskidanja ugovora o zakupu i istovremenim prestankom važenja ugovora o podzakupu ne može više potraživati izgubljenu zaradu zbog nemogućnosti korištenja objekata obzirom da za to nema više pravnu osnovu.

Isto se odnosi i na potraživanje naknade materijalne štete za oštećenja na objektima koja je izvršila tužena tijekom trajanja ugovora o podzakupu i nakon njegovog prestanka iz razloga što je vlasnik tih objekata Grad Pula i jedino je vlasnik ovlašten potraživati naknadu štete u odnosu na nekretnine kojih je vlasnik. Kod toga nije od značaja činjenica da su predniku tužitelja kod pretvorbe u masi društvenog kapitala procijenjena ulaganja upravo u sporne objekte, jer se nedvojbeno radi o ulaganjima u tuđe nekretnine. Nije u pravu tužitelj kada smatra da mu je tuženik dužan naknaditi oštećenja na objektima kojih nije vlasnik, jer mu je ugovor o zakupu između prednika Grada Pule i njegovog prednika davao pravo na eventualnu naknadu ulaganja i povećanja vrijednosti objekata, i to iz razloga jer niti Grad Pula nije tražio predaju objekata u posjed a niti je tužitelj tražio povrat eventualno uloženih ulaganja, a i sam ugovor o zakupu sklopljen između prednika tužitelja i prednika Grada Pule je raskinut temeljem ZZPP. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati naknadu materijalne štete temeljem ugovora o podzakupu sklopljenog između stranaka.

Obzirom na navedeno, valjalo je presuditi kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 20. veljače 2013.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.